NB.
Da ljubitelji velikosrpstva ne bi mislili da sam zaspao i da sam ih pustio na miru da sanjaju o njihovim mitovima, evo jednog novog priloga na tu temu. Naravno, ne preporučam srčanim bolesnicima, jednostavno preskočite ovaj dnevnik, ali za svaki slučaj mu dajte minus. To jedino znate.
Zahlađeni odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije koji su nastupili nakon što su ultranacionalnisti na čelu s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem pobijedili na posljednjim izborima ušli su u novu fazu posjetom potpredsjednika srbijanske vlade i ministra obrane Aleksandra Vučića Zagrebu. Visoki srbijanski dužnosnik sastao se s hrvatskim državnim vrhom kako bi se udarili temelji za poboljšanje odnosa opterećenih nerioješenim problemima iz Srpsko-hrvatskog rata koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat, a u Srbiji se praktički svodi na građanski rat u bivšoj Jugoslaviji.
Ovih dana i noći svjedoci smo kako maršira brigada koja tjera strah u kosti: jednoj pripadnici brigade, saborskoj zastupnici Ruži Tomašić smetaju gosti u Hrvatskoj, drugom brigadisti Zdravku Mamiću, nogometnom djelatniku, smetaju oni s miješanim krvnim zrncima odnosno oni koji vrijeđaju hrvatski um i hrvatski mozak!
Prve izjave pale su na proslavi obljetnice HDZ-a u Slatini, samo četrdesetak kilometara od Virovitice, u Virovitičko-podravskoj županiji, druge javno, preko radio stanice Soundset. Eh, Ruža i Zdravko, krasan su par… mogu uhvatiti jedno drugo ispod ruke i na čelo kolone! To su naši borci za pravednu hrvatsku stvar, to su naši dični domoljubi, kakvih nije bilo ni 1991.!
Preporuka:
svim jugonostalgičarima, velikosrbima, komunjarama i ostalim nickovima na specijalnoj misiji na pollitika.comu požurite s minusima da ovaj dnevnik, kojemu ne možete parirati ni jednim argumentom jer ste ideološki zaglupljeni, što prije nestane s ovog portala. Uostalom za to već imate veliko iskustvo, ali malu pamet.
stojte mi dobro.
Nedavna izjava saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču kako „budućnost Srba danas, kad sve podsjeća na rane devedesete, u Hrvatskoj ovisi u prvom redu o jačanju njihove institucionalne, razvojne i identitetske politike“ u nizu posljednjih događaja potenciralo je ponovno rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj.
„Kao golubi što se ljube vječno,
Mi ćemo se voljeti i živjeti srećno!“
piše na kuhinjskoj krpi koja se prodaje na jednom od štandova Sajma antikviteta koji se održava kao dio priredbi Rokova 2012. Obišao sam ga danas, petak dopodne, 10. kolovoza i vidim po datumu, da smo već u sredini manifestacije( vidjeli smo modnu reviju, i plesa, a tko hoće može se popeti na krov Dvorca, istina, na oslikanu nogostupu!). Nekoliko je dana do Velike Gospe i Rokova, kada bi, po narodnom kalendaru i vjerovanju, mogle početi kiše. Možda bi neki mogli i pomisliti da se niz priredbi koje su počele 5. i završavaju 16. kolovoza nazivaju ROKOVO po pjesmi banda Riva „Rock mi, baby“, svojevremeno predstavniku Hrvatske na Euroviziji?? A Sveti Rok je zaštitnik Virovitice, po kojem se naziva i središnja katolička crkva sa franjevačkim samostanom.
TKO JE BIO ROK I KAKO JE POSTAO SVETAC?
Sveti Rok (Montpellier 1295 – Montepellier 1327.) svetac je rimokatoličke crkve hodočasnik, dobrotvor, zaštitnik od kuge i kolere.
Hrvatska, pa i moja Virovitica, je u šoku: objavljena je „lista srama“ koju korektno treba nazvati onim što ona jest: lista dužnika poreza hrvatskoj državi. Nijedna mjera Milanović - Linić - Čačićeve vlade nije toliko odjeknula kao ova: već u nedjelju navečer u mojoj „bazi“ tj. na terasi jednog opustjelog virovitičkog restorana planula je rasprava koja je dovela do usijanja i povišenih tonova – treba li listu objaviti ili ne, i drugo, kako se tko u Virovitici obogatio u zadnje 22 godine?
Sugovornici su mi bila dva virovitička poduzetnika - obrtnika, i jedan stari SDP-eovac. Slušajući zajapurene diskutante, i sebe, u jednom sam trenutku pomislio da do utorka lista ipak neće biti objavljena, a sada, vidim, jest i zaključujem da je učinjen prvi korak u jednom od najboljih poteza ove nove vlade koja zapravo nije nova jer već osam mjeseci drži uzde ove države, a osim toga, nije nova i stoga što su potezi koje vuče isti ili vrlo slični onoj vlasti hadezea.
ŠTO JE U DRŽAVNOJ BLAGAJNI VEĆ ODAVNO TREBALO BITI!!!
LOVE STORY – s malo politike, II dio (posvećeno izbjeglim prognanima i nestalim Srbima Hrvatske).......................................................................
Nadam se da ćete razumjeti zašto neke osobe koje spominjem u ovom dnevniku, koji nije klasični dnevnik, nego tekst između literarnog i publicističkog, navodim bez punog imena i prezimena? Prvo sam zamislio da pišem samo njihove inicijale ali, ipak sam kod nekih odlučio promijeniti imena. Mada je prošlo od tog mjeseca i tih događaja točno čak 44 godine, mislim da je bolje tako – na kraju krajeva, glavna junakinja je danas udana žena, živi relativno daleko od Virovitice, mala je vjerojatnost da sretnem nju ili njena muža, ali valja poštovati njenu privatnost. Ako bude zdravlja, njenu kćer mogao bih sresti jer njena je želja da posjeti Viroviticu i majčin rodni kraj.
Većina važnog što se dogodilo,a što želim opisati, dogodilo se u maju – svibnju, mjesecu koji mi je najdraži od svih dvanaest, mjesecu koji kao da je stvoren za – ljubav!
DRAGANA – EGZOTIČNA POJAVA OČIJU SRNE I BIJELOG OSMIJEHA
Još i danas pamtim tu scenu ulaska Luje Ludwiga Bauera u moju knjižaru - antikvarijat u Beču početkom devedesetih godina: zakriven šeširom široka oboda, blagih ali pronicljivih te plavih očiju, skromno odjeven, ali s ukusom, nižeg stasa i stamene figure, pojavio se iznenada, i u prvi mah podsjetio me na bečkog trećeg čovjeka, iz poznatog krimi romana i filma. Nismo se vidjeli relativno dugo i uistinu bilo mi je drago sresti ga, kao kada se sretne neki davni rođak, iz nekog drugog vremena. Luju sam viđao na poslu kada se profesionalno bavio informiranjem u „fronti organiziranih socijalističkih snaga" na razini Republike Hrvatske, dok sam ja sličan posao radio na razini grada Zagreba i u to vrijeme smo se upoznali. Zatim sam zapažao njegov rad kada je skrbio o hrvatskoj knjizi i naravno, divio se njegovoj „Kratkoj kronici porodice Weber",( prvo izdanje "Svjetlost", Sarajevo 1990.) romanu koji mu je širom otvorio vrata ulaska u sam vrh hrvatske književnosti.
Htjela bih naglasiti na početku da je ovo mali literarni uradak kojim želim ukazati na beznađe (pomalo prenaglašeno) u koje nas može baciti trenutna situacija u kojoj se nalazi država. To ne znači da mu trebamo popustiti i prestati se buniti i boriti za bolju budućnost svih nas!
Bol. Uvijek me izvadi iz ljušture kojom smo svi okovani i ne možemo gledati izvan nje jer se sastoji od nevjerojatno isprepletenih sranja koja su se stvarala u ljudskoj podsvijesti kroz tisućljeća beskorisnog postojanja i jednostavnog preživljavanja na neki latentan način bez dubinskog sagledanja smisla koji se negdje mora naći.
Zašto ne vidim smisao? Zašto se i sama ne pokušam osloboditi prosječne ljušture koja te tjera na preživljavanje onakvo kakvo je najjednostavnije, ali se ne napreduje?
Samo bol me povuče gore i pokaže mi život kakav je, razbudi me iz dosadom prouzročenog stanja vegetiranja i opali mi jebenu šamarčinu od koje obamrem.
Slane suze mi teku niz lice koje nakon njih zateže i podsjeća na kupanje u moru. Našem predivnom, rashlađujućem, beskonačnom moru u koje želim da se položi moj prenosioc duše.
Ne znam kako na vas djeluju TV snimke prosvjeda iz Đakova, ali mene obuzima svaki put teška nelagoda kada vidim obespravljene radnike kako s transparentima kreću ulicama Đakova, kako griju ruke uz peći u svom šatoru... Posebno me iritira pogled na BODLJIKAVU ŽICU kojom su opasali „Vladin logor“, šator u kojem prebivaju već sedam dana promrzli, ali uporni. Sa simpatijama slušam Sanju Katić koja smireno i upečatljivo, u ime prosvjednika, obraća se javnosti.
Uglavnom znamo o čemu se radi, no evo najnovije vijesti, kao podsjetnik (Index.hr):
BIVŠI radnici Đakovštine kako su i najavili jučer danas su na dva sata blokirali dvije ulice koje vode u njihovu bivšu tvornicu.
Radnici propale Đakovštine, podsjetimo, već sedmi dan prosvjeduju tražeći da im se isplati 28 milijuna kuna duga.
Radnici kažu da ne odustaju dok se njihov zahtjev ne ispuni, te poručuju da ih ministar poljoprivrede Petar Čobanković vrijeđa kada kaže da su kao većinski vlasnici trebali znati za nezakonite radnje u tvrtki.
