Nije da nismo u mogućnosti stvoriti bolje sutra.
Nedavno nam je društvo radio Petar Macut. Opći napadi na Vladu, kritika i blaćenje. Rješenja niodkuda.
Mala korekcija. Rješenja postoje. Ili recimo ovo.
OK. Jeli vama bitno što piše u programu SDPa? Meni zapravo i nije. Jednostavno ne vjerujem SDPu. Neki dan su dizali kaznene prijave protiv niza SDPovaca. Argument SDPa je bio da se radi o političkom obračunu. Možda se i radi. Ali to je irelevantno ukoliko priznaješ postojeće institucije.
Jućer je Hebrang branio Rončevića, govorio kako se radi o političkom obračunu, prekjučer je Šišljagić branio Glavaša. Kada se ne napada tvoj, radi se o pravnoj državi, kada se napada tvoj, radi se o očitom primjeru nepostojanja pravne države.
Neka se više odluče.
Otkako su završeni predsjednički izbori, događanja u SDPu su ponovno preusmjerena na brzi kolosjek – događaji se redaju jedan za drugim, a samim tim i medijski natpisi. Odlazak Bandića iz stranke sam je po sebi događaj velike magnitude. Radi se o osobi koja je u velikoj mjeri odredila stranačku strukturu i djelovanje u gradu Zagrebu. Kada se tome dodaju unutarstranački izbori, koji su predsjedničkim izborima privremeno stavljeni na led, situacija postaje lako zapaljiva – ili se barem takvom prikazuje u javnosti. Nisam pristalica raznih teorija zavjere, niti smatram da su uvijek novinari za nešto krivi, no uvijek treba imati na umu da je interes medija senzacija. Tako da medijske prikaze uvijek treba uzeti sa zrnom soli.
Dakle, što se događa u SDPu?
Posljednji istupi nekolicine SDP-ovih čelnika na temu izbora u zagrebačkoj gradskoj organizaciji te stranke otkrili su sav sjaj i bijedu unutarstranačke demokracije na hrvatskoj političkoj sceni
Zasigurno nema političke stranke u Hrvatskoj koja se neće pohvaliti najvišim stupnjem unutarstranačke demokracije, odnosno, nema stranačkog čelnika koji će priznati vlastitu sklonost k autoritarnome načinu odlučivanja. Pozivati će se na statut i stranačka pravila a ako bi u njima i postojalo nešto sporno, reći će da je učlanjenjem svaki član prihvatio baš ta i takva pravila. Dakle diskusije nema, po njima, vlada demokracija i točka.
Glavni odbor SDP-a je sukladno ranijim najavama danas isključio nekolicinu članova koji su pružali aktivnu potporu i bili oslonac izbornoj kampanji Milana Bandića. Ovakva je odluka bila očekivana, sukladna je Statutu SDP-a i ne može joj se prigovoriti. Nema stranke na političkoj sceni koja bi tolerirala rad u izbornom stožeru protukandidata.
Međutim, Glavni je odbor odlučio raspustiti i tri mjesne organizacije (Novi Zagreb Zapad, Brezovica i Sesvete) zbog „nedovoljne aktivnosti u kampanji predsjedničkog kandidata Josipovića“ te tri mjesna ogranka (Gornja Dubrava, Podsljeme i Pešćenica) zbog „podrške Milanu Bandiću“. Raspuštene organizacije zajedno imaju oko 2500 članova kojima će danom pravomoćnosti ove odluke prestati članstvo u stranci (čl.15. Statuta). Zahvati li val „raščišćavanja“ i lokalne organizacije diljem zemlje, SDP će biti i više nego desetkovan.
Bandić je objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske.
I istog sam trena dobio poriv za pisanje. Htio sam pisati o tome kako nakon dugogodišnjeg jahanja na jeftinim kreditima, okreće leđa Gradu, baš kao što je i Sanader okrenuo leđa državi. Ali neću. Htio sam pisati o klijentelističkoj mreži na čije je podmazivanje trošio gradske novce. Ali neću. Htio sam pisati kako je Bandća već odavno trebalo izbaciti iz stranke, a ne čekati da se izbaci sam, čineći pritom maksimum štete. Ali neću. Htio sam pisati kako riječi da je „Bandić najbolji kandidat za zagrebačkog gradonačelnika“ sada sigurno ostavljaju jako gorak okus u ustima. Ali neću. Htio sam pisati kako kandidiranjem na predsjedničkim izborima, Bandić pljuje u lice svim onim biračima koji su mu prije samo šest mjeseci povjerili da vodi grad slijedeće četiri godine. Ali neću. Htio sam pisati kako je ovom samo-kandidaturom Bandić pljunuo i u lice svih članova SDPa koji su nedavno odlučivali o stranačkom predsjedničkom kandidatu, poručujući im kako njemu to glasanje članstva ne predstavlja ništa. Ali neću. Htio sam pisati kako Bandić nije „jedan od nas“ kakvim se predstavlja, jer „svi mi“ ne živimo u penthouse stanovima od 250 kvadrata „zarađenih“ u deset godina gradonačelnikovanja. Ali neću. Htio sam pisati kako „raditi ću kao konj“ ne predstavlja program. Ali neću.
Neću, zato jer Bandić, svojim likom i djelom, jednostavno ne zaslužuje toliku pažnju.
Biti vojnik ili policajac je zanimanje uz koje se u većini država vežu poštenje, čast i domoljublje, dakle spremnost da se vlastiti život i interesi podrede interesima zajednice. Takva spremnost je istovremeno i odlika koju političari svih stranaka, više ili manje uspješno, kontinuirano prodaju svojim biračima. Ne čudi s toga da neke stranke, ne bi li u tome bile uspješnije od drugih, k sebi privlače one kod kojih bi ta odlika trebala biti neupitna.
Sjećate se Ivana Milasa koji je izjavio da mozak vrijedi 2 marke? Nekoć davno, tamo mračnih devedesetih Milas je bio saborski zastupnik i nosioc izmišljene funkcije čuvara državnog pečata. U današnjem članku u Jutarnjem listu opet nailazimo na ime Ivana Milasa, ali ovog puta u ulozi kočničara stranih ulaganja u Hrvatsku. Ukratko, katarski emir htio je u dugogodišnju koncesiju dva hrvatska otoka, uložio bi u njihovo uređenje, infrastrukturu, zaposlio nekoliko stotina lokalnih ljudi. Davor Štern i tadašnji premijer Zlatko Mateša krenuli su pripremati teren za prvu takvu investiciju u Hrvatskoj, izradu zakona koji bi to omogućavao, ali onda se upleo Ivan Milas i sve je palo u vodu.
Malo prije se logiram i dočeka me slijedeći video:
Ono što mi je upalo u oči je to da je video montiran, ako pogledate snimku, između trenutka kada je čovjek iz publike postavio pitanje i odgovora ima jedna minuta i četrdeset sekundi koje nedostaju. Strašno me zanima što se događalo u tih minutu i četrdeset. Uočite i da je embedanje videa bilo dozvoljeno pa potom zabranjeno.
Subota popodne, dan kada političari odmaraju od svakodnevnice. Dan kada se ništa ne događa od politike dok tek Branka Šeparović zbori o zagađenju prirode, ljudskom faktoru i oznoskom omotaču.
Tek što sam promislio da će takva biti i današnja subota, iznenadila me je vijest kako je Željka Antunović ponijela ostavku na dužnost zamjenice predsjednika Socialdemokratske partije Hrvatske. Ponudio sam sebi niz pretpostavki te sam imao ozbiljnu raspravu sa samim sobom o točnom razlogu:
- Željka Antunović je moralna osoba koja je preuzela dio odgovornosti za neusijeh postizborne koalicije,
- Nije trpila predsjednika Milanovića i jednostavno je pukla i napustila brod,
- Nije imala za skupiti dovoljno novca sa Zoranom da daju više Frišćiću nego mu je dao Sanader,
- Razultati X. izborne jedinice su je ohrabrili da se smatra dostojnim kandidatom u svibnju gdje bi postala nova predsjednica,
- Odlučila je ostaviti se politike i vratiti se u računovodstvo&financije;
Danas je bio radni sastanak dubrovačke županijske organizacije Socialdemokrata, a kojima su nazočili i Zoran Milanović, Željka Antunović, Nikola Hajdić te naša jedina saborska zastupnica Tatjana Šimac-Bonačić!
Vrlo je jasno, iako mrvicu zamagljeno, da je Zoran Milanović došao vidjeti kako mi dubrovčani dišemo pred majsku konvenciju u Zagrebu, gdje će on, po mom mišljenju učvrstiti svoju poziciju predsjednika stranke. Iako sam ja samo novinar i nemam pravo biti subjektivan, moram primjetiti da je Zoran Milanović prošao onu fazu samouvjerenosti i da je sada gotovo shvatio kakvog neprijatelja ima preko puta, a i neposredno na putu, u svojoj stranci.
U par navrata dok se osvrtao na prethodne izbore preuzeo je svu odgovornost na sebe i niti u jednom trenutku nije optužio svoje kolege koji su protiv njega u stranici. Niti Davorka Vidovića, Niti Matu Arlovića, a deboto da ni Pančića nije spomenuo. Samo je dodao da je to demokratski i u redu.
Neovisni, ali ne i neutralni