Iskusne treba, mora, najbolje je, mi ćemo, oni će i slične snage u napadu za napadom na zadnje logične nadzemne točke. Podzemne snage tek ulaze u igru, ne jenjava nego bukti dalje. Obrane gotovo i nema, ako je ikad i bilo. Možda je i nesporazum, ali sad je kasno za rasprave, pogotovu za sporedne stvari (bit je uvijek nešto drugo negdje drugo, npr. u nekom djelu svijeta). Napadačke snage skoro bez ostatka, domaće i strane, ne misle stati. Zato skoro ništa ne pomaže. I to je klopka, napad bez ostatka, praktički sam sa sobom. Revolucije su već odavno prešle u davež evolucije, gdje političko i ekonomsko ne ide bez društvenog, a apstraktno i invalidno društveno bez kanalizacije i sličnih fora. Pojedini čovjek pa i mnoštvo ljudi su tu eventualne mazge na djelu puta, za koji se ne zna kuda vodi. Dakle, možda odlučujući dani, u kojima se kakva konkretna sitnica obavi u trku a ništa zauzima strategijske pozicije za ono poslije bitki.