pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Naivni su bili svi (ili gotovo svi) od 2 milijuna i 300 tisuća srbijanskih glasača na posljednjim predsjedničkim izborima u Srbiji koji su povjerovali da će njihov izlazak i zaokruživanje Borisa Tadića biti dovoljno da Srbija krene putem reformi, uhićenju ratnih zločinaca, odnosno prema EU. Pravi predsjednik Srbije jest Tomislav Nikolić i od njegove (?) volje ovisit će budući smjer srpske politike. Upravo danas donosi se ključna odluka: hoće li srbijanski glasači izaći na (još jedan!) referendum koji neće nikomu u svijetu značiti ništa? Referendumsko pitanje bi trebalo glasiti: jeste li za ulazak Srbije u EU u granicama koje uključuju i Kosovo? Naravno da će, uz ogromnu medijsku kampanju i namještanje rezultata referenduma (kao kod donošenja Ustava), velika većina Srba zaokružiti „da“.
Kad bi pitanje bilo drukčije, poput: jeste li za to da ponovno kupujete benzin u bocama „Coca-Cole“?, odgovor bi bio „ne“.
A radi se o istoj stvari.

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Na beogradskoj su televiziji B-92 sinoć bili gosti Nenad Čanak (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i Aleksandar Vučić (Srpska radikalna stranka). Nemam volju pisati bilo što o radikalima (mislim na čelnike te političke stranke), ali dojmio mi se ovaj TV-duel dvojice srpskih političara čiji su svjetonazori i političke pozicije dijametralno suprotne. Dakako, ne moram niti spomenuti da su meni bliski oni Čankovi.
Dakle, bezobrazni i lažljivi Vučić (uvijek je takav) pokušao je minimizirati posljednje „događanje naroda“ koje je završilo pljačkom dućana i razbijanjem glavnog srpskog grada, te narušavanje njegova „ugleda“ u svijetu. No, to se i očekivalo. Nije se očekivalo da se ovaj bezobraznik drzne držati sat povijesti gledateljima, iznoseći netočne podatke na temelju kojih je izveo krive zaključke. Pa, kad je već tako, posvetit ću se, na kratko, samo jednoj od tema: granice Srbije kroz povijest.