pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvati su na žalost vrlo licemjeran i sebičan narod. Kad god treba dignuti glas, oni ostanu pokunjeni i šute, držeći se one dobro poznate „to se mene ne tiče“, osim kad se radi o tome da treba pokazati kako smo jaka nogometna nacija ili kako treba prebiti „pedere“ koji su se odlučili na Trgu bana Jelačića javno deklarirati o svojem rodnom identitetu. To su naime jedina dva događaja gdje su Hrvati izašli na ulice bez da ih je itko organizirao i o čemu su izvještavali svi utjecajni mediji. O svemu ostalome, Hrvati šute ili potiho iskazuju negodovanje, dok utjecajni mediji ponekad i nešto izvijeste, ali više iznimno, nego kao pravilo.

Da se ova nova država Hrvatska odnosi maćehinski prema određenim grupacijama svojih lojalnih građana, do sad su na svojoj koži osjetili tzv. zaštićeni najmoprimci koji niti nakon 12 godina od donošenja novog stambenog zakona nemaju pravo otkupiti svoje stanove po istim uvjetima kao što su to otkupili svi drugi koji su 1996. imali stanarsko pravo. Pored zaštićenih najmoprimaca tu su i nekadašnji vlasnici tih tzv. privatnih neuseljivih stanova u kojima danas žive ti „zaštićeni najmoprimci“ koji ne mogu dobiti pravičnu naknadu za te stanove nad kojima već odavno nemaju vlasnička prava, ali do sad nisu niti dobili nikakvu nadoknadu od države.

U Hrvatskoj danas živi između 5.000 i 7.000 obespravljenih obitelji koji su imali tu nesreću da su se našli u tzv. „privatnim“ neuseljivim stanovima, koji su nepravedno bili izuzeti iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na osnovu članka 30. Zakona o najmu stanova iz 1996. godine. Jedno od HDZ-ovih obećanja pred izbore 2003. bilo je i rješavanje tog pitanja, no praksa je pokazala da se nije učinilo apsolutno ništa. Kako su na adresu CNN bloga povremeno stizali upiti „zaštićenih najmoprimaca“ kakav je stav SDP-a kao mogućeg pobjednika na izborima 2007. po tom pitanju, urednik ovog bloga upitao je meritornu osobu u SDP-u za to pitanje, dr. Ivu Josipovića. Odgovor objavljujemo u cijelosti.

Ana Černjul, photo by Nina Đurđević/Cropix

U današnjem Jutarnjem listu objavljen je jedan u nizu članaka o građanima drugog reda, tzv. zaštićenim najmoprimcima. Ovog puta radi se o 83-godišnjoj starici Anji Černjul koja već 61 godinu živi u stanu nad kojim je nekad imala stanarsko pravo, a posljednjih godina nominalna vlasnica Marija Tomek joj maksimalno zagorčava život ne bi li ju što prije stjerala u grob. Iako se u članku cijelo vrijeme iznose teze kao da se radi o klasičnom najmu, pa se govori o vlasnici stana umjesto o nominalnoj vlasnici, ovdje ćemo se pozabaviti samo jednom činovničkom izjavom koja je stigla iz Ministarstva zaštite okoliša koja glasi:

Dok je HDZ bio u oporbi, najavljivao je da će riješit problem tzv. „zaštićenih“ najmoprimaca. HDZ je došao na vlast, ali problem nije počeo rješavati ni do 6 mjeseci prije kraja mandata i novih izbora. Reklo bi se, tipično za političare koji puno obećavaju, a malo toga ispunjavaju. Oni sigurno nemaju probleme kao što ih imaju hrvatski „zaštićeni“ najmoprimci. Probleme najmoprimaca je možda najbolje ukratko opisala Volga Vukelja Dawe, predsjednica Saveza Udruga Stanara Hrvatske, u članku Jutarnjeg lista, pod nazivom "Građani smo drugog reda, država čeka da pomremo!":

Stručnjaci upozoravaju da je POS potpuno neodrživ u Europskoj uniji i da je protivan svakoj logici tržišne ekonomije. Lokalne zajednice daju zemljište po 40% nižim cijenama, da bi se onda izgradili stanovi koje će u konačnici kupci platiti 900 eura, a onda kasnije mogu prodat po puno većoj cijeni i tako dobro zaraditi. Usprkos svemu, država i dalje forsira POS. Zašto?

Postoji nekoliko razloga. Kao prvo, građevinska mafija usko je povezana s vlašću. Koliko god građevinari kukali da su cijene niske, činjenica je da takve objekte ne moraju prodavati jer su već prodani. Dakle novac je siguran. Kao drugo, da je to tako loš posao kako često čujemo, ne bi Čačićeve tvrtke gradile te iste stanove i ne bi bile tako uspješne. (Ok, formalno on nije u tim tvrtkama već je sve ovlasti prenio na svoju ženu, ali ne vjerujete valjda da on nema nikakve veze sa svojom ženom? I ne, ne optužujem za korupciju, jer zakon je takav koji kaže da to nije korupcija, ali je definitivno moralno upitno.)

Posljednjih nekoliko dana, kako sam objavio nekoliko tekstova o „zaštićenim“ najmoprimcima i stanarskom pravu na cnn.blog.hr, javili su se neki pojedinci, anonimni, koji ostavljaju razne komentare u kojima prilično pogrdno govore o „zaštićenim“ najmoprimcima i ujedno iznose niz neistina.

Prva neistina kojom se uvijek pokušava kontrirati je da su nositelji stanarskog prava u nacionaliziranim bili u tuđim privatnim stanovima za kikiriki. To nije istina, jer po tada važećim zakonima, nacionaliziran ili društveni stan bilo je pravno isto i svi su plaćali istu najamninu i još posebno izdvajali u stambeni fond, bez obzira u kakvom su se stanu nalazili. Dakle to po tadašnjim zakonima niti je bio tuđi privatan stan, niti su oni nešto jeftinije stanovali od drugih.

Slučaj kina Zagreb kojeg je SPC tražila da joj se vrati jer je ono bilo oduzeto nacionalizacijom nakon 2. svjetskog rata, a na kraju prodano Tomislavu Horvatinčiću, pravi je primjer kako zakon u ovoj zemlji apsolutno ništa ne vrijedi kad je u pitanju krupni kapital.

Uzmimo za primjer „zaštićene najmoprimce“. Ta skupina građana ove zemlje nije dobila mogućnost otkupiti stanove nad kojima su imali stanarsko pravo, u kojima mnogi žive i preko 50 godina, pod izgovorom da su ti stanovi bili nacionalizirani i da treba provesti denacionalizaciju. Zbog takvih tumačenja, ti ljudi nisu dobili pravo riješiti svoje stambeno pitanje na način na koji su to riješili svi ostali u ovoj zemlji koji su imali stanarsko pravo.

Dok se političke elite prepucavaju oko toga da li je Sanader svoju bogatu kolekciju satova koja vrijedi kao jedan oveći stan u centru Zagreba trebao prijaviti povjerenstvu za sukob interesa, da li je Đapić trebao otvoriti sam Rondel u Osijeku ili ipak pričekati ostalu „uvaženu gospodu iz Sabora“ da se pojave, koliko je članova napustilo HSLS i sl. mali obični ljudi ubijaju se jer ih ova država diskriminira i ostavlja ih da žive u neizvjesnosti.

Današnji Jutarnji list donosi jednu takvu vijest o samoubojstvu zaštićenog najmoprimca Dragomira Zehetnera koji je bio suočen s prijetnjom napuštanja doma u kojemu je živio čitav svoj život nakon što mu je majka umrla. Vlasnici stana, obitelj Lukrecija, sada se pravdaju kako su mu htjeli pomoći da si nađe drugi smještaj i kako bi mu pomogli u tome čak i financijski.

Da se sve može kad se samo hoće, potvrđuje najnoviji primjer iz Vlade RH koja se odlučila na donošenje zakona o oduzimanju zemljišta uz naknadu u svrhu građenja rukometnih objekata za predstojeće svjetsko prvenstvo u rukometu. Više o tome možete pročitati na stranicama Jutarnjeg lista. No u Hrvatskoj postoji jedan puno važniji problem kojeg Vlada RH uporno izbjegava riješiti iako je situacija vrlo jasna.

Problem tzv. zaštićenih najmoprimaca koji već 50 i više godina žive u stanovima na koje su imali stanarsko pravo. Radi se o nekih 5000 – 7000 obitelji koje su imale tu nesreću da su stekli stanarsko pravo na stanovima nad kojima je bila izvršena nacionalizacija. Iako je u vrijeme kad su stekli ta stanarska prava bilo potpuno svejedno radi li se o nacionaliziranom ili društvenom stanu, s dolaskom HDZ-ove vlasti devedesetih načinjena je ogromna nepravda tim nosiocima stanarskog prava koji su ni krivi ni dužni postali građani drugog reda jer nisu dobili pravo otkupa stanova nad kojima su imali stanarska prava.