Dok si ponosni vlasnik magarećih ušiju zvanih "kredit u švicarcima" i dok firma u kojoj radiš opasno visi nad ambisom mračnim, nogomet bi svakako trebao biti zadnja tema na repertoaru monologa proćelave sijede glave tvoje. U suštini tome i jest tako, količina energije, živaca, vremena koje trošim, gubim, ulažem na iracionalnost koju u sebi nosi navijanje za nacionalne selekcije je svedena na minimum u odnosu na neka prošla vremena stresa, tuge, radosti zbog neuspjeha ili uspjeha reprezentacije.
Više ne da ne idem na utakmice, nego ih niti ne gledam sa ekipom, a sve češće rezultate doznajem dan nakon sa šarenih naslovnica internetskih portala. Ponekad se čak uhvatim kako gledam reprize onih kretenskih američkih serija dok na nekom drugom programu komentator "radost i tugu na stihove lomi". Kad sam već kod tih serija, zašto ih katkada prije sna gledam? Niti jedna me nasmijala od srca nije, humor je plitak, jeftin, izlizan. Zombi sa daljinskim u ruci.
Jasno mi je kako postoje neki koji ne razumiju koncept građana neke države, pa bulazne o Hrvatima u Hrvatskoj i ostalima kao strancima, mogu čak i razumjeti (ne i opravdati) kad se njihova neukost udruži sa zadrtošću pa postanu gadljive fleke na ekranu ili više ili manje upijajućem papiru.
Jasna mi je i određena argumentacija, ako se nečija lojalnost prema Hrvatskoj može dovesti u pitanje kako bi taj netko mogao obavljati neku odgovornu dužnost ili brinuti za opće dobro. Isto tako, kako bi u nekoj izvanrednoj situaciji mogli reagirati i postaviti se. Da li je zbilja dovoljno vjerovati im na riječ da im je stalo do Hrvatske?
Ono što ne mogu razumjeti jest što to rade ljudi koji jednostavno nisu pravi Hrvati. Uzmimo za primjer Ružu Tomašić - niti je rođena u Hrvatskoj, onda je još i napustila Hrvatsku. Nimalo ne dovodim u pitanje da se ona ima pravo deklarirati Hrvaticom, no realno, to njeno hrvatstvo ne može biti neupitno, postoje činjenice koje joj daju bar dvije druge domovine u koje može uteći ako zagusti.
Ovih dana i noći svjedoci smo kako maršira brigada koja tjera strah u kosti: jednoj pripadnici brigade, saborskoj zastupnici Ruži Tomašić smetaju gosti u Hrvatskoj, drugom brigadisti Zdravku Mamiću, nogometnom djelatniku, smetaju oni s miješanim krvnim zrncima odnosno oni koji vrijeđaju hrvatski um i hrvatski mozak!
Prve izjave pale su na proslavi obljetnice HDZ-a u Slatini, samo četrdesetak kilometara od Virovitice, u Virovitičko-podravskoj županiji, druge javno, preko radio stanice Soundset. Eh, Ruža i Zdravko, krasan su par… mogu uhvatiti jedno drugo ispod ruke i na čelo kolone! To su naši borci za pravednu hrvatsku stvar, to su naši dični domoljubi, kakvih nije bilo ni 1991.!
„Nitko me nije napao, ali sam vrlo opasan u samoobrani¨!“ izjavio je u srijedu 28.ožujka 2012. pored ostalog, Zdravko Mamić u HRT emisiji „In medias res! Mnogo ljudi, dragih više ili manje poznatih, više ili manje bliskih uljepšalo mi je ovu proljetnu, sunčanu srijedu: proljeće je bez dvojbe, pokazalo svoje vedro, ugodno lice…I što mi je trebalo kvariti si raspoloženje slušajući Petra Vlahova u razgovoru s čovjekom koji je apsolutno jedan od najvećih demagoga i blefera koje sam u životu imao prilike čuti. A naslušao sam se u 63 godine života uistinu koječega – od partijskih laprdala i ološa koji su tzv. komunjarska vremena mislili samo na svoj privatni interes, stvarajući zalet za besprimjernu pljačku društvenih dobara u 22 godine „demokracije“, boraca i branitelja koji su me podsjećali na maštovite ribolovce, umjetnika bez pokrića, umišljenih, salonskih intelektualaca i šašavih doktora znanosti, profesora, na kraju, ljubavnika i ljubavnica koji su bili odlični u krevetu, spavajući cijeli dan…Naslušao sam se i obične raje mudre i okretne kojima je jedina škola bila ona životna, ali i narodnih fiškala koji su oduvijek u stanju naći publiku za svoje rječite eskapade.
Proljeće je nastupilo, sve pupa i cvijeta u prirodi, a na društvenoj sceni procvjetala su “otvorena pisma”.
Od onog politikantskog B. Šprema, predsjednika Hrvatskog sabora, upućenog B. Hrvatinu, predsjedniku Vrhovnog suda RH, radi tobožnje uvrede suca I. Turudića, koji je prema Špremovom tumačenju svojom pimjedbom izrečenom L. Bebiću, kao svjedoku u predmetu Sanader, da mu “ovo nije Sabor”, uvrijedio Hrvatski sabor, preko Hrvatinovog odgovora kojim vrlo fino i u rukavicama šalje Šprema tamo gdje mu je mjesto, a ovaj prezadovoljan ... pa do najnovijeg Dinamovog otvorenog pisma-apela javnosti.
U prošlosti se baš i nisam se pretrgao pišući o nogometu, jer sam odavno, pred četrdesetak godina, radi jedne namještene utakmice prestao biti navijač, ne kupujem ulaznice, ne idem na utakmice, Dinamo mi nije svetinja ... događanja u hrvatskom nogometu samo lapidarno pratim, a situaciju u Dinamu samo radi “prekrasnih ljudi” koji ga vode, sve gorostasi umom i duhom, moralne vertikale i prave gromade divot-ljudi vrijednih svakog poštovanja, ma prava oličenja poštenja i morala, uzori i starima i mladima ...
Tako oni misle!
I nitko osim njih!
'Nevjerojatna je želja ove ekipe iz vrha HNS-a da ostanu u foteljama, koje ih izgleda zanimaju neusporedivo više od nogometa i nogometaša', napao je oštro na svome Facebooku ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića i glavnog tajnika te organizacije Zorislava Srebrića. Inače, buka oko vrha Nogometnog saveza Hrvatske pojačala se kada je novoimenovani ministar Željko Jovanović postavio naoko pravopisno pitanje – da li će u nazivu „njegova“ ministarstva uz obrazovanje i znanost stajati dosadašnji Šport ili novi pojam, Sport!? Kako u nas najčešće pravopisna pitanja nisu jezikoslovna nego politička, trebalo bi pisati zapravo o pitanju trebaju li nam pet ili samo jedan pravopis hrvatskog jezika? No, kako je to posebna tema koja traži poseban prostor i opširniju argumentaciju, samo kratko: neka bude ponuđeno onima koje tema zanima (ponajprije učenicima, studentima, profesorima, prevoditeljima, lektorima itd.) više pravopisa hrvatskog jezika s preporukom kojeg pravopisa se pridržavati.
JEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO
JEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO
Danas sam uzeo jednu zastavu i zapalio je na sredini dvorišta. Bilo je i kockica na njoj, crvenih i bijelih, sve je otišlo u dim…Bio je to moj prosvjed, osobni prosvjed. I psovao sam:“Jebeš takvu državu..!“
Da, još jednom: „Jebeš takvu državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića, koja trpi čovjeka koji posramljuje svakog navijača „Dinama“, svakog Zagrepčana kojem je do sporta i ugleda ovog grada, svakog razumnog patriotu!“ Nisam spalio hrvatsku zastavu, spalio sam simbolički malu zastavicu „Dinama“, spalio sam zastavicu svog omiljenog kluba za koji navijam od svoje šeste-sedme godine. I kažem ponovo:“Jebeš državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića..!“ Izvlačim i dalekosežne zaključke: „Država koja nema mehanizam da zaustavi jednog osiljenog čovjeka, na granici psihičke uračunljivosti, čovjeka koji je posvojio jedan tradicionalni, purgerski klub, koji znači i mojem naraštaju i mnogima poslije mojeg, koji vrhunac svog nasilja iskazuje psovanjem majke treneru – ma koji trener bio, koji malo-malo izvodi show za novinare – i javnost – kao da ta javnost nema prečih briga i boljih zabava, nije više sam po sebi problem.
