NB.
Da ljubitelji velikosrpstva ne bi mislili da sam zaspao i da sam ih pustio na miru da sanjaju o njihovim mitovima, evo jednog novog priloga na tu temu. Naravno, ne preporučam srčanim bolesnicima, jednostavno preskočite ovaj dnevnik, ali za svaki slučaj mu dajte minus. To jedino znate.
Zahlađeni odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije koji su nastupili nakon što su ultranacionalnisti na čelu s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem pobijedili na posljednjim izborima ušli su u novu fazu posjetom potpredsjednika srbijanske vlade i ministra obrane Aleksandra Vučića Zagrebu. Visoki srbijanski dužnosnik sastao se s hrvatskim državnim vrhom kako bi se udarili temelji za poboljšanje odnosa opterećenih nerioješenim problemima iz Srpsko-hrvatskog rata koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat, a u Srbiji se praktički svodi na građanski rat u bivšoj Jugoslaviji.
Napomena:
Evo teksta kojim će osobito biti oduševljeni drugovi Jugoslaveni na ovom portalu. Oni koji imaju slabije srce preporučam da ga jednostavno preskoče.
Jedan od najvećih paradoksa hrvatske politike u ova dva desetljeća postojanja Republike Hrvatske leži u činjenici da je politička elita još uvijek opterećena recidivima prošlosti posebice prošlog stoljeća kad je hrvatski narod proživio sedamdesetak godina pod nedemokratskim režimima jugoslavenskog eksperimenta, prvo pod monarhističkom a potom komunističkom diktaturom. U oba ta režima hrvatski je narod bio podjarmljen u prvom slučaju žandarskoj velikosrpskoj politici, a u drugom slučaju pod parolom tzv. „bratstva i jedinstva“ prikrivenoj prevlasti većinskog naroda u komunističkoj Hrvatskoj.
Posljednja zbivanja u vodećoj oporbenoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici ukazuju ne samo da HDZ prolazi kroz ozbiljnu unutarstranačku krizu, nego štoviše na proces koji ugrožava samu opstojnost stranke koja je bez obzira na greške najzaslužnija za stvaranje slobodne i demokratske Republike Hrvatske. Ako je stranka u posljednje tri godine njihovim isključenjem ostala bez dva predsjednika HDZ-a koji su zauzimali i premijerske položaje, te da je jedan od njih na optuženičkoj klupi zbog optužbi o korupciji velikih razmjera, onda je očigledno da je Hrvatska demokratska zajednica zapala u krizu iz koje se ne vidi realan izlaz.
Posjet premijera Zorana Milanovića Beogradu koji je trebao najaviti novu fazu u odnosima između dvije susjedne države jednostavno rečeno s pozicije hrvatskih državnih i nacionalnih interesa bio je totalni promašaj. Prije svega bio je promašaj što je hrvatski premijer otišao u Beograd, kao da je službeni Zagreb krivac za pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije, a ne da odgovornost za to počiva na novoj srbijanskoj vladajućoj garnituri.
.
Pobjedom na saborskim izborima prije godinu dana, porazivši hametice HDZ, SDP je na čelu Kukuriku koalicije formirao novu Vladu s neiskusnim čelnikom SDP-a Zoranom Milanovićem na položaju premijera. Poslije 2003. godine SDP je tako u ovih dvadesetak godina hrvatske neovisnosti i mlade demokracije drugi put osvojio većinu u Hrvatskome saboru. S bivšim premijerom i predsjednikom HDZ-a Ivom Sanaderom koji je u međuvremenu optužen zbog korupcije, a kasnije s njegovom imenovanom nasljednicom Jadrankom Kosor, vodeća hrvatska stranka nije imala nikakve šanse na izborima, jer je biračko tijelo zahtijevalo promjene
NAPOMENA::Evo nešto za dežurne jugonostalgičare, komunjare i zapadnoBalkance, posebice za one koji se po zadatku javljaju iz inostranstva. Svima želim ugodno čitanje i zabavu, a svi skupa stojte mi dobro.
Rejugoslavizacija i rekomunizacija hrvatske političke stvarnosti doživjele su svoj crescendo izborom Gorana Radmana za Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, čime je zatvorena posljednja faza ideološkog vraćanja na staro koju provodi Kukuriku koalicija predvođena SDP-om.
Prije tri dana "Večernji list" je jednu od uvodnih stranica posvetio novoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić. Pod sugestivnim naslovom "Žena donijela viziju u vanjsku politiku, napokon smo jasni", uz slike njezinih susreta sa stranim državnicima i diplomatima, uključujući američku državnu tajnicu Hilary Clinton i srbijanskog predsjednika Borisa Tadić, novinarka "Večernjeg lista" Sandra Veljković počinje citatom nove ministrice koji glasi: "Hrvatska nije više malo đače".
Iako politička korektnost po ustaljenom nepisanom pravilu štiti novoizabranu vladajuću garnituru poštedom od 100 dana, u hrvatskom slučaju s obzirom na okolnosti to pravilo ne bi trebalo vrijediti kad se radi o pitanjima od nacionalnog interesa. Zato bez obzira o kome se radi treba odmah upozoravati na poteze vladajuće ljevičarske koalcije koji bi mogli imati dalekosežne posljedice. Konkretno radi se o najavi nove ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić o mogućnosti povlačenja tužbe za genocid koju je Hrvatska podnijela protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde na temelju zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku.
Nove optužnice protiv hrvatskih branitelja među kojima su potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i bivši ministar Ivan Vekić što ih je podiglo srbijansko Tuilaštvo za ratne zločine podigle su opravdanu buru u hrvatskoj javnosti, ali su još jednom razotkrili izdajničku politiku koju prema Srbiji kao agresoru na Republiku Hrvatsku kojoj je predsjednik vodi Ivo Josipović.
U čl. 93. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske doslovno piše: „Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. U prethodnom stavku predsjednik republike se također brine i za stabilnost državne vlasti. U povodu optužnice koje su stigle iz Beograda predsjednik Josipović je u New Yorku gdje je na zasjedanju Glavne skupštine Ujedinjenih naroda izjavio da je siguran kako „da Hrvatska ne će dospustiti, niti ima načina da se to dogodi, da netko tko nije odgovoran bude suđen i kažnjen za ratniu zločin“.
Mit. Ta opojna riječ koju čini čaroban sadržaj. U istoj mjeri blizak i dalek, da se s njime možemo poistovjetiti, prihvatiti ga kao mogućeg, čak i točno, a opet dijelom svoga (racionalnog i obrazovanog) uma sumnjati u njegovu istinitost i utemeljenost. No, odakle mitovi izviru? Zašto postoje? Kupih jednom prigodom u Dubrovniku „Kratka povijest mita“, moram priznati da me nije oduševila, al mi je ukazala koliko su mitovi ukorijenjeni u društvu i pojedincima.
Zašto je tako, lako je shvatiti. I objasniti. Mitovi su, u sociološkom, durkheimovskom smislu, društvene činjenice, izvanjski regulatori ljudskog ponašanja. Oni, baš poput normi, utječu na pojedince, usmjeravaju njihovo ponašanje, očekivanja, stavove. Osim toga oni reguliraju društvene odnose, socijalizacijom postajući osnovama naših stavova i uvjerenja.
