Komentar na Indexu.hr na današnje gostovanje Žužula kod Stankovića
U Veroni su Žužul, Sanader i predsjednik Nadzornog odbora Plive Ivo Čović razgovarali o umjetnosti, ne o poslovima, tvrdio je Žužul. Podsjetimo, njih su se trojica sasvim "slučajno" našli na operi u Veroni pa su zajedno večerali. Nedugo nakon toga Vlada je donijela odluku o prodaji Plive američkoj farmaceutskoj kompaniji Barr.
I sad maloumni hrvat, tipični čitatelj indexa, novina a i bogme ovog bloga čitajući ovo rečenicu zaključuje
- Sanader je prodao Plivu
- sve je dogovorio Žužul okupivši ih na večeri u Veroni
Dok je istina sasvim drugačija
- Pliva je bila u postupku preuzimanja koje je bilo nezaustavljivo. (diskusija o tome kako je Pliva izgubila svoju tržišnu snagu je ovdje bila već u 10 dvenvika pa nema smisla ponavljati detalje osim činenjice da je neuspjeh u generiranju "novog sumameda" bio ključni trenutak kada je postalo jasno da Pliva neće moći više opstati kao farma koja živi od vlastitih patentiranih lijekova)
Upravo se pojavila informacija na business.hr:
Uprava Plive danas je na konferenciji za tisak objavila kako će otpustiti čak 790 zaposlenika.
"Od 2850 zaposlenika, u sljedećih godinu dana u različitim će fazama biti otpušteno 790 zaposlenika", rekao je danas predsjednik Uprave Plive Matko Bolanča.
Ovaj dodatak razdraganoj publici na maestralnom koncert podario nam je nesporni virtuoz gospodin premijer doktor Sanader (moram navesti sve ove riječi – inače će se naljutiti)… Ovim zadnjim potezom osigurao si je i publiku u Veroni i za buduće koncerte! Tako će on, Čović i Žužul moći svirati pred punim auditorijem!
11. siječnja u emisiji Otvoreno Ratko Maček ustvrdio je na pitanje novinara Jutarnjeg lista, Hrvoja Appleta o Sanaderovom računu iz Verone, da je taj račun kod njega i da ga je 15 novinara dobilo na uvid. Zanimljivo kako nikad nismo čuli niti jednog od tih 15 tajanstvenih novinara da je izjavio kako je vidjelo taj račun. Ratko Maček obećao je pokzati taj račun i novinarima Jutarnjeg lista, ali do danas taj račun još uvijek nismo vidjeli.
Ne znam da li ste uočili, no u Jutarnjem je izašao pravi mali hommage glasnogovorniku vlade Ratku Mačeku. Maček je nekako izguran u prvi plan tijekom posljednjeg zasjedanja sabora kada mu je kroz promjene zakona o plaćama ista značajno povećana, a Nenad Stazić je tada na saborskom hodniku o njemu rekao:
“Ratko Maček bi morao imati i veću plažu od one koju predlaže Vlada, jer ima nemoguću misiju. Stalno mora javnosti objašnjavati da se 12 generala samo predalo Haagu i kako ih nije izručio HDZ. Da se sam predao i general Gotovina, da Vlada nerma ništa sa nestankom šest milijuna dolara iz Brodosplita, da Sanader nije putovao u Veronu i da nije na prevaru postao predsjednik HDZ-a. Morao je objašnjavati i gdje je račun iz Verone, kojega na kraju i nije pokazao novinarima.”
POGLED UNATRAG KAO PUTOKAZ ZA BUDUĆNOST
Ljeto Gospodnje 2006. je iza nas. Eksplicitno razmišljanje o prolazu vremena izbjegavamo, iz jednostavnog razloga jer u nama stvara strah. No, svi, i ne samo poslovni ljudi, na kraju godine povlače bilancu. Iako smo novogodišnjim slavljem samo imaginarno ušli u neko novo razdoblje i nama je baciti pogled unatrag, kako bismo znali kamo idemo, zapravo kakvi ulazimo u novu godinu.
Protekla godina pokazala je svu umješnost bahate, prgave, bezobrazne i bezobzirne marionetske politike istih takvih ljudi. U ovom vremenu krivokletnika mali čovjek manji je no ikad, a utjehu mu daje spoznaja da sekunde uporno i nezaustavljivo otkucavaju jednako njima, kao i nama, ma koliko sat koji nosimo na lijevoj ili desnoj ruci koštao.
Godina koju ćemo kroz koji dan zauvijek pozdraviti, donijela je pregršt događaja na domaćoj Internet sceni. Blogovi su postali mainstream, pojavili su se prvi servisi koje možemo okarakterizirati kao Web 2.0, a možda najzanimljivije od svega, kada govorimo o politici, jest početak korištenja videa u političko-gerilske svrhe. Za ostalim trendovima sa zapada uglavnom kasnimo, no u video segmentu, skoro pa smo držali korak, jer smo YouTube "uhvatili" istovremeno s ostatakom svijeta. U nadolazećoj godini, ovakav video će se pokazati kao jedan od ključnih elemenata u predizbornoj kampanji, odnosu u kritici običnih građana naših političara. Slijedi izbor pet najznačajnijih video uradaka 2006.
Sve je u redu, nacija može odahnuti. Sanader nije bio u sukobu interesa. Tako je presudila saborska inkvizicija poznata još i pod nazivom „Saborsko povjerenstvo za sukob interesa“. U dopisu iz Vlade sve je fino objašnjeno. Premijer Sanader išao je službeno, ali je privatno poveo ženu, pa je zato išao službenim avionom, ali je platio privatno smještaj supruzi. Jest da računa nema, vlada ga nije dostavila uz dopis, ali zaboga… pa to je dopis iz vlade!
Sigurno ima državni grb u boji ispod kojeg piše „Vlada republike hrvatske“. Bilo bi nepristojno sumnjati u istinitost tog dopisa jer ipak, to je dopis iz vlade! To je jedna vrlo ugledna institucija u kojoj sjede sami ugledni ljudi… jest da po priznanju Andrije Hebranaga političari lažu oko 10% (...a što ako je baš veličina tog postotka u toj izjavi laž?... možda je u biti to 20…30.. 50%?), ali to je dopis iz vlade! Kako se samo usuđujete pitati za račun i posumnjati u istinitost DOPISA iz vlade? Vi heretici jedni, jalnuški diletanti, žuti, zeleni, crveni i crni vragovi, prodane duše za judine škude, nevjernici koji svojim rovarenjem žele zlo Hrvatskoj, a jedini na njezinom braniku, sam protiv svih stoji on… Ivo Sanader.
Čitam malo na netu o popularnosti stanaka. Konkretno na Jutarnjem je objavljen članak o najnovijem istraživanju koje je u 4 dana ovog mjeseca obavila "Mediana fides d.o.o." na uzorku od 1000 ispitanika.
Članak na Jutarnjem
Od svega toga najsmiješnije ili možda najtragičnije je kako izravni akteri "afere Verona" ostaju netaknuti, a oni koji su možda prekratko, premlako, ali svakako su upozorili i reagirali na dotičnu aferu, dobivaju po prstima, odnosno kažnjeni su smanjivanjem podrške birača.
Proučavam zadnjih nekoliko dana američku kampanju za kongres i senat (iz razloga koji će vrlo uskoro postati očigledni), i puno toga se tamo vrti oko financiranja političkih stranaka i apsolutno svatko vas ganja ne bi li uplatili koji dolar u kampanju svog kongresmena.
Tko je platio put u Veronu? Bacio sam tako jučer pogled i na domaću političku scenu tek toliko da vidim koja je razlika, a razlika je drastična. Ono što je prvo zanimljivo je činjenica kako financiranje političkih stranak uopće nije regulirano, kada napišem uopće, to znači da apsolutno to nije riješeno i jedva da je spomenuto i po svim kriterijima to se događa kroz božju providnost (pa čak i za lijevo orijentirane stranke).
Kako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?
Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?
