Nisam se iznenadio kada sam jutros ugledao tekst na portalu 24 sata. Znam da je moj dnevnik "Jedan lagan prijedlog - motivacija" pisan u najboljoj namjeri s poštenim premisama.
Niti najmanje ne smatram da je moj tekst generirao navedeni jer je mala vremenska distanca ali jest futurističan, osnova dijela ponuđenih rješenje stručnjaka i pravno valjan.
Pa pođimo redom, link na tekst: http://www.24sata.hr/politika/treba-im-srezati-primanja-na-razinu-prosje...
Dakle, u osnovi, pet hrvatskih stručnjaka izrazito medijski eksponiranih nude zaključke o plaćama (motivaciji), zastupnika istovjetnim u mom tekstu. I neću se više baviti tim dijelom nego ću reći da je konačno sazrelo vrijeme da se isto potvrdi.
Ono što me je nemalo pogodilo jest jedan dio zaključaka koji govori o (ne)obrazovnoj strukturi zastupnika odnosno, drugim rjećima - nesposobnosti navedenih zastupnika.
Danas je točno dvije godine od mog zadnjeg dnevnika stoga sam odlučio napisati novi s razmišljanjem koje me muči već dulje vrijeme. Postavio sam problem i tražio najbolji mogući odgovor na njega. Problem se zove motivacija saborskih zatupnika ili drugim rječima - plaće saborskih zastupnika.
Iako sam znao koliki im je netto, kolika je naknada za odvojeni život nisam znao točan iznos troška puta i troška stanarine kao i brutto dohotka.
Neki dan je na, mislim, 24 sata izašao podatak koji veli da sabornici troše između 43.500 i 51.000 kuna mjesećno, svaki. Sa specifikacija u kojima primjerice mjesečni trošak jednog dolaska i odlaska u Zg iznosi od 2.500 kn (to su oni koji dolaze autom iz 50 km udaljenih mjesta) do primjerice 9.000 kn (valjda avion iz Dubrovnika). Nisam bio upoznat da postoji zlatno gorivo, niti za automobil niti za avion. Ali eto, očigledno postoji.
Više puta sam čuo kako bi trebalo smanjiti broj zastupnika u Saboru.
Da što će nam ih toliko, da možemo ih imati i manje kad smo mala zemlja i tako dalje.
I Grubišićeva lista je dala taj prijedlog.
Oni govore:" Promjenom Ustavnih zakona ili donošenjem novih smanjiti broj saborskih zastupnika na 75 do 80; ukinuti dvostruko pravo glasa nacionalnim manjinama..." http://sgeh.hr/index.php/vijesti/proglas/
To je njihov prijedlog za promjenu načina funkcioniranja Sabora. Ništa o broju zastupnika manjina i dijaspore, ništa o izbornom sustavu, izbornim jedinicama, izbornom pragu.
Pa eto, neka se broj zastupnika smanji na npr. 81, što je više nego što ovi iz SGEH-a misle da je potrebo, ali i ovaj broj će biti dobar da pokaže što dobivamo smanjenjem broja zastupnika.
Dijaspora i manjine dobivaju zajamčenih 11 zastupnika, a ostatak naroda 70, po 7 u svakoj izbornoj jedinici.
MANJINE I DIJASPORA
Time bi manjine i dijaspora činili 13,58% svih zastupnika. Njihov broj je fiksan i teoretski je moguće da 11 ljudi izabere 11 zastupnika.
Vjerujete li političarima? Vjerujete li da danas postoji ikakva istinska demokracija? Mnogi SDP-ovci, HDZ-ovci, i drugi, rekli su (ali još nisu ostvarili), da se nama - nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim i drugim stanovima - moraju vratiti naša oteta prava, da moramo dobiti pravo na otkup svog stana. Jeste li čuli da je Milanović to ikada ponovio, otkada je došao na čelo SDP-a? (Za razliku od njega, Jadranka Kosor je to još davno rekla, i nedavno je ponovila. Sad još samo preostaje da se to i ostvari).
Ne bi bilo dovoljno da Milanović to jednom kaže, nego on i mnogi drugi moraju to stalno ponavljati, i stalno činiti sve da se to ostvari. Ako oni to ne čine, što se može odatle zaključiti, osim da je strankama i stranačkim političarima stalo samo do njihovih osobnih interesa, i spremni su ignorirati i prekršiti svačija prava, svoja vlastita obećanja, pravdu, i sve ostalo? Nismo uopće zadovoljni ni s pojedincima iz HSS-a, HNS-a, i još nekima....
Nije nam jasno, kako to da su sve odgovorne osobe još uvijek na slobodi. Zašto se ne istraži, tko su glavni krivci, i zašto bar po koji od njih, koji je sve to zamislio i organizirao, nije već u (doživotnom) zatvoru? (Naime, mislimo da bi doživotni zatvor bio upravo adekvatna kazna za zločin koji se vrši nad nositeljima stanarskog prava i njihovim obiteljima, a koji se, po našem shvaćanju, može usporediti s nekom vrstom genocida. Pri tome treba naročito uzeti u obzir upornost kojom se krši Ustav, međunarodni ugovori, i naša neupitna prava, a što traje 14 odnosno 19 godina - od donošenja Zakona o najmu odnosno Zakona o prodaji stanova).
Postoji li ikakva istinska demokracija kod nas i u Europi, ili je to samo jedna velika obmana i predstava za naivni narod? Stranke su, izgleda, složne u svemu što ide u njihovu korist, i nije im važno ako to ide na štetu naroda. Ne radi se, jasno, samo o našim stanarskim pravima, nego i o pravima radnika, o otkazima, radu bez plaće, mirovinama, zaduživanju države, prevelikim plaćama političara i mnogih drugih, itd. U kapitalizmu se smatra normalnim da se može mnogo zaraditi na principu ponude i potražnje (na pr., neki poduzetnik, trgovac, zubar, nogometaš, pjevačica, filmska glumica....), ali za djelima političara (i još nekih) uopće nema potražnje, nego oni jednostavno grabe sami za sebe koliko hoće iz proračuna!
Kako se može nešto promijeniti, poboljšati?
Neophodno je, između ostaloga, promijeniti način izbora, tako da se biraju pojedinci a ne stranke. - Vidi: Jutarnji list od 09. 08. 2008., "Don Ivo Grubišić: Sit sam papirnatog i trona i oltara".
http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,8,9,,129334.jl
Evo citata:
"Kod nas je i demokracija 'papirnata'. Piše, naime, u Ustavu da je Hrvatska, među ostalim, i demokratska država. Najobičnija analiza ukazuje da se kod nas od demokracije nije dogodilo ništa, da smo 17 godina potrošili a da se nismo makli dalje od početka. Čak se može postaviti pitanje: koliko su institucije države legalne i legitimne ako narod ne predlaže i ne bira izravno svoje zastupnike, nego mora zaokruživati stranačke liste, a stranke određuju prioritete po političkoj podobnosti a ne po sposobnosti. Mi trpimo već 17 godina tiraniju podobnih nad sposobnima"
Gledajuči sinoć dnevnik, ostadoh šokirana prilogom o zakonu o umjetnoj oplodnji kojeg progurava MIlinović.
Naime, neznam koliko ste upoznati ali zakon, ukoliko se izglasa, bi zabranjivao umjetnu oplodnju parovima koji nisu u braku. Naslov za dnevnik sam preuzela od g. Opačić, jer iako nisam sklona ni jednoj stranci, na njezine riječi sam se naježila.
Prvi put sam pomislila:"Sada nije bitno tko je kako obojan, bitno je što je rekao!" Ovaj zakon nije neka ridikula na kojoj će se vladajući i oporba prepirati i kupiti poene tj glasove glasača, ovo je nešto što direktno udara na prava čovjeka, na prava žena koje ne mogu, a žele biti majke.
Prvi put sam pomislila : Svaka čast svima koji su napustili, demonstrativno, sjednicu. da bar to rade češće, možda ovako nedemokratske zakone koji krše prava ljudi nebi imali u ovolikoj mjeri.
Svatko o ovoj temi ima svoje mišljenje, i to je njegovo pravo. Budući da sam i sama žensko i da možda ni ja jednoga dana ne budem mogla imati djecu, osjećam da se protiv ovakve diskriminacije treba dignuti glas!
E, kad ovaj naslov čovjek vidi, vjerojatno mu prvo na pamet padaju još uvijek aktualni studentski prosvjedi. Ali ne, to nije tema teksta, ali ona uvelike ima veze sa znanjem i još više s kulturom! Čijom kulturom? To se može iz naslova zaključiti vrlo jednostavno. Naš (čitaj: nije naš, a ponajmanje ne moj) Ivo, očito se kulturi nikada nije naučio, a vjerojatno ni neće. Najnovija gadost ljudske komunikacije, i to još u Saboru s glavnim akterom Ivom, tema je teksta. Svatko tko čita ovaj portal (Pollitika.com), prati i političku scenu u našoj zemlji pa zasigurno već sada zna o čemu je riječ. Podsjetnika radi, dana 20.svibnja 2009. na aktualnom satu Sabora, Ivo „odgovara“ na pitanja zastupnika. Upravo u riječi „odgovara“ dolazi do inspiracije za ovaj tekst.
Kada sam u svom dnevniku pisao o aktivnostima zastupnica i zastupnika 6. saziva Hrvatskog sabora kroz prezentaciju broja javljanja za riječ, duljine trajanja rasprava i broj postavljenih pitanja, uz napomenu da je to SAMO JEDAN OD MOGUČIH kriterija vrednovanja nečijeg rada u parlamentu, najavio sam i mogućnost da napravim analizu ZAKONODAVNIH INCIJATIV zastupnica i zastupnika.
Uz ogromnu pomoć volontera koji mi pomaže u parlamentarnom radu (program volonitaranja studenata u Saboru od GONGA-a preuzeo je Sabor) Miše, napravili smo i tu analizu.
Statističke podatke o zakonodavnoj aktivnosti vodi INFODOK služba Sabora temeljem kojih smo i napravili ovu analizu.
Zerpovanje, odnosno igre oko ničega u Hrvatskom Saboru pokazali su, po ne znam koji puta, da sa našim parlamentom nešto nije u redu. Smrad koji izlazi iz najviše hrvatske institucije, Sabora, širi se Hrvatskom. Zbog saborskih loših odluka, zakona koji se ne poštuju, nemorala zastupnika, neposlušne i bahate vlade, Sabor je poput prepune septičke jame. Iz svih otvora izlazi zaraza koja se širi hrvatskom.
Saborski zastupnici se ponašaju kao osobe bez znanja, vizije i volje da nešto dobro predlože, odluče i naprave. Slijepo slušaju svoje lidere koji opet pogoduju raznim interesnim skupinama kako bi priskrbili sebi i strankama protuzakonita materijalna dobra.
Takvi, od vanjskog svijeta odvojeni zastupnici uživaju u ulogama “poštovanih” zastupnika, zarađuju dobre plaće, osiguravaju privilegirane mirovine i uništavaju državu. Kroz zastupničke naočale ne vide da nema pravne države, ne vide da je korupcija zahvatila sve vitalne dijelove društva.
Sabor nema autoritet, vlada preuzima njegovu ulogu, donosi odluke, ne odgovara za propuste, postavlja se iznad sabora.
Evo i moga izvješća o sinoćnjem susretu na Gornjem gradu. Bilo je krasno i nadam se da je to bio prvi susret u nizu koji će tek uslijediti. Nakon početnog osvrtanja i ispitivanja, kad nismo ponašli prislušne uređaje i kamere već izvrsna češka piva sve je bilo lakše i pomalo smo se upoznavali i načimali razne teme. Gosti iznenađenja su bili predstavnici vlasti i saborski zastupnici. Bilo je ugodno pričati sa Tončijem Tadićem, konačno upoznati Mraka i ostale. Vrijeme je proletjelo u hipu, a da nismo svi međusobno stigli porazgovarati, ali bit će još prilika, pa da i upoznamo i ostale.
Ocjena 5 za susret.
Zanimljivo je da se svi ovih dana bavimo kampanjom, izborima, koalicijskim pregovorima i trgovanjima, uglavnom igramo se demokracije, tvrdimo kako je ovo što se sada kod nas događa ustaljena praksa u zapadnim demokracijama i da sve u svemu, izuzmemo li neke sitnice hrvatska demokratska procedura izgleda dobro i ima perspektivu da postane još bolja, a da se ni sa jednom riječi nismo dotakli najbitnijeg provedbenog mehanizma predstavničke demokracije koji se zove izborni sustav i koji sam po sebi bitno određuje izgled i funkcioniranje političkog sustava u svakoj zemlji.
Odmah na početku treba naglasiti da je postojeći izborni sustav produkt, usudio bih se reći, bezobraznog izbornog inžinjeringa i kao takav je u mojim očima potpuno diskreditiran. A na samu funkcionalnost se treba posebno osvrnuti. Dakle kako izgleda demokratska procedura izbora u europskoj hrvatskoj?
