pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovih dana Vici Vukojeviću istekao je mandat ustavnog suca, a samim time prestaje i imunitet koji ga je do tad štitio od kaznenog progona. Radi se o optužbi za silovanje koje je Vukojević navodno počinio za vrijeme trajanja hrvatsko – muslimanskog sukoba u logoru pored Mostara. CNN blog još je 17. Veljače 2005 pod naslovom „Koliko je ustavni sud častan i pošten?“ pisao o tom slučaju u sklopu kraće biografije o Vici Vukojeviću.

Neki dan malo prošireniju biografiju o Vukojeviću napisao je i Ivan Cerovac, koji ga za razliku od mnogih poznaje osobno. Cerovac navodi da ne vjeruje u priču o silovanju, ali isto tako nema ni lijepih riječi za Vukojevića koji mu se za sve ono što su njegovi učinili za Vicu, devedesetih zahvalio progonom kao u doba mračnog komunizma. Cijeli tekst pročitajte na cerovac.blog.hr.

Mislim da od svih koji pišu blogove najbolje poznajem Vicu Vukojevića. Upoznao sam ga kad sam došao kao mladi student u Beč na studij dirigiranja. Vice je bio već u Beču i pokušavao dobiti neku austrijsku stipendiju za nastavak pravnog studija kojeg je započeo u Zagrebu. U vrijeme kad sam ga upoznao 1965/66. učio je njemački. Bio je izvanredno simpatičan i dobroćudan mladić. Doduše 10 godina stariji od mene (rođen 1936) ali to je bilo lako objasniti njegovim boravcima u zatvorima zbog politike.

Nakon izvjesnog vremena Vice Vukojević se preselio u Pariz jer mu se tamo otvarala prilika za studij na jednoj elitnoj pravnoj školi.

Bušić, Bruno (Donji Vinjani 6.X.1939. - Pariz 16.X.1978.)novinar, znanstveni radnik i političar. Već zarana organizira otpor protiv Jugoslavije; zatvaran zbog toga kao gimnazijalac 1955., a 1957. izbačen iz gimnazije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu studirao gospodarske znanosti. God. 1965. počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s prohrvatskom skupinom komunista oko dr. F. Tuđmana. 1965. ponovno je zatvoren, 1966. osuđen na 10 mjeseci robije, a nakon toga odlazi u Austriju. Na nagovor dr. Tuđmana, ponovno se vratio u zemlju i 1968. (od 9. broja) postaje urednikom "Hrvatskog književnog lista", gdje objavljuje niz vrlo zapaženih članaka, od kojih "Žrtve rata" ulazi u povijest. Nakon prisilne obustave HKL – a, odlazi na studij u Pariz i vraća se u Hrvatsku 1971. na poziv Matice Hrvatske, te u lipnju počinje pisati u "Hrvatskom tjedniku" kao novinar unutarnjopolitičke rubrike.

Na skandale u športu smo navikli. Navikli smo i na to da se na vodećim mjestima športskih organizacija nalaze prostačine poput Zdravka Mamića ili Tončija Vrdoljaka, ljigavci poput Zlatka Mateše i Vladka Markovića i tko bi ih sve nabrojio.

Sad, kad se zahuktao skandal oko Odbojkaškog saveza i reprezentacija u fokus javnosti ponovo je došao Andrija Popović kominternin egzekutor poštenih ljudi. Kažu – lagao je i falsificirao. Pa to ga je upravo i izdiglo u političke sfere u kojima je višestruko nagrađivan zbog prljavih poslova koje je obavljao za hadeze.

Andrija Popović je naime član ekipe odioznog Vice Vukojevića i bio je scenarist još odioznijeg filma iz 1992.god. „Bruno Bušić: život,djelo i mučko ubojstvo“. Toliko laži i falsifikata koliko je Popović tada prosuo tim filmom i izjavama koje je davao na sve strane Popović se doista kvalificirao za perspektivnog hadezeovca – stranke kojoj su takve metode svojstvene.

Hrvatska se svakako može pohvaliti zanimljivim izborom sudaca Ustavnog suda.
Državno odvjetništvo je još 1999. zatražilo od MUP-a istragu o Vici Vukojeviću, aktualnom sucu Ustavnog suda, kojeg se tereti za silovanje Bošnjakinje u logoru Vojno kod Mostara, čije smo svjedočanstvo imali prilike čuti u emisiji HRT-a Latinica od 24. travnja prošle godine. Anonimno svjedočanstvo originalno je objavljeno u knjizi “Molila sam ih da me ubiju - Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine” u srpnju 1999. u izdanju Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH.

Milana Vukovića sigurno svi pamtimo po legendarnoj izjavi da se u obrambenom ratu ne može počiniti zločin.

Tomo Sedlo, Ivan Cerovac, Ivan Cesar, Jakša Kušan i Mate Meštrović imena su nekadašnjih političara i emigranata prozvanih u filmu o "Bruni Bušiću" iz 1992. da su surađivali s Udbom. Film je režirao Nikola Babić. Scenarij je napisao Andrija Popović, IPD-ovac kod Janka Bobetka, a danas predsjednik Uprave Fonda za razvoj i zapošljavanje. Naručitelj filma bila je famozna saborska Komisija za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća na čelu s Vicom Vukojevićem, a operativno ga je pripremao tajnik komisije Bože Vukušić. Za potrebe filma bio je otet i mučen u kući Ksenije Urličić, splitski udbaš Blagoje Zelić.

Ivan Cerovac, nekadašnji direktor Zagrebačke filharmonije već više od jednog desetljeća sudskim putem potražuje zadovoljštinu. Ivan Cesar je nakon prikazivanja filma i usputne hajke koju je protiv njega poveo Kuljišev Globus umro od naglo uznapredovala raka. Mate Meštrović je 1995. pristupio HDZ-u, pa kasnije bio veleposlanik u Bugarskoj, a ne tako davno je napisao knjigu svojih političkih memoara. Jakša Kušan je za vrijeme Račanove vlade obnašao dužnost predsjednika Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika. Tomo Sedlo se priključio Mesić-Manolićevom HDN-u po njihovom odlasku iz HDZ-a. Zatim je sufinacirao film o Miri Barešiću, autora Nikole Majstrovića. Dugo je vodio javne ratove s Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem i Josipom Perkovićem, a zadnjih godina, navodno je prekinuo sve veze s Hrvatskom. Priča se da je prodao i kuću za odmor u Lovranu te da iz Frankfurta, gdje mu živi obitelj, eventualno katkad svrati do Francuske gdje od ranije ima kuću za odmor. Sedlo je jedno vrijeme bio najogorčeniji protivnik Gojka Šuška, pa ga je, kako ćemo vidjeti i iz intervjua koji ovom prigodom prenosim iz Slobodnog tjednika, prvi prozvao za utaju iseljeničkog novca za kupovinu oružja. Zanimljivo je da slučaj koji je 1992. prvi ispričao Sedlo, današnji predsjednik Stjepan Mesić, kasnije prepričava kao svoje saznanje o Šuškovim makinacijama sa švercom oružja. To i nečudi ako se sazna da su Sedlo i Mesić svojedobno bili dosta bliski. Zapravo, ne čudi i da je Sedlo bacio koplje u trnje i odustao od borbe sa Šuškovim ratnim pomoćnikom Josipom Perkovićem baš za mandata Stjepana Mesića. Zar se predsjednik Stjepan Mesić nije na Hrvatskom radiju stavio na stranu Josipa Perkovića nasuprot optužnici njemačkog pravosuđa?

U filmu o Bruni Bušiću Tomo Sedlo je predstavljen na sljedeći način:

TOMO SEDLO: Rođen 20. prosinca 1938. godine u Koraću kod Bosanskog Broda. Koncem 60-ih godina. postao suradnik Sužbe državne bezbednosti, Centar Doboj. Dobio konspirativno ime "Orland". "Orland" u inozemstvu djelovao kao agent provokator u krugu dr. Branka Jelića. Osnovao tzv. Boljševičku stranku s ciljem kompromitacije hrvatskih političkih izbjeglica pred zapadnoeuropskom javnošću i policijskim sužbama zapadnih zemalja. Održavao česte kontakte s dipomatima istočno-europskih zemaja i putovao u Moskvu. Dostavljao doušničke izvještaje o Bruni Bušiću, Franji Mikuliću i drugima.