pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vrijeme je u zemljici Hrvatskoj izgleda stalo, tako da na pitanje koliko je sati nema točnog odgovora ili točnije ima onoliko odgovora koliko ljudi pitate,problem je što će svatko reći svoju istinu, dakle 4 milijuna i nešto stvarnosti. Privid demokracije ili nešto posve drugo? Ima vremena saznat ćemo već. Zadnja dva mjeseca bila su prilično burna i prepuna važnih, a ako citiramo državne dužnosnike, u daljnjem tekstu vladare, i povijesnih događaja, blago nama koji živimo u vremenu prepunom povjesnih zbivanja, imat ćemo što pričati unucima, da li hoćemo, ili ćemo šutjeti crveneći od srama, ako nam srama preostane?!?

Neke tipicne fraze, neke tipicne predrasude i neka tipicna vjerovanja isticu se u Zvininom razmisljanju u kojem reagira na kriticki post o u povodu Bushova dolaska u Zagreb. Reagiram iskljucivo na njih, na tu neupitnu tipicnost, koja je inace dosta rasirena, i kod Zvone je izgleda izraz opceg prosjecnog razmisljanja.

Evo ga ... samo što nije ... brojimo sitno ... a dok završim i objavim post, već će biti tu - stiže nam „svjetski neprijatelj broj 1“ i kolega bloger bet mu je odlučio prirediti „srdačnu dobrodošlicu“ :-) prebrojavši mu (skoro) sve grijehe. Ili preciznije rečeno, prenijevši „grijehe“ koje je identificirao jedan (od strane beta neidentificirani) „eminentni evropski socijaldemokrat“. I to njih ravno DESET !!!

„Samo deset ? Pih, toliko ih ja šiknem iz šuba, bez razmišljanja“ – reći će prosječni hrvatski internaut !

Alas, malac (kojeg ćemo nadalje adresirati kao Esdo – guess why ;-) tih deset baš i nije pogodio ! Stoga slijedi revizija Zvone Radikalnog a biti ću i toliko slobodan da uz svaki „grijeh“ dodam i svoj „koeficijent“ (0.0 – skroz promašeno, 1.0 – riječ da bih rekao/dodao). Pa ajmo redom:

Predsjednik USA George W. Bush dolazi u posjet Hrvatskoj sutra, 4. travnja 2008. Izuzimajući kratki boravak prethodnog američkog predsjednika Billa Clintona u zračnoj luci Pleso na proputovanju iz Bosne 1996. godine, ovo će biti prvi puta da samostalna Hrvatska ugošćuje tako visokog gosta iz Amerike.

Službena Hrvatska čini sve da dočeka Busha na što dostojniji način i da prikaže Hrvatsku u što boljem svijetlu – uz pompu, ceremonije i luksuz, ne osvrćući se nimalo na prilično dubiozan politički profil najmoćnijeg čovjeka na Svijetu. To je i logično, jer je u interesu Hrvatske, kao i bilo koje zemlje slične težine, biti u dobrim odnosima sa USA, bez obzira tko trenutno stoji na čelu te velike zemlje. Osim toga, Bush se je osobno založio za ubrzano približavanje Hrvatske NATO savezu i to mu ovdje u Hrvatskoj neće biti zaboravljeno.

Predsjednik G. W. Bush bit će drugi američki predsjednik koji dolazi u našu zemlju od međunarodnog priznanja 1992. Billa Clintona ugostio je predsjednik Franjo Tuđman u siječnju 1996., kad se američki predsjednik vraćao iz Tuzle gdje je posjetio svoje vojnike koji su tada boravili u Bosni.

Godinu dana prije kraja mandata Bush ispunjava obećanje dano 2006 Sanaderu o svom posjetu Hrvatskoj. Posjeta bi se trebala dogoditi po završetku Samita NATO-a u Bukureštu gdje Hrvatska očekuje poziv za NATO. Dolazak priprema skoro tisuću američkih agenata , a dolazak bi moglo osiguravati više policajaca (od 3000) nego za Papina posjeta Hrvatskoj.

Po drugi put izabrani američki predsjednik G. W. Bush dolazi, na kraju svog mandata, u posjet na početku mandata po drugi put izabranom premijeru Sanaderu. Tako barem stoje najave većine medija. Malo tko povezuje posjet Predsjednika Predsjedniku.

Predsjednik Bush je poveznica za tri generacije hrvatskih iseljenika u Ameriku – oko milijun ljudi.

Cilj ovog posjeta je približiti Hrvatsku Americi: politički, geostrateški, vojno, ali i gospodarski. Kako će to izgledati nakon razgovora moći će se vidjeti iz:

Now this is not the end.
It is not even beginning of the end
But it is, prehaps, the end of the beginning.

Tako je govorio Winston Churchill kad se ratna plima konačno okrenula na stranu Saveznika, početkom 1943. nakon pobjeda u Staljingradu i El Alameinu. Prijelomna točka Drugog svjetskog rata koju je Churchill „ovjekovječio“ svojim neponovljivim retoričkim darom.

A kakve to veze ima s američkim predsjedničkim izborima, odnosno s odabirom predsjedničkog kandidata Demokratske stranke ?

Ima (ali ipak samo parcijalno-lingvističke ;-) !

naslov dnevnika samo je jedna od parola koje su se izvikivale u Beogradu i diljem Srbije nakon 16:00 u nedjelju 17. veljače. neki u Srbiji kažu da će se vrijeme u njihovom kalnedaru mjeriti prije i poslije toga dana. Kosovo je Srbija!, moto je, pak, prosvjednog okupljanja u Beogradu na kojem se očekuje nekoliko stotina tisuća ljudi. neki čak spekuliraju s mogućnošću da se okupi više od milijun građana Srbije koji žele svijetu poručiti da se ne mire s odcjepljenjem Kosova. organizatori, Vlada i parlamentarne političke stranke, preciznije Srpska radikalna stranka, Demokratska stranka Srbije, Nova Srbija i Socijalistička partija Srbije, očekuju da će prosvjedni skup proći mirno i bez incidenata te da će Srbija svijetu ponuditi drugačiju sliku od one nedjeljne kada su huligani harali ulicama Beograda i uništavali restorane McDonald'sa te neka veleposlanstva, prije svega slovensko i Sjedinjenih Država.

Što ti je malac kapitalac – viđaj vamo što je Zvone Radikalni pisao prije godinu i par mjeseci (točnije 6.11.2006.) u svom postu „Mea culpa, mea culpa, mea culpa“ u kojem sam se osvrnuo na (tada) aktualne mid-term izbore za američki Kongres i Senat:

A u kojem smjeru će Amerika dalje s demokratskim Kongresom (a možda, iako teško i Senatom) ?
Paaaa, nekako mi miriše na dvije godine „zatišja pred buru“. Jer ipak, i dalje će Bush biti predsjednik. Doduše lame-duck predsjednik, ali još uvijek predsjednik i commander-in-chief. Biti će puno politikarenja, a malo će se posla obaviti. Potrošiti će se dragocjene dvije godine prije začetka rebuilding-a Amerike. A rebuilding joj svakako treba jer nagomilani deficiti, zbrojeni sa sve jačom Kinom (ekonomski i geopolitički), (donekle) asertivnom Evropom te debaklom u Iraku (Rusiju i lokalne probleme da ne spominjemo) zahtijevaju promjenu kursa.

Posljednjih dana i tjedana na Pollitici je dosta pisano o očekivanom ulasku Hrvatske u NATO: naširoko se argumentiralo ZA i PROTIV ulaska, ZA i PROTIV referenduma o ulasku, a diskusija je čak rezultirala konkretnom podrškom organizaciji skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma.

Bez obzira koju opciju zastupali, sve je to jako dobro jer pitanje ulaska u NATO jest važno pitanje za Hrvatsku. Kamo sreće da je slična diskusija vodjena u široj javnosti i koju godinu ranije – možda bismo svi skupa imali jasniju sliku o čemu se tu zapravo radi i onda, mirne savjesti prihvatili odluku koja bi se već iskristalizirala kao razumna.

Osnovna teza koja se proteže u čitavoj toj priči jest da je pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-voj alijansi gotova stvar i da jedino preostalo pitanje jest ono da li Hrvatska želi ući i NATO ili ne – s referendumom ili bez njega.

A da li je to baš tako, posebno ako se inzistira na bliskosti tog dogadjaja?

Američki predsjednički predizbori 2008 ... demokracija at its best :-).

I ovaj put se to može reći bez zadrške. Jer, koliko god američki izborni sustav imao falingi (a ima ih, i pritom možda i ponajmanje mislim na „hanging chads“ i probleme s izbornim mašinama !) na ovim predsjedničkim izborima se pokazao u najboljem svjetlu. Može se srati po Americi zbog puno stvari, ali ovako moćna demonstracija demokratskih standarda bi trebala svakoga nagnati da se malo zamisli.

Zvone Radikalni, naravno, voli Ameriku, i mnogi će moji anti-amerikanski nastrojeni čitatelji automatski reagirati: „A evo ga opet, priča bajke o Americi“.

Jest, bajke ... baš ...

U stvari, točno ste u pravu – za nas Hrvate to doista jesu bajke :-). Da se recimo ovakav primjer demokracije vidi u prime-timeu na TV-u, na postaji koja je dostupna za 80 % građana, je za Hrvate čista bajka.

Koga zanima tematika 9/11 , za one koji ovo vec nisu vidjeli.
Osim toga ide vikend, pa se ima vremena za pogledati :)

I dio

http://www.youtube.com/watch?v=1Yx9NRX37SM

II dio

http://www.youtube.com/watch?v=IJw97CL2Coc

III dio

http://www.youtube.com/watch?v=dJqqtMQ6pkA

Stranica sa zanimljivim linkovima

LOOSECHANGE

Ima naravno i suprotstavljenih misljenja i stavova koje mozete naci na ovim linkovima

http://usinfo.state.gov/media/Archive/2005/Jan/14-260933.html
http://wtc.nist.gov/

ali imajte na umu da su to stranice sa *.gov domenom, tako da ...:) je stosta jasnije.

Ima dva-tri dana otkako sam se vratio s puta i kad god ne radim ništa važnije razmišljam o čemu ću prvo pisati. Tema imam da ne znam kud ću s njima. Bio sam na putu, nosio sam kameru, pa imam i slikica koje bih vam mogao pokazati (uz sve one koje obecavam od lani).

A onda upalim TV dok čekam da se kompjuter rasani i poveže me s ostatkom svijeta.

I, tema se sama nametne.

Sastala se "osovina zla".

Neki bi rekli da su se Ameri sastali sa "osovinom zla", neki bi rekli da se svjetsko zlo sastalo sa Iranom i Sirijom . Mene u svemu zanima samo što će se iz toga izroditi, a nadam se da će to biti nešto dobro...

Irački Visoki Tribunal (IHT) je donio svoju prvu dugo očekivanu presudu u tzv. slučaju Dujail u kojem je Sadama Huseina i njegovog polubrata te suca Revolucionarnog suda osudio na smrt vješanjem zbog zločina protiv čovječnosti koji su uključivali granatiranje šijitskog grada Dujaila u sjevernom Iraku, uništavanje kuća i zaliha vode, mučenje i smrt 50 ljudi za vrijeme ispitivanja te sumarno grupno suđenje 148 ljudi na Sudu revolucije i njihovu egzekuciju. Istovremeno, u okviru posljednje savezničke invazije u Iraku u kojoj glavnu riječ ima svjetska velesila čija se administracija protivi sudjelovanju u Stalnom međunarodnom kaznenom sudu - Busheve Sjedinjene Američke Države - poginulo je daleko više civila nego za Sadamovog režima. Dok jedni prekršitelji za svoje ratne zločine odgovaraju, postoji opravdana sumnja da drugi uživaju nekažnjivost.

Kada se pojavio u sudnici na izricanju presude Sadam je bio obučen u svoje uobičajeno tamno odijelo i bijelu košulju, noseći Kuran u ruci. Kako je sudac pročitao izricanje smrtne kazne, Sadam je uzviknuo "Allahu Akbar!" (Bog je najveći). Poglavnik Iraka koji je prije njegovog režima bio sekularna država se očito pronašao u religiji iza rešetaka. U tome mu doduše društvo čini velik broj optuženika za slična djela diljem svijeta i još veći onih koji kažnjivost za zločine za sada uspješno izbjegavaju, makar se zapravo radi o eklatantnim ateistima koji religiju zloupotrebljavaju kao simbol navodne pravednosti u ratu po načelu "u jednoj ruci sveta knjiga/drugi simbol, u drugoj mitraljez".