Sunčani dan mjeseca srpnja nesretne tisuću devetsto devedesete godine, poznati trotoar koji vodi sve tamo dolje do druma, do glavne ulice a koga drugoga doli maršala Tita, pa zar da ga uvrijede onom sporednom Temerinskom ili ovom našom Šesnaesti Juni tisuću devetsto šesdeset i pete...O ne, nikako pa što su to poplave, požari, te neukroćene sile prirode spram našeg lovca, plejboja i prije svega ratnika, ipak se On osjećao lagodnije dok bi se u crnom autu njemačke proizvodnje vozio svojom ulicom na zadnjem sjedištu, otpuhujući plave dimove aromatiziranih «kubanki» polako klizeći dolje prema atarima do poznatih bačkih lovišta...
Tako su barem pričali stariji, nisam imao priliku doživjeti to «mesijansko» iskustvo i vidjeti prvog među nama, druga Tita, jer On je umro a ja sam se rodio deset godina ranije, no nažalost crni auto njemačke proizvodnje nije me zaobišao..
Spomenutim trotoarom spustio sam se do druma i pogledom ispratio nekoliko crnih automobila koji su prošli pokraj mene, te se zaustavili stotinjak metara dalje, tada je u pompoznom stilu praćen oduševljenom gomilom iz auta okružen čuvarima izašao On..
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
„Vladimire Putine, razmakni nam butine“ slogan je autora Petra Lukovića, srbijanskog novinara-satiričara, koji se već nekoliko dana, uz podsmijeh, prepričava po Beogradu.
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
Napokon se svršila i ta epizoda, čini se najuzbudljivija u regiji: srbijanski predsjednički izbori. Ponovno je u centru zbivanja bio Haaški optuženik Vojislav Šešelj, preko svoga zamjenika u Srbiji Tomislava Nikolića i ponovno se pokazala točnom činjenica da je u Srbiji ponovno u ekspanziji nacional-šovinistička struja.
Naime, prema preliminarnim rezultatima, Tadić je pobijedio sa samo 120 tisuća glasova više, kod izlaznosti na izbore od skoro 70 posto, pa se sa sigurnošću može zaključiti kako su Srbi većinski opredijeljeni za Šešelja (Nikolića) i politiku koju ta stranka promovira od 1990. godine i stvaranja Srpskog četničkog pokreta. Na njihovu žalost, manjine su, prirodno, protivu takve politike, pa je Tadić pobijedio glasovima Mađara i Hrvata, kao dvije najbrojnije manjine. Sada je svakome u regiji posve razvidno tko je Koštunica i kakva je kompozicija političkih snaga u Srbiji, odnosno svaka buduća odluka EU naspram Srbije morat će biti nekoliko puta odmjeravana prije nego li se donese i provede u djelo.
... i što on otkriva o stanju hrvatskoga društva, a šta pokazuje o svom misaonom sklopu?
Da li stvarno postoje dvije Hrvatske Denisa Kuljiša ili je on odraz nacionalističkih i ksenofobnih politika nastalil na ovom području prije dva desetljeća, a može se reći i prije gotovo jednog stoljeća.
"Da odgovorimo na to pitanje moramo analizirati raspodjelu glasova po idejnim usmjerenjima i po izbornim jedinicama, pa proniknuti u temeljni model po kojemu se političke inklinacije biračkog tijela konfiguriraju. Moramo shvatiti političku arhitekturu društva, njegovu dinamiku, moramo pojmiti u čemu je stvar, oko čega se borba vodila i od kakvih je političkih blokova zapravo načinjena hrvatska država.
Njeno teritorijalno ustrojstvo seže u blisku prošlest. Taj dvorac od lego-kocaka sastavio je dr Tuđman, uz stručnu pomoć demografa dr Ive Baučića, koji je pritom čupao kose i poslije svake sesije s hrvatskom operetnim diktatorom dolazio u redakciju "Globusa" da saspe otrov protiv supervizora projekta.
Zanimljiva je (iako očita) usporedba dvojice političara koji su optuženi za ratne zločine, ako ni zbog čeg drugog zato što su obojica, u relativno malom vremenskom razmaku, otpočeli štrajk glađu. Još je zanimljivije što takvu usporedbu (barem koliko je bilo moguće primijetiti) "mainstream" mediji i u Hrvatskoj i u Srbiji izbjegavaju.
Kako i inače ne dajem kredibilitet onima koji zločine dijele na "naše" i "njihove", to što su ova dvojica u vrijeme za koje su optuženi pripadali suprostavljenim stranama smatram faktički irelevantnim. I Glavaš i Šešelj (za one koji ne čitaju tagove) su, osim što su optuženi za ratne zločine, u to doba javno istupali kao zagovornici radikalnih odnosa prema onima koje su doživljavali kao neprijatetelje (a takva je retorika u korijenu atmosfere straha koja je bila plodna okolina za počinjene zločine). Jednako tako, u to su doba bili u mogućnosti počiniti zločine za koje su optuženi. Jesu li ih oni zaista i počinili (ili su na koji drugi način odgovorni) u ovom je trenutku, nadasve kod njihovih sljedbenika (ali i njihovih protivnika), postala sporedna stvar. Sam štrajk glađu ispred tog pitanja postavlja pitanje odnosa institucija prema njima.
Neovisni, ali ne i neutralni