pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Bandiću se urušava Zagreb a ministrici Lovrin pravosuđe. I Zagreb i pravosuđe pali su na najniže moguće grane.

Vrhovni sud je definitivno odlučio da je gospićki sudac Milanović protupravno pustio na slobodu ubojicu Vinka Budišu. Manje-više je jasno zašto je Milanović tako postupio. Budiša je ubio Srbina a to se u velikom dijelu naše javnosti a i pravosuđa izgleda smatra ne baš tako velikim grijehom. (Nijemci imaju za to izraz „Kavaliersdelikt“)

U sklopu pitanja koja se pojavljuju nakon presude za Ovčaru, pojavljuje se jedno zanimljivo pitanje koje indicira nekonzistentnu politiku hrvatskih vlasti prema ICTY-u i kontradikciju s unutarnjom retorikom vladajućih. Pitanje glasi: zašto Vlada RH nije intervenirala kao amicus curiae u predmetu Mrkšić i drugi?

Naime, makar je dva puta neuspješno pokušala dobiti status prijatelja suda u predmetu Gotovina i dr. gdje se pokušala uplesti u činjenična pitanja (što je amicusu zabranjeno), Vlada RH nije podnijela zahtjev da joj se isti status dodijeli u predmetu "vukovarske trojke" (makar se jest pojavila da bi argumentirala prebacivanje tog slučaja u Hrvatsku, što je odbijeno). Status "prijatelja suda" omogućava zainteresiranoj strani da se pred sudom pojavi i pomogne mu u rasvjetljavanju (isključivo) pravnih pitanja, a upravo jedno takvo postojalo je u predmetu Ovčara. Svojim neangažiranjem Vlada je dopustila da odgovor na to pravno pitanje u presudi vukovarskoj trojci na kraju bude suprotan njenom proklamiranom stavu.

Poslje ratno djete i to siromašno, bilo je svakak i nosili smo polovnu robu od Amerikanaca i dobivali unrine pakete. Mama je štrikala od rasparanih pulovera za nas djecu nove i imali smo samo jedne cipele. Kad su bile kod šustera smo sedeli doma, inače smo po ljetu hodali bosi. Imali smo po zimi kratke hlače, pamučne čarape i oko struka štrumpfhaltere koji su te čarape držali a butine su bile gole . Košulja i pulover domače proizvodnje su pokrivale tjelo i tak smo po zimi čekali kruh u redu. Kak je bilo zima si neko može samo zamislit.

Dosljedni učenici ili, leži to u genima?

1965 sam otišel u vojsku i to ni manje ni više neg u Niš. Kak je bilo burno doba i u to vrjeme je tito podštucal Rankovića, u Beogradu su nas dočekali s povicima: Evo ide Pavelićeva vojska. U Nišu je bilo još interesantnije jel se je po cestama protestiralo i govorilo: Ko če sad zastupati interese Srbije? No kak smo bili mladi i politika nas nije zanimala i srca bila u voljenom gradu i kod ljubavi, bacili smo se na pisanje pisma. Dani su prolazili i učilo se je s opažanjima sve više i više.

Dok hrvatski mediji ponovno podbacuju, evo kako BBC prati reakcije na presudu za Ovčaru u Hrvatskoj.

Hrvatska ljutnja na presudu za VukovarHrvatska je ljutito reagirala na presudu proglašenu od strane UN-ovog tribunala za ratne zločine u Hagu u slučaju trojice bivših časnika jugoslavenske vojske. Dva optuženika su osuđeni za ratne zločine u Vukovaru 1991., a treći je oslobođen.

Počesto se u Hrvatskoj čuju glasi kako mjesta paranoji nema, jer u Haagu više je osuđenih Srba nego Hrvata. To bi kao trebalo eliminirati stanje koje se samo nameće, a to je da je percepcija šire domaće, a u zadnje vrijeme "slučajem Hartmann" i inozemne javnosti, hrvatskih samosvjesnih političara, pojedinih medija i institucija da se žrtva i agresor u Domovinskom ratu svode na isti nazivnik sa ciljem poništavanja pobjedonosnog rezultata tog rata.

Dapače, ta spoznaja da je pri Haagu osuđeno više Srba no Hrvata, jer drugačije nije ni moglo biti, samo produbljuje jal realnosti u kojoj se i pri takvom stanju stvari jednaka pažnja, opet - šire javnosti, hrvatskih sluganskih političara, a pogotovo domaćih i inozemnih medija i institucija pridaje žrtvi i agresoru, u kontekstu zastupljenosti u medijima, govorima, nastupima i u konačnici politikama mnogih.