pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

A to je nastavak ove priče: Ipak me policija naljutila - obraćam se HHO-u (04.01.2008., petak)

Nakon svega, vraćam se vama, dragim čitateljima 45 Linesa i svima drugima dobronamjernima koji mi pružate podršku. Da se bumerang balkanske represije obije o glavu pošiljateljima (inicijatorima progona autora 45 linesa) bila je presudna žustra reakcija javnosti (svih vas). HVALA VAM!

Jučer sam napisao tekst "In memoriam Bruno Bušić" a danas bih dodao samo neke informacije koje se u tekstu nazvanom "in memoriam" ne mogu napisati.

Franjo Tuđman je imao neobično veliki utjecaj na Brunu Bušića. Ja sam tek prije nekoliko godina doznao da je Tuđman već 1977. i 1978. god. bio na putu po Europi i da se sastao s Brunom.

Bruno i ja smo imali dogovor da se naša grupa, barem dok ja u njoj djelujem, neće baviti nikakvim terorističkim aktivnostima.

Bušić, Bruno (Donji Vinjani 6.X.1939. - Pariz 16.X.1978.)novinar, znanstveni radnik i političar. Već zarana organizira otpor protiv Jugoslavije; zatvaran zbog toga kao gimnazijalac 1955., a 1957. izbačen iz gimnazije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu studirao gospodarske znanosti. God. 1965. počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s prohrvatskom skupinom komunista oko dr. F. Tuđmana. 1965. ponovno je zatvoren, 1966. osuđen na 10 mjeseci robije, a nakon toga odlazi u Austriju. Na nagovor dr. Tuđmana, ponovno se vratio u zemlju i 1968. (od 9. broja) postaje urednikom "Hrvatskog književnog lista", gdje objavljuje niz vrlo zapaženih članaka, od kojih "Žrtve rata" ulazi u povijest. Nakon prisilne obustave HKL – a, odlazi na studij u Pariz i vraća se u Hrvatsku 1971. na poziv Matice Hrvatske, te u lipnju počinje pisati u "Hrvatskom tjedniku" kao novinar unutarnjopolitičke rubrike.

U opisu svog partizanskog druga Zvonko Ivanković Vonta najzornije daje bolesne korijene Tuđmanova shvaćanja hrvatske pomirbe, lustracije, zločina..., onih temeljnih moralnih veza neke zajednice.

Već mi je dosadilo objašnjavati mojim "desnim" čitateljima koji vapiju za lustracijom da trebaju započeti od svojih ikona Tuđmana i Šuška, pa će im biti jasno zašto i dan danas na tapetu imamo slučaj notornog Josipa Perkovića. Tuđman je bio od UDBA-e bio ucijenjen zbog svog poratnog držanja spram narodnih neprijatelja u Turopolju i drugdje, te držan na vezi kad je ilegalno, iz kućnog pritvora s udbinim podstanarom, izbivao iz zemlje i po Europi se susretao s Brunom Bušićem i Carlom Bildtom.

Ovaj tekst donašam kao moju čestitku za današnji Dan ustanka!!
-----------------------------------------

„Crni Božić“(*) i neizrecivo tužna Nova godina već su prošli. U zatvoru su studentski vođe i Bruno Bušić. Bruni nosimo hranu i pokušavamo doznati što se s njim zbiva.

11. siječnja – tmuran i hladan dan. U Matici hrvatskoj tišina. Nema više stotinjak posjetitelja dnevno. Na hodniku, pred redakcijom Hrvatskog tjednika(*), gdje su se okupljali kolporteri i gdje se od gomile nije moglo proći, sve je prazno.

Poslije Karađorđeva(*), malo njih, samo najvjerniji, dolaze još u Maticu. Znalo se, i već osjećalo, da nešto visi u zraku i da je najbolje sjediti kod kuće. Taj dan oko podneva zadnji put sam vidio mnogo ljude iz Matice. Kasno navečer prolazeći Zrinjevcem primjetio sam neuobičajenu živost pred zgradama SUP-a i UDB-e. Ispred zgrade Matice hrvatske stajao je milicioner sa šljemom i automatskom puškom.

Dobro je za SDP, a i za Hrvatsku da Milan Bandić nije postao predsjednik SDP-a. Bojim se da je Aleksandar Milošević, djelatnik IPD-a u Sisku (radio u vojnim novinama Bojovnik s Andrejom Rorom i Davorkom Vidovićem) napadom na Bandića na izbornoj konvenciji SDP-a imao zadatak okrenuti glasače upravo zagrebačkom gradonačelniku:

Bandić je bespravno sagradio vikendicu iznad Samobora, a njegovo pismo upućeno stranačkim delegatima imalo je 21 gramatičku grešku - rekao je Milošević čiji je kraj obraćanja dočekan velikim zviždukom. Tomislav Galović, Nataša Zečević, Javno.com, 02.06.2007.

Kao da SDP-ovci ne znaju i za puno teže Bandićeve grijehe, što su uostalom i pokazali izborom Milanovića za predsjednika. Ponašanje Aleksandra Miloševića jako nalikuje na djelovanje Domagoja Margetića. Ista škola. Milošević je za socijalizma izvještavao s Bliskog Istoka. Poznato je u kako su bliskim odnosima bili Tito i Arafat. Aleksandru Miloševiću, kojega sam na vlastite uši čuo kako u Vjesniku 1991. pjeva ustaške pjesme, pripisivali su se i tekstovi u tim novinama iz 1993. potpisivani pseodonimom Andrija Domazet, a u kojima se huškalo na rat s Bošnjacima.

25. svibnja 1972,god. otišao sam u političku emigraciju koja je trajala sve do 1990.god. Namjerno sam izabrao taj dan, jer se slavio rođendan "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", nosile su mu se štafete, slavilo se i računao sam da će pažnja na granici biti manja i imao sam glede toga pravo. Samo nekoliko mjeseci ranije Tito je razbio, slomio, Masovni pokret u Hrvatskoj, moji kolege, prijatelji i znanci svršili su u zatvorima, izbacivani su s posla, ukinuto je mnogo novina i časopisa, zatvorena Matica hrvatska pa sam se i ja našao na cesti. E, da sam bio samo na cesti. Dogodilo se i gore od toga. Samo nekoliko dana nakon što su pohapšeni Matičari (siječanj 1972.god.) rano ujutro banula je udba i meni na pretres. Njih petorica a na čelu im drug Stevo koji je došao iz Beograda pomoći "drugovima u Zagrebu". Nakon pretresa priveli su me u udbinu zgradu na Zrinjevcu(danas Ministarstvo vanjskih poslova). Dugo sam sjedio sam, kad je u prostoriju ušao jedan udbaš i rekao mi da je moje privođenje zabuna i da mogu kući.

Ima jedna misao koja me ganja već neko vrijeme, a koju sve do jutros nisam uopće uspio formulirati kako spada. Naime, kroz članke koje povremeno možete pročitati u novinama raščlanjuju se uloge pojedinaca u zbivanjima proteklih godina i morate doista biti slijepac da ne skužite kako se uporno spominju jedna te ista imena, ili pak svi gravitiraju prema istome krugu ljudi.

Primjerice, jutros me u mom RSS čitaču dočekao novi tekst na temu Slobodne dalmacije i njezinog vlasnika Nine Pavića koji pak govori o liku i djelu glavnog urednika Slobodne (bezcenzure je inače blog koji se pojavio dva mjeseca i zasada na njemu ima svega tri teksta koji se bave Slobodnom dalmacijom. Jedan klik dalje, o sličnome govori i Frederik u tekstu Berlusconi in Croazia, gdje se pak spominju čudnovata širenja Pavićevog carstva prvo prema turističkom sektoru a potom prije nekoliko dana u Hypo alpe adria consultants (inače spin-off tvrtku Hypo alpe adria banke, koja se po svemu sudeći, koristila za “pokapanje” čudnovatih plasmana i izbjegavanju detaljnije kontrole što hrvatske narodne banke, što i same austrijske centrale). E kada vam povežu tako nekoliko ljudi i imena, potom je teško zaobići Željka Peratovića koji prečesto da bi to bilo slučajno povezuje nepovezivo na stranicama svog 45lines, tako da nakon njegovog teksta možete samo pretpostaviti kako je matematička teorija “Six degrees of Kevin Bacon” u stvari previše pesimistična jer se u hrvatskim okvirima sve može svesti na svega jedan ili dva koraka, umjesto američkih šest.

Godine 2007. pisati da su "Srbi pobili" toliko i toliko "ličkih Hrvata početkom devedesetih", da bi se opravdao zločin nakon akcije Medački džep kao što to čini današnji Hrvatski list iz Zadra, čisti je fašizam kojem je redakcija Ivice Marijačića sklona od prvog broja toga tjednika.Ista je to vrsta fašizma koju susrećemo u tzv Republici Srpskoj ili Srbiji gdje pišu da su Hrvati pobili "toliko i toliko" Srba nakon akcije Medački džep ili Oluje.

Smiješni su ti naši novokomponirani fašisti koji se vole predstavljati kao "desnica" ili "konzervativci", a činjenice da je Josip Perković, ozloglašeni šef Udbe i SIS-a, nakon obznanjivanja njemačke tjeralice za njim dao jedini intervju baš Hrvatskom listu, te da taj tjednik nije objavio ni jednu negativnu informaciju o Perkoviću, a zalažu se za lustraciju udbaša, jasno govori u čijoj je kuhinji taj njihov fašizam skuhan.

Nešto više od tjedan dana izbivao sam od adsl-a prepušten sporosti dial up-a.Danas sam se vratio brzom internetu i u komentarima na matičnom blogu zatekao osvrt Branka Salaja, ratnog ministra informiranja, bivšeg veleposlanika RH u Francuskoj, Nizozemskoj, nekadašnjeg direktora HINA-e, i što je najvažnije: organizatora ilegalnog putovanja socijalističkog disidenta umirovljenog general-majora JNA dr. Franje Tuđmana Europom 1977. Prebacio sam njegove komentare u zaseban post radi bolje uočljivosti.   j) I u ovom blogu i u ranijim napisima o ulozi Vladimira Pavlinića u krivotvorenju Tuđmanove putovnice prisutna su nevjerojatna izvrtanja i netrpeljivost, svojstvena situacijama, kad se ljudi suoče sa činjenicama, koje ne odgovaraju njihovim hipotezama. Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu. Radi se o vrhunskom intelektualcu, koji je bio glavni motor u pokretanju i devetgodišnjem uređivanju jedinih novina van kontrole jugovlasti „Glasa Koncila“ i kasnije napravio ogroman doprinos emigrantskom izdavaštvu, o teologu, filozofu i publicisti koji govori par jezika, koji je slikar u akademskoj klasi i izbrušeni informatičar, koji je odležao tri teške godine Stare Gradiške itd. Umjesto da se iskoriste njegovi potencijali, u slobodnoj ga se Hrvatskoj naziva falsifikatorom jer se u jednoj prilici, ponio na način koji je odudarao od svega što je ranije i kasnije radio. Njegova je krivnja što je omogućio hrvatskom demokratskom pokretu da, oslonivši se na svoje skromne vlastite snage i resurse, napravi jedan važan iskorak...

Tomo Sedlo, Ivan Cerovac, Ivan Cesar, Jakša Kušan i Mate Meštrović imena su nekadašnjih političara i emigranata prozvanih u filmu o "Bruni Bušiću" iz 1992. da su surađivali s Udbom. Film je režirao Nikola Babić. Scenarij je napisao Andrija Popović, IPD-ovac kod Janka Bobetka, a danas predsjednik Uprave Fonda za razvoj i zapošljavanje. Naručitelj filma bila je famozna saborska Komisija za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća na čelu s Vicom Vukojevićem, a operativno ga je pripremao tajnik komisije Bože Vukušić. Za potrebe filma bio je otet i mučen u kući Ksenije Urličić, splitski udbaš Blagoje Zelić.

Ivan Cerovac, nekadašnji direktor Zagrebačke filharmonije već više od jednog desetljeća sudskim putem potražuje zadovoljštinu. Ivan Cesar je nakon prikazivanja filma i usputne hajke koju je protiv njega poveo Kuljišev Globus umro od naglo uznapredovala raka. Mate Meštrović je 1995. pristupio HDZ-u, pa kasnije bio veleposlanik u Bugarskoj, a ne tako davno je napisao knjigu svojih političkih memoara. Jakša Kušan je za vrijeme Račanove vlade obnašao dužnost predsjednika Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika. Tomo Sedlo se priključio Mesić-Manolićevom HDN-u po njihovom odlasku iz HDZ-a. Zatim je sufinacirao film o Miri Barešiću, autora Nikole Majstrovića. Dugo je vodio javne ratove s Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem i Josipom Perkovićem, a zadnjih godina, navodno je prekinuo sve veze s Hrvatskom. Priča se da je prodao i kuću za odmor u Lovranu te da iz Frankfurta, gdje mu živi obitelj, eventualno katkad svrati do Francuske gdje od ranije ima kuću za odmor. Sedlo je jedno vrijeme bio najogorčeniji protivnik Gojka Šuška, pa ga je, kako ćemo vidjeti i iz intervjua koji ovom prigodom prenosim iz Slobodnog tjednika, prvi prozvao za utaju iseljeničkog novca za kupovinu oružja. Zanimljivo je da slučaj koji je 1992. prvi ispričao Sedlo, današnji predsjednik Stjepan Mesić, kasnije prepričava kao svoje saznanje o Šuškovim makinacijama sa švercom oružja. To i nečudi ako se sazna da su Sedlo i Mesić svojedobno bili dosta bliski. Zapravo, ne čudi i da je Sedlo bacio koplje u trnje i odustao od borbe sa Šuškovim ratnim pomoćnikom Josipom Perkovićem baš za mandata Stjepana Mesića. Zar se predsjednik Stjepan Mesić nije na Hrvatskom radiju stavio na stranu Josipa Perkovića nasuprot optužnici njemačkog pravosuđa?

U filmu o Bruni Bušiću Tomo Sedlo je predstavljen na sljedeći način:

TOMO SEDLO: Rođen 20. prosinca 1938. godine u Koraću kod Bosanskog Broda. Koncem 60-ih godina. postao suradnik Sužbe državne bezbednosti, Centar Doboj. Dobio konspirativno ime "Orland". "Orland" u inozemstvu djelovao kao agent provokator u krugu dr. Branka Jelića. Osnovao tzv. Boljševičku stranku s ciljem kompromitacije hrvatskih političkih izbjeglica pred zapadnoeuropskom javnošću i policijskim sužbama zapadnih zemalja. Održavao česte kontakte s dipomatima istočno-europskih zemaja i putovao u Moskvu. Dostavljao doušničke izvještaje o Bruni Bušiću, Franji Mikuliću i drugima.