Tagovi

Zadnji je čas ili jako blizu njemu

.
Ajmo sad ozbiljno.
Hrvatska država pored Zakona o informiranju (Arhuška konvencija) ignorira i Zakon o protokolu a koji su nadležni zakonima koji se donose kod nas, a tiču se obale, prostornog planiranja, koncesija...

Radi se o Zakonu o potvrđivanju protokola o integralnom upravljanju područjem sredozemlja važećem od 17.10.2012 te Protokolu koji je RH potpisala u Madridu 21.01.2008.

To su ozbiljni propusti u hrvatskom zakonodavstvu do kojih ne bi došlo da u Saboru i Vladi ima samo malo tolerancije i razuma, odnosno da su prihvatili za početak amandmane na Zakon o koncesijama.

Na žalost Zakon o koncesijama je tek jedan od Zakona koji se mijenjaju, a kojima se već ili će se do kraja godine pokušati razvlastiti narod Hrvatske o svega što danas poznajemo kao opće i javno dobro.

Obzirom na hitnost izrade amandmana na ZOK kao i važnost navedenih članaka zanemarili smo zadnji dio ZOKa koji na žalost služi kako bi se podržao Zakon o naknadnoj privatizaciji prethodno neprivatiziranog zemljišta, a u praksi služi pogodovanju preuzimanja i privatizaciji šumskih područja u kojima postoji ili je postojala ugostiteljska djelatnost: KAMP
Pošto nismo taj dio naglasili do sada treba svakako upozoriti javnost na kombinaciju zakona o državnoj imovini i ugostiteljskoj djelatnosti s ZOKom, ali i Zakonom o prostornom planiranju i Zakonom o postupanju s nelegalno izgrađenim zgradama (legalizaciji) koji u kombinaciji vode do:

Privatizacije šumskog zemljišta uz vrlo značajna i vrijedna područja (koja se štite Ustavom i devastiraju Zakonima) kao što su more, nacionalni parkovi i ZOP. Privatizacija nije jedini problem jer se radi o legalizaciji nelegalne gradnje upravo na tim značajnim područjima preko novog Zakona o PP i Zakona o legalizaciji preko kojih se devastator nagrađuje obavezom kupnje državnog i lokalnog šumskog zemljišta za relativno male novce, a preko Zakona o državnoj imovini do vrijednosti od 1 milijun eura prodaje direktnom pogodbom s ministrom.

Logikom protiv Ustava: Hoće li „pisma zabrinutih građana“ uskoro opet pristizati u središnjicu HDZ-a?

Sve dosadašnje ankete pokazale su da nijedna stranka ili koalicija neće moći sama sastaviti vladu. Neće, dakle, imati ni natpolovičnu, a kamoli dvotrećinsku većinu, ma koliko ju neki priželjkivali. To znači da će nakon (i) ovih izbora živnuti političko tržište, a spretnost trgovaca i uvjerljivost njihovih ponuda će odlučiti o tome tko će u konačnici zasjesti u premijersku fotelju. Činjenicama usprkos, najviše se to odnosi na Ustav RH koji je jasan u dijelu kojim se regulira dodjela mandata za sastavljanje vlade, Tomislav Karamarko je mišljenja da se odgovor na to pitanje nalazi u logici. On smatra da bi Predsjednica RH trebala mandat povjeriti „onome tko je pobijedio na izborima i ima najveći postotak (glasova)“, dakle, voditi se tom logikom, a ne ustavnim odredbama.

Mali traktat o Ustavu RH i etici

Članak 28 Ustava RH glasi: Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
Poznato je da su nam zakoni doslovce imbecilni, a ni Ustav nam nije Bog zna šta. Kakvi zakoni takvo društvo i takva nam je vlast. Ili da parafraziram Hegela, svatko (društvo) ima vlast I zakone kakve zaslužuje. I sam predsjednik je dobro uočio kakav nam je Ustav i oformio grupu za izmjene, koje su prijeko potrebne.
Što je zapravo Ustav a što su zakoni?
Ustav definira ili bi trebao definirati osnovna načela funkcioniranja nekog društva dok legislativa (i zakoni) definira čovjekovo djelovanja unutar svakog pojedinog segmenta društva. I zato sam Ustav ne moraju raditi pravnici a ni ustavni suci ne moraju biti pravni stručnjaci.
Pitanje Ustava neke zemlje je prvenstveno etičko a potom i pravno pitanje. Pravnici samo oblikuju, daju formu sadržaju. Ista je stvar i sa zakonima. Zakone definiraju (daju sadržaj) stručnjaci a pravnici daju samo oblik, formu. I to je to.
Mi smo tu debelo pobrkali lončiće.

Neka se čuje i moj glas

Internetsko savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu za utvrđivanje nacrta promjene Ustava RH traje do 06. prosinca 2013. Iako je moj stav kap u moru odlučila sam ga proslijediti Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav.Iako se članak 71 Ustava ne mijenja, uvjerena sam da bi i taj članak Ustava trebalo mijenjati ( i ne samo taj, ali je jedan od važnijih koje bi trebalo promijeniti ).

Županije (neće) ukinuti referendumom

Iako će se sljedećih nekoliko dana, kao i još nekoliko tjedana kasnije, dosta govoriti o referendumu, velika je vjerojatnost da će nakon 1. prosinca 2013. godine ta institucija iz hrvatske političke prakse prijeći u domenu apstraktne teorije. Za to postoje brojni razlozi, a prije svega u tome da se ustavno definiranje braka, opravdano ili ne, tumači kao "prčkanje" u svetu domenu ljudskih prava, kao i da predstojeće ili možebitno ustavno tjeranje ćirilice s par službenih hrvatskih putokaza (kao i mnogim "bien pensantima" teško probavljiv primjer iz "civilizirane" Švicarske) za mnoge predstavlja konačni dokaz da je neposredna demokracija previše opasna igračka za nedozrelu djecu poput hrvatskih birača.

Pet stadija pred referendum

Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju  gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.

Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, "cool" i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.

Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski "krtičarski" kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na  Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.

Ustavna obaveza?

Zlorabeći stavak drugi članka 10. Ustava RH koji glasi:
„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“
hrvatske vlasti, od Tuđmana naovamo, poticanjem nerealnih očekivanja koriste za unošenje nemira među Hrvate BiH, a time i nereda u ionako mnogobrojnim problemima bremenitu BiH.
Ne znam zašto, odnosno ja znam, se neprekidno BiH Hrvate gura u status nacionalne manjne u državi u kojoj su konstitutivni narod, postupak je ravan onome kojim se RH duže od desetljeća neprekidno guralo na optuženičku klupu Haaškog suda.

Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevo iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.

Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti prema BiH, pa i ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.
Takvim to ponašanje doživljavaju i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.

Milanovićev King Kong

Klerofašisti, privrženici Opus Dei, karafašisti i svi oni što “hrvatski dišu” naljutiše nam Zorana Milanovića optužbama prema kojima, radi donošenja zakona prozvanog Lex Perkovićalis, on i njegova vlast štite zločince.

Radi neutemljenih optužbi od onih koji su sami “dvadeset godina štitili zločince”, prozivajući eksplicite KC i HDZ, Milanović je progovorio oštro, najoštrije dosad, upozorivši ih da su “tjerali lisicu a istjerali King Konga” i poantirao: “Koliko god su neki ljudi u Crkvi i HDZ-u spremni ići ovako daleko, ja ću ići i dalje.”

Bilo bi lijepo da Zoran Milanović ovu svoju ljutnju pretoči u djela, ali bojim se poučen dosadašnjim iskustvom kad se poslije njegovih izrečenih oštrih riječi nije događalo ništa, da će tako biti i ovoga puta.

Odustajanja od napretka nema?!?

Odustajanja od napretka nema!

„Odustajanja od napretka nema“ – tim je riječima premijer Zoran Milanović razriješio sve dvojbe u vezi predloženog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske. Retoričkim pitanjem „Zašto bismo to radili?“, odbacio je s mnogih strana upućene optužbe da njegova vlada predloženim zakonom omogućuje i stvara uvjete za rasprodaju prirodnih resursa i javnih dobara Republike Hrvatske. Da Milanovićevo pitanje nije tek retoričko, to je ono na koje nit očekuješ niti želiš odgovor, kritičari bi mu vrlo uvjerljivo odgovorili – radili bi to zato da u kratkom vremenu prikupite novac neophodan za održavanje postojećeg sustava, još malo odgodite poduzimanje neophodnih strukturnih reformi i na taj način si osigurate politički miran mandat. Eto, to bi se moglo reći na premijerovo „Recite mi jedan razlog zašto bismo mi rasprodavali Hrvatsku.“

Protupravno kršenje prava nositelja stanarskog prava

SUSH
SAVEZ UDRUGA STANARA HRVATSKE
(ALLIANCE OF TENANTS’ ASSOCIATIONS OF CROATIA)
Laginjina 11, 10000 Zagreb, Croatia
Tel+Fax: 4833 449 / 091 52 57 909 & 098 52 00 22

Članica/Member
International Union of Tenants
Stockholm, Sweden
Consultative Status with UN
Economic and Social Council.
Participatory Status with the
European Council.
Consultative Status with the
Council of Europe.
Pro aris et focis Za ognjište i za dom For hearth and home

PROTUPRAVNO KRŠENJE PRAVA NOSITELJA STANARSKOG PRAVA

Za vrijeme SFRJ stanari (nositelji stanarskog prava) i njihove obitelji stekli su zauvijek jednaka stanarska prava u društvenim stanovima, kao i u privatnim stanovima (t.j. u tzv. privatnim neuseljivim stanovima, nacionaliziranim i konfisciranim).

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci