Selo između Siska i Dubice. Obitelj mješanog braka , otac Hrvat majka Srpkinja , imala je dva sina,dva sokola,stara 21 i 23 godine. Bili su najimućniji u selu. Ugledni i dobri domaćini.
Momci su bili popularni kod cura,igrali su i kod jedne i kod druge nacije,a bitno je reći za one koji ne poznaju taj kraj da se radi o izrazito miješanoj u smislu nacionalnog sastava sredini.
U Hrv. Dubici i Hrv. Kostajnici se ratuje uvelike,a to je vrlo blizu.
Ovdje je još mirno,donkle. Policajci iz Siska i Sunje moraju organizirati pratnju cisterni sa gorivom i dostavu kruha i drugih namirnica jer su počele drumske pljačke . Barikada još nema.Od bitnog za spomenuti desila se jedna otmica iz autobusa dvojice hrvatskih policajaca koja je očito bila neplanirana i neodobrena ( junoše se zaigrale). jer su ih nakon sat - dva pustili razoružane. Imali su sreće. Preuranjena akcija.
Onda, rano ljeto 1991. dečki u dvorištu popravljaju auto. Dolazi im prijatelj Srbin sa novostima. Novost je da su neki organizirali barikadu na izlazu iz sela prema Dubici. Sinoć je kod groblja SDS dijelio oružje svojim članovima , a pojavile su se i neke face koje nisu iz tog kraja.
Teško je počet o nečemu pisat, pogotovo nepismenima ko ja. Ovo nije za pismene, jel oni razumiju samo ono što žele.
- U logorima smo bili izloženi neljudskoj torturi, ali izašli smo iz logora uzdignuta čela jer smo zarobljeni i mučeni zato što smo branili svoje i suprotstavili se tada jednoj od najvećih europskih vojnih sila - rekao je Danijel Rehak, predsjednik HDLSKL-a dodajući da je u Srbiji bilo 70-tak logora, 300 logoraša je od torture umrlo, sto ih je ubijeno na putu do logora i ukupno je kroz logore prošlo oko 30.000 ljudi "ali do danas nitko nije zbog tog zločina optužen ni osuđen".
Nevenka Benić, izaslanica premijerke Jadranke Kosor i Ministartva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti podsjetila je da je nakon ratnih djelovanja razmjenjeno ukupno 7.666 zarobljenika iz 64 srpska logora, za 804 osobe nije utvrđeno u kojim su logorima bili zatočeni, među logorašima je bilo 932 žene i 219 mlađih od 18 godina, a Hrvatska još traži 1.024 osoba koje se vode kao nestale.
Svake godine, obično na obljetnicu pada Vukovara, uz lamentiranja o žrtvovanom gradu, ali ne i o onome tko je grad žrtvovao, o zaista tužnim sudbinama njegovih građana, paz' sad', samo ne-Srba, jer Srbi i ne mogu doživjeti nikakvu tužnu sudbinu, jer što god im se dogodilo, zaslužili su.
I ne samo to, nego dobro su i prošli, zaslužili su puno gore.
Oni se ne mogu voditi ni kao zatočeni i nestali, to mogu biti samo Hrvati, jer samo Hrvati imaju pravo biti mučenici, patnici i žrtve.
Istinaibog ovim Tadićevim posjetima, najprije neslužbenom, a sad i službenom, počinju na svjetlo dana izlaziti i podaci o stradnjima Srba, pa vidi vraga, ima ih i koji se vode kao zatočeni i nestali, čak i više ngo Hrvata, s tendencijom valjda da se te dvije liste objedine i da RH traga za svim svojim nestalim državljanima, ako ovo priznanje da ima i nestalih Srba nije samo prigodničarsko, dok gost ne ode.
Nagledali smo se i takvih situacija.
Zarobljenički logori u Srbji, Begejci, Stajičevo, Niš ... spominju se kao mjesta silnih stradanja onih (nisu morali nužno biti ratni zarobljenici) koji su imali nesreću u njih dospjeti.
