... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!
Na kraju prve godine vladavine Kukuriku koalicije premijer Zoran Milanović, svjestan valjda svih „uspjeha“ Vlade kojoj je na čelu, nam poručuje da oni nisu nikoga ni iznevjeril ni prevarili jer oni jednostavno nikom ništa i nisu obećali.
I nisu, ako izuzmemo najave promjena pola godine uoči izbora, a ja sam i opisao kakve bi te „promjene“ mogle biti:
http://pollitika.com/sdp-ce-promijeniti-sve-tako
pa sam uputio i poziv biračima da izađu na izbore i glasaju za promjene:
http://pollitika.com/izadimo-na-izbore-i-glasajmo-za-quotpromjenequot
O da najavljivali su i provedbu „bolnih rezova“ radi realizacije proračuna za 2012.:
http://pollitika.com/quotbolni-rezoviquot
ali i to da nema straha jer oni znaju kako će sve promjene provesti:
http://pollitika.com/oni-quotznaju-kakoquot-provesti-quotpromjenequot
Zanimljivo je da je čak i kad je bilo vidljivo da se Vlada bavi isključivo sama sobom uspjela zadržti podršku biračkog tijela, koje je očekivalo nekakav pomak na bolje:
http://pollitika.com/lepe-nam-je-dobre-nam-je-zemlja-ide-u-dobrom-pravcu
I tako kako je vrijeme odmicalo Milanovićeva Vlada sve je više počela nalikovati svojevrsnom Uredu za gubljenje vremena:
http://pollitika.com/ured-za-gubljenje-vremena
da bismo na kraju shvatili da tu Vladu čine gadovi od kojih nemamo što dobro očekivati:
http://pollitika.com/lazljivi-nesposobni-ignorantski-bescutni-i-potpuno-...
Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije.
Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati?
Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke. Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginlizirana, pasivizirana i pacificirana, rjčjku, onemogućena.
Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti.
Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali.
Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a.
Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovnje SDP-a?
Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti?
Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista?
Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Bleiburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve.
U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva.
Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakardnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.
Ne, Milanovićva Vlada napast će sve slojeve društva, optužujući ih za nerazumijevanje stanja u kojem se Hrvatska nalazi, „kresat“ će im plaće i druga prava, izazivat će enormnu inflaciju putem poskupljenja svega živog, od usluga javnih poduzeća, preko prehrambenih artikala do svih drugih roba na tržištu, čuvajući se da ni slučajno ne dotakne četiri parazitska soja koji doslovno proždiru Hrvatsku; one koji su „jamili“ u procesu privatizacije, hrvatske branitelje, Crkvu u Hrvata i sav onaj šljam koji, bez ikakvih prava na to, „pobire“ mirovine, socijalnu pomoć ili ostvaruje neku drugu nepripadnu korist.
Primjena je to one biblijske po Mateju „ ... a od onoga tko nema uzet će se i ono što ima“.
Pa dobro, mnogi će se zapitati koji je to spiritus movens koji pogoni Milanovića?
Po mom mišljenju isti onaj koji pogoni sve karijeriste, dočepati se nekakve prestižne dobro plaćene i ne prezahtjevne pozicije, primjerice poslanika u Skupštini VE, možda čak predsjedavajućeg nekog od skupštinskih odbora.
Osim ako u međuvremenu ne postane preneoprezan pa se poput Ive Sanadera nenadano „sjeti“ podnijeti ostavku.
Ako se u ičemu predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović trudi, onda je to uporno pokazivanje neznanja i nesposobnosti za dužnost koju kao nositelj izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj obnaša. Otprilike godinu dana prije nego što je SDP na čelu Kukuriku koalicije pobijedio na saborskim izborima i dobio mandat za sastav nove Vlade, Zoran Milanović je na sastanku sa stranim veleposlanicima u Hrvatskoj izjavio da o ekonomiji ne zna ništa i da to nije bitno.
Ta je izjava trebala konsternirati ne samo javnost, nego i samo članstvo u SDP-u koje se pak, a to je potvrđeno na posljednjim stranačkim izborima u toj stranci, odnosi prema svojem predsjedniku kao što se u Sjevernoj Koreji odnose prema Dragom vođi. Štoviše SDP pod Zoranom Milanovićem sve više počinje ličiti na HDZ pod Ivom Sanaderom, jer u stranci jednostavno ne postoji stranačka demokracija. Članstvo SDP-a ponaša se kao ovce, a sam Zoran Milanović pobrinuo se da još u začetku eliminira neposlušne kritičare, pa su tako iz stranke marginalizirani Željka Antunović, Mato Arlović, Antun Vujić i drugi neistomišljenici. Neki su čak morali napustiti ministarska mjesta, bez obzira na okolnosti, poput Zlatka Komadine i Mirele Holy.
Uobičajeno je da svake četiri godine, većinom nakon parlamentarnih izbora, političke stranke provode izbore za stranačka tijela. Iako najveću pažnju trenutno privlače izbori u HDZ-u, nisu nezanimljivi ni oni koji predstoje SDP-u.
Za najvišu fukciju, onu predsjednika stranke, kandidirao se jedino Zoran Milanović dok za ostale vlada prilična gužva. Za 17 mjesta u Predsjedništvu se javilo 42 kandidata (omjer od 1:2,5), između njih će se izabrati četiri potpredsjednika stranke, a na 101 mjesto u Glavnom odboru želi zasjesti njih čak 355 (omjer 1:3,5). Pokazatelj je to da u SDP-u ima doista mnogo ambicioznih ali i da im svaka ambicija prestaje kada se treba suprotstaviti Zoranu Milanoviću. To nije dobro zato što je upravo SDP odmah nakon smrti Ivice Račana napravio ogroman demokratski iskorak i čak dva puta birao između više vrlo ozbiljnih kandidata pa ovogodišnji povratak na samo jednog predstavlja korak unatrag.
Potpuno pogrešno procijenivši vlastitu moć i situaciju unutar SDP-a grada Zagreba, Zoran Milanović, Ivo Jelušić i skupina savjetnika s Iblerovog trga su, pokazalo se, pravili račun bez krčmara. U drugom krugu izbora za predsjednika gradske organizacije je premoćno pobijedio Davor Bernardić, osoba iz sjene koju gotovo nitko nije smatrao ozbiljnim kandidatom. Sedam dana između prvog i drugog izbornog kruga je bilo premalo za ispravljanje ranijih pogrešaka. Umjesto ispravljanja, činjene su nove. Zbog toga su zagrebački SDP-ovci Zoranu Milanoviću, Ivi Jelušiću i Jurici Meiću opalili zvonku pljusku.
Upravo je završila tematska emisija na 101.-ici (101 special?) posvećena troje glavnih kandidata za preuzimanje vodstva gradskog SDP-a.
Imho HoTo je odličan lakmus papir za glavonje koji bi nam (i našim potomcima) ubuduće kreirali sadašnjicu. I ako mislite da niste član sdepeja pa vas se ovo kao ne dotikuje, u krivu ste: svaki od gore navedenih je ovdje sa neskrivenom namjerom da nam se instalira kao isključivi gospodar naše svakodnevnice, koji će bolje od nas samih interpretirati i artikulirati ono što mi u stvari želimo.
Evo subjektivnog sažetka kako su se izjasnili oko HoTo gradnje na Cvjetnom trgu:
Jučer se u mom kvartu održalo sučeljavanje kandidata za predsjednika / predsjednicu zagrebačkog SDP-a. Članovima stranke, koji će za desetak dana svojim glasovima odlučivati o novom predsjedniku ili predsjednici, predstavila su se četiri kandidata: Željka Antunović, Ivo Jelušić, Davor Bernardić i Slavko Tečić. Odmah da naglasim – ja sam se već odlučio, i svoj izbor javno obrazložio, tako da ni sa ovim tekstom nemam pretenziju za objektivnim, “novinarskim” izvještajem, već iznosim svoje viđenje. Koliko se onome što napišem može vjerovati, ostaje na svakom čitatelju da procijeni sam.
Razmišljam ovih tjedana o naoko jednostavnom pitanju na koje nije jednostavno dati odgovor: naime, tko su najveći kočničari promjena u Hrvatskoj?? Gruntam, pa gruntam, pitam se i preispitujem i vraćam se stalno na dvije - tri osobe, zapravo NE na one koje, možda, očekujete. Drvlje i kamenje se baca na HDZ, vladu Jadranke Kosor i premijerku osobno, ministra Šukera, ministra Milinovića, Šeksa, Bebića, Frišćića.. Već se naziru dva Pedra - Polančec i Sanader, a mislim da se neće zaustaviti kuglica ruleta samo na ta dva imena «bivših». Za većinu će se grijeha ipak ispostaviti račun premijerki Jadranke Kosor i ona će kad - tad zahvaliti se, zajedno s vladom, hrvatskom narodu na strpljenju. Ali, prije tog događaja sa političke scene u Hrvatskoj trebau otići dvije osobe, po mom skromnom mišljenju, koje se može svrstati u ključne kočničare promjena u Hrvatskoj – prvi je, bez konkurencije Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, a drugi s izvjesnim zaostatkom, Radimir Čačić, predsjednik Hrvatske narodne stranke – liberalni demokrati.
Usprkos tome što je HDZ kao stranka oduvijek vođen krajnje autoritarno i u njemu bilo nezamislivo da članovi učine išta protivno volji „velikog vođe“, na sastanak koji je kasnije ocijenjen pučističkim se na Sanaderov poziv ipak odazvalo dvadesetak saborskih zastupnika. Bez obzira što su kasnije listom svi izmišljali benigne razloge kojima bi opravdali prisutnost, uglavnom naivnost i neznanje o čemu se stvarno radi, i distancirali se od Sanadera, činjenica je da strah od odmazde Jadranke Kosor nije bio dovoljan za automatsko otklanjanje poziva.
Danas prije podne je s početkom u 11.00 sati u Tribinama grada Zagreba održano predstavljanje Željke Antunović kao kandidatkinje za funkciju predsjednice zagrebačke gradske organizacije SDP-a. U prepunoj se dvorani, mlađi članovi su prepustili sjedeća mjesta starijima, nije moglo zamijetiti niti jedno jedino lice „uglednijih“ SDP-ovaca. Nije bilo ni članova Predsjedništva, ni saborskih zastupnika niti bilo koga, osim jedne časne iznimke, iz sastava Glavnog odbora ili pak osoblja s inače prenapučenog Iblerovog trga.
Razlika je očita.
Ovih je dana završio kandidacijski postupak u zagrebačkom SDP-u i uskoro slijedi održavanje unutarstranačkih izbora. Novost ovih izbora, ne samo na stranačkoj razini, jest to da će po prvi puta velik broj članova (pravo glasa na ovim izborima ima više od pet tisuća članova) po principu "jedan član jedan glas" birati čelnog čovjeka.
Nakon provedenog kandidacijskog postupka, pred članovima SDP-a će se naći četiri kandidata: Željka Antunović, Davor Bernardić, Ivo Jelušić i Slavko Tečić. U ovom dnevniku želim napisati zašto sam odlučio svoj glas dati Željki.
IZBORI – ODGOVOR ZA BUDUĆNOST
Kandidiram se za predsjednicu zagrebačkog SDP-a jer želim uvesti promjene u dosadašnji život stranke u Zagrebu. Za taj posao sam spremna i znam kako ga treba odraditi. Glavni mi je cilj, zajedno sa svim članovima, nadograđivati zagrebačku organizaciju koja je ključan dio naše stranke i koja može dati još veći doprinos pobjedi na idućim parlamentarnim izborima.
U našem gradu želim graditi SDP u kojemu će o svim važnim temama odlučivati članstvo, a ne samo vrh stranke. Želim novi SDP u Zagrebu u kojemu vlada konkurencija ideja, a ne interesa. SDP kakvoga zamišljam i kakvoga želim graditi u Zagrebu bit će stranka koja poštuje, a ne iskorištava građane. Promjene koje želim provesti dio su mojeg programa Novi početak za zagrebački SDP.
