Tužno je kad roditelji nisu sposobni podizati svoju djecu pa ih moraju dati na usvojenje. Nas hrvatiće socijalna služba stalno daje tuđim roditeljima, ali nikad ne provjeri jesu li ti novi roditelji sposobni voljeti usvojenu djecu. I tako uvijek nadrapamo jer se nismo sposobni brinuti sami za sebe. Jer nismo složna djeca. Jer se ne znamo udružiti i zajedno odblokirati vlak u snijegu. I tako se već stoljećima smrzavamo u vagonima a razni lopovi i paraziti, nas tako bespomoćne i razjedinjene, bezočno pljačkaju i piju nam krv.
I sad opet moramo tuđim roditeljima, europskim. Na prvi pogled, trebalo bi nam biti bolje. Čak se mnogi od nas više vesele tuđim nego vlastitim roditeljima. Veli moj prijatelj Hyero - pa nisu to loši ljudi, imaju doduše svojih mana, ali bolji su nego bilo koji dosad. I napravit će reda u našoj skromnoj kućici i nas razularenu dječicu dovesti k pameti. No, koliko vidimo nisu ni oni baš napametniji. Ispuhali im se prenapuhani baloni. Pa su sad gramzivi kao nikad, možda više nego što je to itko dosad bio.
