Zadnji par dana sam imao mali problema sa internetom i normalno iznervirao sam se svaki put kada sam pokušao nešto na netu raditi, te danas sam sredio taj problemčić i dođe mi priko 280 emailova... jaoooojjjj boli glava...
No... među tim mailovima mi je došao i jedan mail koji mi je privukao pažnju u samom opisu/naslovu, pa rađe nego da ga ja protumačim dajem tekst ovdje na uvid i da vidim što tko misli o tome:
Član Hrvatskoga kulturnog vijeća Tomislav Stockinger pokrenuo je inicijativu za potpisivanje apela zastupnicima Hrvatskog sabora protiv brisanja odredbe članka 141. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske. Svi oni koji spomenuti apel (čiji tekst donosimo u nastavku) žele podržati, neka pošalju svoje podatke – ime i prezime, zanimanje i eventualnu znanstvenu titulu na adresu organizatora apela Tomislava Stockingera: tomislav.stockinger@zg.t-com.hr
APEL ZASTUPNICIMA HRVATSKOG SABORA PROTIV BRISANJA ODREDBE ČLANKA 141. STAVKA 2. USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE
Čitateljima pollitika.com, kao i čitateljima mog bloga već je poznato da od provođenja akcije „NATO na referendum“ radim na inicijativi promjene članka 86. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje broj potpisa koji potrebno prikupiti kako bi se građanskom inicijativom raspisao referendum. Taj prijedlog postoji već u zaključku akcije „NATO na referendum“. To je prijedlog koji smo još prije više od godinu dana prezentirali klubu zastupnika SDPa, i dobili načelnu podršku. To je prijedlog koji se našao i u zajedničkom prijedlogu udruga civilnog društva. Na kraju, to je prijedlog oko kojeg sam obavio više razgovora sa relevantnim sugovornicima iz SDPa, ali i HNSa. Prijedlog je u svim razgovorima nalazio na podršku i razumijevanje – štoviše dobio sam informaciju da je od strane SDPa predstavljen i na radnoj skupini vladajućih i oporbe na kojoj se usaglašavaju ustavne promjene.
I sve je to lijepo, ali danas, 25. siječnja, priča je dobila svoju javnu potvrdu u emisiji Otvoreno.
Već sam na par mjesta, pa i u posljednjem dnevniku, spomenuo kako je Odbor za referendum pripremio prijedlog za promjenu članka 86. Ustava Republike Hrvatske, te kako tu promjenu lobiranjem pokušavamo progurati u saborsku proceduru. Tu se nije puno promijenilo – put od formiranja prijedloga do ulaska u saborsku raspravu je dug, a posebno u situaciji kada se mijenja Ustav. No cijela ova akcija mi je otvorila oči po jednom drugom pitanju. O čemu se radi?
Prvo, cijela ova priča u kojoj tražimo promjenu Ustava je izrasla na akciji natonareferendum. I svi ti potpisi – njih 125 000 – prikupljeni u toj akciji daju mi poticaj da se potrudim oko ove promjene Ustava. Svi su ti ljudi aktivno iskazali želju za direktnijim sudjelovanjem u političkim procesima. Na neki način, jednostavno se osjećam odgovornim. No, ista ta podloga nosi i svoje breme.
U posljednje vrijeme mi se baš ne gleda TV pa uglavnom na večer se ulogiram na Facebook, pogledam što ima na naslovnici, poruke, ako me što iziritira ili inspirira tijekom dana napišem post da čitaju drugi. I tako sinoć ponovim ritual kad ono dobijem dvije čudne poruke:
- Prva,od nekakvog Štakora, sadržaj sa krajnjim vrijeđanjem da sam komunističko smeće, da trujem sve oko sebe (ne želim baš u detalje ponoviti te uvrede). Zatim mi prijeti da prestanem organizirati državni udar, da se vratim svojima, svom stadu ovaca jer tamo pripadam. A ja nisam ni pomislila da je pisanje o GEF-u(Građansko etički forum) državni udar? Da je pisanje o razvoju civilnog društva, o ekonomiji, o temama iz aktualnih vijesti, oni prijateljski komentari na nečije slike - državni udar? I tko su ti moji - pa ja nemam ni stranke ni udruge. (Prijavila sam vrijeđanje da se blokira).
Zagreb, 17. veljače 2009.
IZJAVA ZA JAVNOST POVODOM NAJAVE IZMJENA USTAVA RH I NAJAVE RASPISIVANJA REFERENDUMA O HRVATSKOM PRIDRUŽENJU NATO-u U SLOVENIJI
Ovih dana, deset mjeseci nakon akcije prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO savez, svjedoci smo dva događaja, oba simbolično vezana uz tu akciju: formiranje radne skupine za promjenu Ustava Republike Hrvatske, te priprema za održavanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO savez – ali u Sloveniji. Odbor za referendum osjeća se dužnim upozoriti javnost na okolnosti koje su im prethodile.
Odmah na početku objašnjenje ovako čudnog naslova – jednostavno, radi se neposrednom nastavku dnevnika „(R)evolucija demokracije“, ovoga puta u proaktivnom izdanju. Naime, od trenutka kada sam napisao taj tekst, proganja me misao i izvedivosti tog projekta, kojeg osobno smatram važnim za razvoj demokracije u našem društvu. Ideja kojom sam se vodio pišući taj tekst jest ta, da bi jedan tako opsežan posao kao što je prikupljanje 450 000 potpisa u samo petnaest dana mogla odraditi jedino puno jača organizacija od Odbora za referendum koji je provodio akciju natonareferendum – kraće rečeno velika politička stranka, poput SDPa. No mogućnost da se tako nešto dogodi „samo od sebe“ su mizerne, a moja pozicija i „težina“ da to proguram u tako velkoj stranci su na otprilike istoj razini, tj. također mizerne.
No našao sam drugi način! :)
Iako su u posljednjih par dana objavljena čak dva teksta koja se bave ustavnim promjenama ( tekst drlesara, te onaj Zvonetov), mislim da se o toj temi može napisati još nekoliko stvari koje nisu do sada obrađene, a predstavljaju dobar materijal za javnu raspravu. Dakle, promjene Ustava su neminovne. Preporučam linkane dnevnike ukoliko tražite odgovor na pitanje „kako“ i „zašto“. Štoviše, matični saborski odbor (Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav) već neko vrijeme prikuplja prijedloge promjena, tako da se sve odradi „u komadu“. Omjer političkih snaga (ali i odgovornost prema takvom poslu) diktira takav način rada, budući je za promjenu Ustava nužan kompromis između dvije najveće stranke u Saboru – SDPa i HDZa. Nitijedna strana, bez suradnje one druge, ne može osigurati dovoljan broj glasova (dvije trećine). No to nije sve. Broj mandata koje u Saboru imaju HDZ i SDP zajedno, dovoljan je za promjenu Ustava. Nitko im drugi nije potreban.
Znam. Dosadan sam već i Bogu i ljudima, no opet, moram o Odboru za referendum. Ne mislim prežvakavati već obrađene teme, ni još jednom ulaziti u analize. No od posljednjeg dnevnika na tu temu do danas dogodilo se nekoliko stvari koje želim spomenuti kako bi se i ovoj inicijativi stavila "točka na i". Jučer smo naime održali pressicu pred Saborom.
Odiseja potpisa
Možda je put koji su fizički prešli potpisi nadobudno nazvati odisejom, budući se radi isključivo o kilometrima između mjesta prikupljanja i Centra za mirovne studije u Zagrebu, no put koji su prešli naši zahtjevi prema državnim institucijama je puno duži. Dakle, već dva mjeseca mi pokušavamo dobiti primanje kod predsjednika Sabora, Luke Bebića, kako bi Saboru predali prikupljene potpise i predstavili tri inicijative nastale na iskustvima stečenim u ovoj akciji. Zašto Saboru? Pa opet, zbog poslovične šlampavosti hrvatskih zakona. Naime Zakon o referendumu propisuje da - ukoliko se skupi potreban broj - potpise treba predati Saboru, gdje se nastavlja daljnja procedura. O situaciji u kojoj se ne skupi dovoljan broj potpisa, Zakon o referendumu ne govori ništa, uz pretpostavku da tada organizator može napraviti sa potpisima što ga je volja.
U posljednje vrijeme svjedoci smo izrazitih pokreta civilnog društva, i to po raznim pitanjima: od prikupljanja potpisa za referendum o NATOu, preko srednjoškolskih, studentskih i sindikalnih prosvjeda, do najavljenog skupljanja potpisa za referendum o saborskim mirovinama. Očigledno posljednji izbori velikim grupama građana nisu donjeli željene promjene u lošoj politici, što nije ni čudo obzirom na sastav i način djelovanja vlade dr. Ive Sanadera II.
Ono što je meni posebno zanimljivo je slijedeće: gotovo sve te akcije su u većoj ili manjoj mjeri na liniji SDPovih programa, no nitijedna od tih akcija nije dobila javnu ili infrastrukturnu podršku te stranke. S jedne strane, to mi je razmljivo - SDP jednostavno ne želi "zajašiti" inicijative civilnog društva, no s druge strane, živimo u sustavu koji politički (i dijelom medijski) onemogućava ili spin-a rezultate takvih aktivnosti, te je strukturalna i politička potpora nužna da bi takve aktivnosti imale trajniji rezultat.
Tko o čemu - ja o referendumu. :) No nemojte odmah stiskati "back", neću ponovno pisati o referendumu o ulasku Hrvatske u NATO savez, već o jednom drugom referendumu - onom koji su na prvomajskoj proslavi najavili sindikati.
Za one koji ne znaju o čemu se radi: prije par dana sindikati su, gostujući kod Bandića na grahu u Maksimiru, najavili pokretanje prikupljanja potpisa (krajem svibnja), kako bi se prema Zakonu o referendumu, raspisao referendum o - saborskim mirovinama. Naime, saborski zastupnici u Republici Hrvatskoj odlaze u mirovinu po posebnom zakonskom rješenju (Narodne novine, broj 55/2000), van "uobičajenog" umirovljenja. Dakle, pored toga što imaju visoke plaće, obračun mirovine za saborske zastupnike ne vrši se po istom principu kao i za sve ostale građane, već je Zakonom o pravima i dužnostima zastupnika posebno propisana procedura za njihove mirovine. To rezultira izrazito visokim mirovinama (u prosjeku 9200 kn), pa saborski zastupnici ni u mirovini ne dijele sudbinu naroda u čije su ime odlučivali. Za razliku od Hrvatske, Slovenija npr. svojim parlamentarnim zastupnicima mirovine obračunava na jednak način kao i svim ostalim građanima, dok u Europi praksa varira od zemlje do zemlje (detaljniji pregled prakse u ostalim zemljama EU može se naći u ovom Globusovom tekstu). Da bi zaokružili temu i do kraja opisali okolnosti, treba spomenuti da se saborskim povlaštenim mirovinama bavio Dragutin Lesar 2005. godine, te da je SDP u posljednjoj predizbornoj kampanji najavio promjenu tog zakona ukoliko dođe na vlast.
Neovisni, ali ne i neutralni