Sigurno nećemo iskoristiti sredstva iz EU fondova
Mjesecima nas Vlada RH i nadležni ministri pa i ekonomski stručnjaci uvjeravaju da nam je jedan od izlaza iz gospodarskih problema naročito u poljoprivredi i pratećoj industriji korištenje bespovratnih sredstava iz EU fondova. Tako smo u nekoliko velikih gradova u RH imali posjetu i naših 5 najodgovornijih ministara za gospodarstvo koji su održali predavanja predstavnicima lokalne samouprave i većim i manjim poduzetnicima kao i svim mogućim udruženima poduzetnika kako bi trebali što god je mogućno više svoje zahtjeve za financiranjem svojih projekata usmjeriti prema bespovratnim sredstvima iz EU fondova koji eto samo čekaju kvalitetne projekte za financiranje od poduzetnika a sve ostalo je riješila RH kroz nadležna ministarstva i institucije.
Hoćete li, možete li, umijete li Vi to?
Draga Vlado Republike Hrvatske,
Hoćete li već jednom doputovati iz Vašeg paralelnog svemira, vratiti se u ovu jadnu zemlju siromaštva očaja i tuge, vidjeti, doživjeti, osjetiti kako žive Vaši sugrađani?
Hoćete li već jednom zaustaviti deložacije građana potonulih u dužničko ropstvo, zbog gubitka poslova, pohlepe banaka, propasti poduzeća?
Hoćete li im već jednom omogućiti da reprogramiraju dugove i otplate svoje kuće i stanove, kako ne bi završili na ulici?
Hoćete li već jednom otvoriti skloništa za beskućnike kako se ne bi smrzavali i umirali po ulicama?
Hoćete li već jednom povećati mirovine kako bi umirovljenici dostojno živjeli a ne kopali po kantama smeća za pet ambalažom, čijom prodajom smanjuju mogućnost skapavanja od gladi, kada plate režije od svojih bijednih mirovina?
Hoćete li već jednom dobro opremiti bolnice, a ne za svaku sitnicu žicati donacije od građana i još uzimati PDv na telefonske pozive?
Rado bismo donirali za bolesnu djecu i sugrađane kada bismo imali od čega, kada i sami ne bismo bili na rubu gladi i opstanka.
Da se građane Hrvatske konstantno truje uvoznim smećem od hrane odavno je poznata stvar, kao i da smo na ovaj problem već u više navrata upozoravali hrvatsku javnost. Da navedenom trovanju svojih građana odgovorni u Vladi odnosno resornom Ministarstvu ne poduzimaju ništa, a kamo li tome stali na kraj pokazuje i najnoviji slučaj oko povlačenja nekih proizvoda, mlijeka posebno.
Odustajanja od napretka nema!
„Odustajanja od napretka nema“ – tim je riječima premijer Zoran Milanović razriješio sve dvojbe u vezi predloženog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske. Retoričkim pitanjem „Zašto bismo to radili?“, odbacio je s mnogih strana upućene optužbe da njegova vlada predloženim zakonom omogućuje i stvara uvjete za rasprodaju prirodnih resursa i javnih dobara Republike Hrvatske. Da Milanovićevo pitanje nije tek retoričko, to je ono na koje nit očekuješ niti želiš odgovor, kritičari bi mu vrlo uvjerljivo odgovorili – radili bi to zato da u kratkom vremenu prikupite novac neophodan za održavanje postojećeg sustava, još malo odgodite poduzimanje neophodnih strukturnih reformi i na taj način si osigurate politički miran mandat. Eto, to bi se moglo reći na premijerovo „Recite mi jedan razlog zašto bismo mi rasprodavali Hrvatsku.“
Vlada RH je nakon nešto više od godinu dana od preuzimanja vlasti i nekoliko uludo potrošenih milijuna javnosti konačno predstavila već dugo najavljivan projekt "Analiza postojećeg stanja u državnim tijelima i trgovačkim društvima s konceptom poboljšanja efikasnosti upravljanja" odnosno Clean start (Čisti početak). Zašto im je za utvrđivanje „pravog“ stanja javnih financija trebalo više od godine dana nikome nije jasno budući u ovom „projektu“ nije iznesen ni jedan novi podatak koji već nije bio poznat kroz razne i javnosti već odavno dostupne dokumente, počevši od onih financijske prirode pa sve do mnogih izviješća Državne revizije koja svake godine redovito i do u detalje češlja poslovanja svih ministarstava, tvrtki, ustanova, odnosno svih koji imaju bilo kakve veze proračunskim novcem na svim razinama.
Obzirom na javni fokus koji je ta tema zauzimala u posljednjih šest mjeseci, epilog priče je zapravo svojevrsni antiklimaks koji je prošao u relativno medijski nezapaženo. Radi se o epilogu priče o Temeljnom kolektivnom ugovoru javnih službi - a zapravo o konkluziji Ribićeve sindikalne politike. Doduše, treba biti fer, te odmah na početku reći da se ne radi (samo) o Ribiću, već o sindikatima prosvjetne vertikale i sindikatu medicinskih sestara. No Ribić je mjesecima uživao kao centar pažnje tog sindikalnog okupljanja, te je nastupao kao svojevrsni ideolog. Stoga je i red da ovaj tekst adresiram upravo na njega. Tako da se ovaj tekst može gledati kao još jedan godišnji rezime - ovoga puta Vilima Ribića.
Kažu kako nikada nije kasno, a bogme niti rano bilo kome i u bilo koje doba godine zaželjeti dobro. Neki su to shvatili toliko doslovno da su čak i vjerski blagdan Božić, pa tek onda i državni „praznik“, počeli rabiti za upućivanje lijepih želja. I doista ništa tu ne bi bilo sporno niti bi mi ikada palo na pamet reagirati da se radi o doista iskrenoj i duhovno prožetoj poruci odnosno željama ljudi kojima vjera i sam kršćanski svjetonazor tako nalaže.
Svašta čovjek u životu doživi ali da u državi u kojoj živi čak 89% katolika jedan ateist ili agnostik u ime RH ili Vlade upućuju građanima božićnu čestitku jest za mnoge ljude ne samo krajnji neukus već i teška provokacija, i ako baš hoćete možda čak i „uvreda ili sama pljuska“ za sve katolike ove zemlje. Ipak u svemu ovome treba biti iskren i pravedan pa jasno kazati i to da su upravo oni sami, dakle onih - nas 89% građana Hrvatske koji se izjašnjavaju kao katolici sami birali i izabrali upravo ovo sadašnje vodstvo koje nam eto ima drskosti uputiti božićne, i dakako, najljepše želje…..
Nije se baš teško prisjetiti Vladine, a posebno Linićeve euforije kada je u travnju mjesecu kreditna agencija Fitch rejting Hrvatske ipak ostavila izvan one najniže, dakle onu „smeće“ koju nam je sada dodijelila jedna druga isto tako u svjetskim okvirima poznata i utjecajna agencija Standard & Poor's. Natjecali su se tada u demonstraciji bahaćenja Čačić i Linić u prosipanju raznih obećanja o nekim velikim investicijama koje će biti zamašnjak za pokretanje gospodarstva. Da od svih najavljivanih investicija nema ništa bilo je mnogima jasno još i tada, a nedavno su i sami jasno kazali kako su u tom segmentu zatajili, ali zato nisu u povećanju porezne presije, bildanju cijena svega i svačega, otpuštanju radnika, ukidanju prava djelatnicima, daljnjem urušavanju gospodarstva…. i sve to pravdajući nekim općim stanjem koji je navodno i u svim drugim zemljama naše regije isti ili sličan ne shvaćajući ili pak ne prihvaćajući da je stanje u Hrvatskoj produkt isključivo njihovog neznanja i nesposobnosti.
... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!
Na kraju prve godine vladavine Kukuriku koalicije premijer Zoran Milanović, svjestan valjda svih „uspjeha“ Vlade kojoj je na čelu, nam poručuje da oni nisu nikoga ni iznevjeril ni prevarili jer oni jednostavno nikom ništa i nisu obećali.
I nisu, ako izuzmemo najave promjena pola godine uoči izbora, a ja sam i opisao kakve bi te „promjene“ mogle biti:
http://pollitika.com/sdp-ce-promijeniti-sve-tako
pa sam uputio i poziv biračima da izađu na izbore i glasaju za promjene:
http://pollitika.com/izadimo-na-izbore-i-glasajmo-za-quotpromjenequot
O da najavljivali su i provedbu „bolnih rezova“ radi realizacije proračuna za 2012.:
http://pollitika.com/quotbolni-rezoviquot
ali i to da nema straha jer oni znaju kako će sve promjene provesti:
http://pollitika.com/oni-quotznaju-kakoquot-provesti-quotpromjenequot
Zanimljivo je da je čak i kad je bilo vidljivo da se Vlada bavi isključivo sama sobom uspjela zadržti podršku biračkog tijela, koje je očekivalo nekakav pomak na bolje:
http://pollitika.com/lepe-nam-je-dobre-nam-je-zemlja-ide-u-dobrom-pravcu
I tako kako je vrijeme odmicalo Milanovićeva Vlada sve je više počela nalikovati svojevrsnom Uredu za gubljenje vremena:
http://pollitika.com/ured-za-gubljenje-vremena
da bismo na kraju shvatili da tu Vladu čine gadovi od kojih nemamo što dobro očekivati:
http://pollitika.com/lazljivi-nesposobni-ignorantski-bescutni-i-potpuno-...
Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije.
Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati?
Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke. Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginlizirana, pasivizirana i pacificirana, rjčjku, onemogućena.
Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti.
Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali.
Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a.
Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovnje SDP-a?
Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti?
Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista?
Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Bleiburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve.
U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva.
Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakardnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.
Ne, Milanovićva Vlada napast će sve slojeve društva, optužujući ih za nerazumijevanje stanja u kojem se Hrvatska nalazi, „kresat“ će im plaće i druga prava, izazivat će enormnu inflaciju putem poskupljenja svega živog, od usluga javnih poduzeća, preko prehrambenih artikala do svih drugih roba na tržištu, čuvajući se da ni slučajno ne dotakne četiri parazitska soja koji doslovno proždiru Hrvatsku; one koji su „jamili“ u procesu privatizacije, hrvatske branitelje, Crkvu u Hrvata i sav onaj šljam koji, bez ikakvih prava na to, „pobire“ mirovine, socijalnu pomoć ili ostvaruje neku drugu nepripadnu korist.
Primjena je to one biblijske po Mateju „ ... a od onoga tko nema uzet će se i ono što ima“.
Pa dobro, mnogi će se zapitati koji je to spiritus movens koji pogoni Milanovića?
Po mom mišljenju isti onaj koji pogoni sve karijeriste, dočepati se nekakve prestižne dobro plaćene i ne prezahtjevne pozicije, primjerice poslanika u Skupštini VE, možda čak predsjedavajućeg nekog od skupštinskih odbora.
Osim ako u međuvremenu ne postane preneoprezan pa se poput Ive Sanadera nenadano „sjeti“ podnijeti ostavku.
Točno nakon godinu dana od dolaska nova vlast Kukuriku koalicije je donijela proračuna za slijedeću godinu koji je po njima puno bolji od prethodnih budući su kako ministar financija Linić naglašava uspjeli smanjiti proračunski deficit u odnosu na prethodni.
