pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nije baš da je ovo mjesto za puno pisanja o životinjama, ali eto, ja moram o tome jer je to povezano sa zakonima i propisima, a preko toga i s politikom i političarima.
Dakle, kao sretni vlasnik jednog simpatičnog mješanca kojem je ime Krešo (za prijatelje Krešimir) i još sretniji posjednik solidnog zdravstvenog stanja, kao što je i moja žena, hvala bogu, tako da možemo tri puta na dan otići kilometar dalje od našeg stana, na jedino područje u gradu Zagrebu na kojem pse smijemo pustiti bez vodilice da se istrče, zbog suosjećanja s drugima koji to blago (zdravlje) nemaju, pa ne mogu ni jednom na dan otići sa svojim kućnim ljubimcem na tako, za njih, daleki put, pišem ovaj post. Isto tako će dio biti posvećen i onim penzićima kojima su ti četveronošci jedini prijatelji, ili ako ne baš jedini, a ono jedini koji s njima strpljivo provode sva 24 sata svakog pojedinog dana u njihovom životu, a nemaju novaca za kupnju automobila ili plaćanje životinjskog taksija, pa su zbog toga diskriminirani.

Dakle, ova je tema tek zaobilazno povezana s temama pollitike, ali i o tome se mora progovoriti.

Imam nešto manje od pola hektara zemljišta u Vukomeričkim goricama. Za one koji nisu iz okolice Zagreba, to je nekih 23 km daleko od mojeg stana u Novom Zagrebu (Zapruđe, kraj poznatog Laga de Bundek), nedaleko Velike Gorice.

Moja žena i ja tamo prčkamo po zemlji u svoje slobodno vrijeme i razmišljali smo kako bismo od toga učinili nešto korisno. Prisjetili smo se što bi se dalo učiniti: volimo životinje (imamo psa i mačku koji žive ne samo u miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji, nego i u velikoj ljubavi). Imali smo pse i prije i imamo volje i smisla za bavljenje njima. Pa zašto ne bismo otvorili azil za pse.

Za to je trebalo osnovati udrugu (to je u tijeku), napraviti projekt (i to je bilo pokrenuto), porazgovatati s urbanistima iz Velike Gorice (i to je obavljeno), obaviti razgovor s veterinarskom inspekcijom (e tu je nastao problem, ne radi inspekcije, nego radi zakona).