Kad je riječ o knjigama koje trebaju završiti na lomači, prva na popisu svakako je Hitlerov uradak "Mein Kampf". I prije nego što se Hitler domogao vlasti ta je Biblija nacističke ideologije prodana u 240 000 primjeraka dok ju je na kraju Drugog svjetskog rata posjedovalo 10 milijuna ljudi
Neki povjesničari smatraju da se mogao spriječiti rat u Europi i holokaust samo da je ta knjiga pažljivije pročitana. Autorsko pravo nad „Mein Kampf“ ima država Bavarska i ono ističe 2015. Reproduciranje ove knjige u Njemačkoj je dopušteno samo u obrazovne svrhe i to ne u izvornom obliku, već samo uz obimno tumačenje.
Od 1990. „Mein Kampf“ je u Hrvatskoj doživio dva izdanja: prvo pod okriljem “Croatiaprojekta”, te drugo s potpisom “Croatiknjige”. Kako su oba izišla bez ikakva izdavačkog predgovora i ograde od Hitlerove zločinačke ideologije, tužbom je reagirala Slobodna država Bavarska koja je na zagrebačkom Trgovačkom sudu 2008. ishodila trajnu zabranu distribucije „Mein Kampfa“.
"Narod i rasa"
Ban Josip Jelačić živ i kao spomenik nagledao se svašta na glavnom zagrebačkom trgu koji je desetljećima nosio ime Trga Republike – za nas nekada Zagrepčane, bio je to samo Trgač! Pamtim Zagreb iz boljih dana, primjerice iz vremena Univerzijade kada su mojim „belim gradom“, „ljepotanom na Savi i ispod Medvednice“, i tom prilikom preuređenim Trgačem šetale brojne skupine sportaša iz cijelog svijeta, kada se sportski borila mladost na stadionu u Maksimiru i drugim sportskim borilištima.
A danas, 7 travnja 2013??
Danas je Svjetski dan Roma, danas je i Jom Hašoa, dan posvećen Židovima žrtvama Holokausta: nekada se za Jom Hašoa pred Mojsija (kipara Augustina Augustinčića), na Mirogoju polagali vijenci, TV kamere su bile uključene…I Romi, i Židovi, i mnogi antifašisti platili su drugačija krvna zrnca i svoje antifašističke poglede umoreni od naci-fašista u ludilu II svjetskog rata 1939. - 1945.
A danas 7. travnja 2013.?
Ovih dana i noći svjedoci smo kako maršira brigada koja tjera strah u kosti: jednoj pripadnici brigade, saborskoj zastupnici Ruži Tomašić smetaju gosti u Hrvatskoj, drugom brigadisti Zdravku Mamiću, nogometnom djelatniku, smetaju oni s miješanim krvnim zrncima odnosno oni koji vrijeđaju hrvatski um i hrvatski mozak!
Prve izjave pale su na proslavi obljetnice HDZ-a u Slatini, samo četrdesetak kilometara od Virovitice, u Virovitičko-podravskoj županiji, druge javno, preko radio stanice Soundset. Eh, Ruža i Zdravko, krasan su par… mogu uhvatiti jedno drugo ispod ruke i na čelo kolone! To su naši borci za pravednu hrvatsku stvar, to su naši dični domoljubi, kakvih nije bilo ni 1991.!
Dakle, u toj Blitviji, jedva primjetno, dogodio se prijelom kakav nisu predvidjeli ni rabini iz velike obitelji kohanim, a to su najsvetiji i najmudriji, oni koji su u pradavna vremena znali i čuvali najstrože čuvane tajne svoje vjere i bili proroci. U sinagogama inače nije bilo i nema danas zvona, niti ste ikada mogli vidjeti rabina na vrhu sinagoge kako doziva svoje vjernike na molitvu. Najveću sablazan što se među blitvijskim Židovima dogodila prepričavala se iz naraštaja u naraštaj – kada je virvarski rabi popeo se na krov sinagoge i virvarskim vjernicima obznanio da je njegovo ograničeno vrijeme na zemlji isteklo, i da se sprema u vječnost iz koje je došao.
Svaki put kada gledajući TV izvještaje začujem eksploziju u Gazi ili u nekom naselju južnog Izraela grč gorčine obuzima me poput meduze koja svojim krakovima obuzima žrtvu. Možda to vama nije bitno, ali pišem vam kao sin preživjelog s tetoviranim brojem 121 729, Auschwitz – Birkenau. Stojim pred vama sa slikama sudnice Haaga, a starina Theodor Meron podsjetio me ovih dana na lice pokojnog oca, u glavi mi se prepliću raznolike slike i obuzima me mješavina straha, stida i nemoći. Što napisati i reći, a da to već ne znate??
Koga se prisjetiti: Davida Ben Guriona, Golde Meir, Jasera Arafata, Menahema Begina, Itzaka Rabina, Gamala Abdela Nasera, Anvara el Sadata, Hosnija Mubaraka, Muamera Gadafija, Theodora Herzla, rabija Schneersona - njih nema, problemi su ostali: nerazmrsivo klupko interesa, političkih strasti, jakih i blagih riječi, krikova i tišine, glasnih i tihih molitvi…
Ovo o čemu danas pišem samo naizgled je lokalna tema: ona naime svjedoči o tome koliko je politika zajahala gospodarstvo u Hrvatskoj, koliko se hrvatska pseudoelita trudi devastirati ovu lijepu zemlju i spriječiti svaki mogući pomak u gospodarskoj suradnji u regiji ili „regionu“! Radi se o "šećernom ratu" između Srbije i Hrvatske. Najprije, kratki uvod:Vodeći 13 godina svoju knjižaru - antikvarijat u Beču, odnosno baveći se trgovinom knjigama 15 godina, prodavao sam knjige na našim jezicima iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, čak i iz Slovenije. Živio sam od prodaje udžbenika za učenje hrvatskog, srpskog, slovenskog pa i makedonskog jezika, posebno se tražila Assimil metoda za učenje „nemačkog“ – udžbenik s kazetama iz Beograda. Prodavao sam i knjige naših autora (iz ex-Jugoslavije) na njemačkom jeziku itd.
Bez osvrta na ovih prohujalih dvadeset i dvije godine, nije moguće dati suvisli odgovor na vrlo delikatno pitanje – kakvi su odnosi SAD i Hrvatske (diplomatski odnosi uspostavljeni su prije 20 godina!), i zašto Hrvatske ne može iz krize? Zaista, zašto Hrvatska već četiri godine ne može bar zaustaviti negativne trendove ekonomije i politike, ako ne i stvoriti zemlju ugodnu za rad i život?? >strong>Bit dijagnoze: višestranačje je shvaćeno nakaradno, kao naopaka pila, u odnosu na željeno. Hrvatska nekompetentna Milanovićeva vlada zaustavila je dotok investicija, ta vlada malo je učinila na poštovanju prava nacionalnih i vjerskih manjina, ta vlada vrlo slično prethodnima nije izgradila socijalni sustav dostojan čovjeka te snažan obrambeni sustav, nema vizije ni rezultata koji bi ohrabrivali.
E, pa kada jedan u načelu crveni političar pokušavajući izreći svoju silnu brigu i nezaborav za Slavoniju, citira Stari zavjet, onda neka se potrudi da to bude točan navod! Psalam 137,5 glasi: "Ako bih zaboravio tebe, Jeruzaleme, neka usahne desnica moja!" ili kako bi hrvatski Židovi rekli, u nijansi drugačije: "Ako te zaboravim Jeruzaleme, neka mi usahne desnica moja!" ili po Daničić - Karadžiću "Ako zaboravim tebe, Jeruzalemu, neka me zaboravi desnica moja." Dalje, početi petljati sa Židovima i Egiptom, a onda tek, iz drugog pokušaja smjestiti "radnju" na pravo mjesto - Babilon -, nije baš neka spretnost. I nije Babilon nego "vode Babilonske" . I ima nešto što je preskočio, a čini mi se itekako važno: "Na vodama Babilonskim sjeđasmo i PLAKASMO (naglasio Lj.R.W.) opominjući se Siona!". Ali, da bi se nečega sjećao, trebao je tamo nekada biti - osim što je bio u kukuruzima s TV kamerama u pratnji, ne znam baš da je nešto posebno posjećivao Slavoniju, i volio je kao što su stari Hebreji voljeli Judeju odnosno Jeruzalem. "
Bilo bi primjerenije da se je navođenjem ovog dijela psalma 137 prisjećao - Sinja i Sinjske krajine!
Red krajnje iritirajućeg svjedočenja naciste o ubijanju ukrajinskih Židova („Osjećao nisam ništa, mislio sam samo na to kako da što bolje ciljam i pogodim!“) red Bloka smrti 11, red sovjetskih ratnih zarobljenika, red likvidacija osoba s mentalnim hendikepima, a onda ono najveselije (ili najtužnije?) red promidžbenih poruka: SUPERBINGO!,Konzumova roba po povoljnim cijenama…
Čudno, ali u dilemi sam ima li uopće smisla prikazivati TV seriju Auschwitz čiju prvu epizodu smo imali prilike vidjeti u subotu, 21. srpnja, na HRT, prvi program, a drugu imamo priliku pogledati večeras, opet u subotu, 28. srpnja 2012.
DA MI JE ZNATI ZAŠTO BAŠ U SUBOTU?
Shimon Peres (1923.) je danas vjerojatno najstariji predsjednik jedne države, u ovom slučaju Izraela. Državnik je to izuzetno poštovan u svijetu, dobitnik Nobelove nagrade za mir (zajedno s Itzakom Rabinom i Jasserom Arafatom, 1994.), čovjek koji je obilježio zadnjih tridesetak godina političku scenu Izraela, stalno nastojeći pronaći rješenje za komplicirani arapsko-izraelski sukob. Shimom Perez mogao bi zadnje godine života posvetiti memoarima, jer buran život vrijedilo bi opisati, ali njega kao predsjednika jedne male države zanima nešto drugo: kako dio političara, gospodarstvenika, znanstvenika, umjetnika, svećenika… gleda na budućnost. I stoga je sazvao, već četvrti put savjetovanje, ovaj put s lajt-motivom „Facing tomorrov“ (Die Zukunft angehen) ili „Suočavanje sa sutrašnjicom“.
