pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Serijom članaka o nedavno izabranom čelniku gradskog HDZ-a mediji su označili početak predizborne kampanje u Đurđevcu. Prvo je u prošli ponedjeljak Podravski list u rubrici „Nepoznato o poznatima“ objavio portret mladića koji želi postati gradonačelnikom a potom se u subotu pridružio i Večernji list s opširnim, na cijeloj stranici, intervjuom u rubrici „Intervju tjedna“.
Članci nisu u elektronskom izdanju pa ću dati naznake sadržaja koji potvrđuje uvodnu tvrdnju.

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Znam da neću biti osobito originalan ako sada krenem pisati o Davoru Butkoviću, no neovisno o tome htio bih podijeliti nekoliko mojih misli kojima se zabavljam posljednja dva i pol dana. Davor Butković je jedan od stupova hrvatskog novinarstva htjeli mi to priznati ili ne, on je visoko rangirani novinar u EPH hijerarhiji (dapače, ne znam niti jednog koji je bliži vrhu piramide od njega), a uopće se nije niti trudio sakriti svoju naklonost vrhu vladajuće piramide, osobito ove koja je sada na vlasti. U jednome času, bio sam čak i izjednačio Davora Butkovića u odnosu na Ivu Pukanića u mome tekstu "Kolumnisti" (kojg vrijedi i sada pročitati upravo radi vremenskog odmaka koji se dogodio).

Slučaj intervjua Davora Butkovića s Ivom Sanaderom svakako je jedan od najvećih medijskih skandala u Hrvatskoj, ako ne i najveći, bez obzira što Butkovićeva matična kuća sad seciranjem autora lažnog maila pokušava priču okrenuti na drugu stranu. To što je napravio 23-godišnji Zagrepčanin, bio on u Iskoraku ili ne, bio on nekad u Nacionalu ili ne, i slao on sporni mail iz stana Večernjakove novinarke ili ne, može biti samo paralelna pričica uz ovo što je Butković uspio izvesti. Naime, činjenica je da je on objavio intervju a bez da je i u jednom trenutku pokušao provjeriti njegovu autentičnost, da ne govorimo da je toliko samouvjeren da ga nije premijeru niti ponudio na autorizaciju.
No, ajmo se poigrati nečim drugim. Pokušajmo sastaviti top-listu najvećih medijskih skandala ove prirode otkako je hrvatske neovisnosti. Nudim neki popis onoga što mi pada na pamet, i to nasumičnim redoslijedom, a svatko je slobodan dodati svoje favorite, pa da vidimo tko nam to doista piše po novinama.
- Pisma Hrvoja Petrača iz zatvora Ivi Pukaniću;
- Popisi petokolonaša i "snajperista" u ST-u, Nedjeljnoj Dalmaciji i drugim listovima početkom devedesetih;

U Jutarnjem Listu od danas izlazi objava demantija kako Sanader nije dao, a niti autorizirao članak koji je objavljen u istom tisku te da će se provesti istraga. Navodno, kako Večernji list kaže kriv je mladi čovjek koji je Davoru Butkoviću poslao poruku za Novu Godinu i čestitao mu prestavivši se kao premijer (iako, kako sam kaže nikad u SMS-u nije napisao da je premijer) da bi Butković mjesec dana kasnije slao Sanaderu poruke da se e-mailom dogovore što staviti u članak i kakav tekst Sanader voli. Mo'š misliti.

Glupo je vjerovati da takav novinar nema Sanaderov broj mobitela ili broj njegove glavne tajnice koja bi mu svakako prenijela poruke već je ovaj kao zaljubljeni dječarac slao SMS-ove našem vrlom premijeru.
Ovo samo pokazuje kako je Sanader toliko močan da će Butković ćrtvovati svoj ponos i priznati da je naivan i reći da je to greška i da Sanader to nije sve rekao, a samo kako bi zaštitili Sanadera od Sanadera, odnosno svojih gluposti. Tko zna možda je spin doctor iz Irske rekao da je to loš tekst, a loš tekst na 100 000 primjeraka teško da možeš korektorom brisati.

Čitam danas Večernji i članak o prosvjedu 2-3-4 tisuće građana protiv gradnje bloka na Cvijetnom trgu i razmišljam o svemu tome,i dodjem do jedne velike dileme,da li je to dobro ili loše za grad Zagreb?
Da se na početku teksta odmah ogradim da nikako ne odobravam način do kojeg se došlo do dozvola,niti baš nisam sklon ljudima koji to žele raditi,jer smatram da pripadaju građevinskim lobijima koji stjeću extra profite na ne baš legalne načine,ali u krajnjem slučaju to je samo moje mišljenje, a za konkretne optužbe bi ipak trebale nešto napraviti neke državne institucije,ali to za ovaj post nije ni bitno.
Da se vratim na ono o ćemu sam razmišljao,a to je koliko je od vas zavirilo u taj blok zgrada?
E pa da jeste onda nitko nebi ne poželio da se ti štakornjaci u centru grada ne dovedu u red!
E sada pitanje je namjene,interesnih lobija,kapitala i investitora koji su spremni u to sve skupa uložiti,ali postojeće stanje za grad Zagreb i njene građane je katastrofalno.

Već nekoliko dana razmišljam o textu u kojem ću se, nadam se, s odmakom osvrnuti na Izbore 2007., prije svega ponašanje medija u njihovom praćenju. Od prvih, višestranačkih izbora 1990., prvi puta nisam bio u RH tijekom predizborne kmpanje. Posao me odnio u jednu od zemalja koje okružuju RH tako da sam kampanju pratio preko Interneta, prije svega pollitika.com, a onda preko news web portala te web izdanja RH novina i, na koncu, HRTa. I mogu vam reći da je kampanja u medijima bila vise nego loše prezentirana. Osim što su se bavili fenomenologijom, a nisu bili pravi korektiv politike/političara u ime javnosti, mediji su, pod okriljem proklamirane političke neovisnosti, odrađivali posao za određene političke opcije.

Naslov je odlične kolumne Marijane Grbeše iz Večernjeg lista koju prenosim u cijelosti jer je važna zbog svega o čemu pričamo na pollitici.
Tri tjedna predizborne kampanje pokazala su da u Hrvatskoj još u mnogočemu vlada luda kuća. To se ponajprije odnosi na nejasna pravila izborne igre koju je obilježilo nekontrolirano trošenje novca, bunkeriranje televizijskih oglasa te informacijski cirkus iz kojega su se izvukli samo najstrpljiviji. Posljedica je to labave regulacije izbornih kampanja koja se svodi tek na nekoliko šturih zakonskih odredaba te arbitrarne i sasvim nejasne odluke Etičkog povjerenstva.
Za razliku od nas, zapadne demokracije vrlo precizno definiraju svoja pravila igre. Ponajprije, one zakonskom regulacijom pokušavaju kontrolirati moć novca u kampanji, svaka u skladu s vlastitom tradicijom i političkom kulturom. Amerika tako nastoji pojačati transparentnost financijskih izvora, a Velika Britanija i Francuska pak jasno propisuju koliko se novca uopće može potrošiti u kampanji.

... ako ćemo vjerovati anketama, ali ja prije svega trebam dobar naslov:-) Dakle imamo dva istraživanja i oba daju prednost SDP-u, kako u postocima (0,9% Puls i 3% Mediapool), tako i u mandatima (4 odnosno 2 mandata). S obzirom na famoznog gospodina D'Hondta jedini relevantan je rezultat u mandatima jer stranka s manjim postotkom na nacionalnoj razini, a boljim rasporedom rezultata po jedinicama može dobiti više mandata od one koja ima ukupno veći postotak na nacionalnoj razini (hajde konačno smo i to naučili, sad kad je izborni sustav provaljen, promijenit će ga za sljedeće izbore - zato ga je i Tuđman mijenjao od izbora do izbora - više u tekstu u VL - Zašto izborne ankete tako variraju od HDZ-a k SDP-u i natrag).