Bandiću se urušava Zagreb a ministrici Lovrin pravosuđe. I Zagreb i pravosuđe pali su na najniže moguće grane.
Vrhovni sud je definitivno odlučio da je gospićki sudac Milanović protupravno pustio na slobodu ubojicu Vinka Budišu. Manje-više je jasno zašto je Milanović tako postupio. Budiša je ubio Srbina a to se u velikom dijelu naše javnosti a i pravosuđa izgleda smatra ne baš tako velikim grijehom. (Nijemci imaju za to izraz „Kavaliersdelikt“)
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
Poslje ratno djete i to siromašno, bilo je svakak i nosili smo polovnu robu od Amerikanaca i dobivali unrine pakete. Mama je štrikala od rasparanih pulovera za nas djecu nove i imali smo samo jedne cipele. Kad su bile kod šustera smo sedeli doma, inače smo po ljetu hodali bosi. Imali smo po zimi kratke hlače, pamučne čarape i oko struka štrumpfhaltere koji su te čarape držali a butine su bile gole . Košulja i pulover domače proizvodnje su pokrivale tjelo i tak smo po zimi čekali kruh u redu. Kak je bilo zima si neko može samo zamislit.
Dosljedni učenici ili, leži to u genima?
1965 sam otišel u vojsku i to ni manje ni više neg u Niš. Kak je bilo burno doba i u to vrjeme je tito podštucal Rankovića, u Beogradu su nas dočekali s povicima: Evo ide Pavelićeva vojska. U Nišu je bilo još interesantnije jel se je po cestama protestiralo i govorilo: Ko če sad zastupati interese Srbije? No kak smo bili mladi i politika nas nije zanimala i srca bila u voljenom gradu i kod ljubavi, bacili smo se na pisanje pisma. Dani su prolazili i učilo se je s opažanjima sve više i više.
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
Počesto se u Hrvatskoj čuju glasi kako mjesta paranoji nema, jer u Haagu više je osuđenih Srba nego Hrvata. To bi kao trebalo eliminirati stanje koje se samo nameće, a to je da je percepcija šire domaće, a u zadnje vrijeme "slučajem Hartmann" i inozemne javnosti, hrvatskih samosvjesnih političara, pojedinih medija i institucija da se žrtva i agresor u Domovinskom ratu svode na isti nazivnik sa ciljem poništavanja pobjedonosnog rezultata tog rata.
Dapače, ta spoznaja da je pri Haagu osuđeno više Srba no Hrvata, jer drugačije nije ni moglo biti, samo produbljuje jal realnosti u kojoj se i pri takvom stanju stvari jednaka pažnja, opet - šire javnosti, hrvatskih sluganskih političara, a pogotovo domaćih i inozemnih medija i institucija pridaje žrtvi i agresoru, u kontekstu zastupljenosti u medijima, govorima, nastupima i u konačnici politikama mnogih.
Neovisni, ali ne i neutralni