pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Dok je nacija zanesena pratila dramatična nogometna zbivanja, Bankamagazin mi je uredno isporučivao u moj „Inbox“ ne manje dramatične financijske vijesti.

Bankamagazine - Vijesti dana 20.06.2008 između ostalih su donijeli sljedeće:

Stopa nezaposlenosti pala na 13,2 posto
Stopa nezaposlenosti u svibnju je pala na 13,2 posto, objavio je u petak Državni zavod za statistiku. Stopa je sa 13,9 posto u travnju, pala zbog povećane potražnje za sezonskim radnicima u turizmu, trgovini i prerađivačkoj industriji. ... opširnije

Prosječna neto plaća za travanj 5.036 kuna

Podnaslov je parafraza spartanske poslovice, kojom majka navodno ispraća sina u rat govoreći Il' sa štitom, il' na štitu! , i čini mi se primjerenom u objašnjavanju srpske mitološke svijesti (u serijalu „demitologizacije mitologije“). Na jučerašnji dan, tj. 10 lipnja 1868 godine ubijen je srpski knez Mihajlo Obrenović 1823 –1868. koji je vladao Srbijom u dva navrata: prvi put od 1839. do 1842. i onda opet od 1860. do 1868.

Ono po čemu je ovaj srpski vladar ostao zapamćen je u prvom redu praktična samostalnost koju je od Turske izborio – a s druge strane po inauguraciji mita o srpskom „pijemontizmu“ i u državnu politiku. Evo što piše na Wikipediji:

Povod za ovaj zapis je tekst u današnjem „Večernjem listu“
Nadnaslov: Sjeverni Irak: Napad na baze i okolna sela
Naslov: Turska napala PKK

„Turski borbeni zrakoplovi napali su jučer ujutro pozicije kurdskih pobunjenika u planinama sjevernog Iraka...“

Naravno da sam kao povod mogao uzeti i niz drugih agencijskih vijesti ali ovaj nadnaslov, naslov i prva rečenica teksta na najbolji način pokazuju ljudsko licemjerje.

Turska je odlukom svoga parlamenta izvršila agresiju na teritorij susjedne države – Iraka. Izvela je i izvodi ratne operacije izvan svojih granica a agencije i mediji to prenose kao „napad na baze“ pa onda „napad na PPK“ (Radnička partija Kurdistana) i konačno „napad na baze kurdskih pobunjenika“.
Koja međunarodna prava koristi Turska za ove vojne akcije?
Koja rezulucija UN-a im daje pravo za agresiju na susjednu državu?

Zašto UN prešutno tolerira ovu agresiju? Zašto mirotvorni pokreti diljem svijeta šute?
Zašto i po kojim kriterijima su Kurdi u Iraku „pobunjenici“?

Bugari i Rumunji postali su građani Europske unije ravno 17 godina nakon pada komunizma čime su načelno stekli široki set prava koji pripada stanovnicima političke integracije koja sada broji 27 država članica i pola milijarde stanovnika. Makar EU još uvijek nije država (jer ne propisuje vlastite poreze, nema vlastite snage prisile i nema "kompetenz-kompetenz" tj. mogućnost dodjeljivanja ovlasti sama sebi već joj to moraju povjeriti članice) dobivanje "citizenshipa" ovog autonomnog pravnog sustava državljanima Bugarske i Rumunjske donosi ili će donijeti brojne prednosti.

Najosnovnija od njih je rezultat presude fundamentalnog Van Gend en Loos slučaja iz 1963. koji je u povijesnim trenucima hladnog rata i Kubanske krize uspostavio presedan prema kojem pravo Zajednice (danas Unije) ima direktan učinak što znači da se pojedinci odnosno Bugari i Rumunji mogu pozvati na to pravo pred nacionalnim sudovima. Dapače, oni imaju pravo tužiti državu ako nije implementirala smjernicu EU koju je bila obavezna implementirati (slučaj Francovich) čime su stekli široko pravo pozivanja na odgovornost neefikasnog državnog aparata. Ulaskom u EU Bugari i Rumunji značajno su proširili količinu pravnih propisa na koje se mogu osloniti na sudu pri čemu u sukobu domaćeg i europskog prava prevagu uvijek odnosi europsko (nacionalno se ne poništava, samo se ne primjenjuje). Bugarska i rumunjska budućnost od sada je vezana nizom smjernica, mišljenja, presedana Europskog suda pravde (koji ne treba miješati s Europskim sudom za ljudska prava koji pripada Vijeću Europe, autonomnoj organizaciji), osnovnih načela i sličnih regula koje uređuju tržište i građanski život propisujući štošta, od funkcionalnosti WC-a u ugostiteljskom objektu do dokidanja monopola.

Uoči dolaska pape Benedikta XVI. u Tursku provedene su opsežne mjere osiguranja, a jedan od presedana jest da će gostujući papa i pet kardinala nositi pancirke, dok će papinu sjenu činiti 25 specijalno obučenih turskih specijalaca. No, već mjesec dana prije dolaska pape u Turskoj je izdana knjiha autora Yucela Kaye “Zavjera protiv pape” s podnaslovom “Tko će ubiti Benedikta XVI. u Istanbulu?”.

“Tko će ubiti Benedikta XVI. u Istanbulu?”

Iako je svjetski trend ekspresno napisati intrigantnu knjigu o trenutno aktualnim događajima, tim više što takve intrige najviše privlače čitateljsku publiku i stoga donose ogromnu dobit izdavačima, fenomenu popularnosti knjige “Zavjera protiv pape” doprinio je ne samo papa svojim izjavama, već i svjetska popularnost jedne druge knjige, već toliko spominjanog “Da Vincijeva koda”, koji je ne tako davno širom otvorio vrata novom valu napada na katoličku crkvu. Zajedničko “Zavjeri protiv pape” i “Da Vincijevu kodu” jest uloga konzervativne organizacije Opus Dei čija je vlastoručno preuzeta zadaća očuvanje tradicije katoličke crkve pod svaku cijenu. U knjizi papa odlazi u Tursku kako bi razriješio stoljećima staru shizmu s pravoslavnom crkvom kako bi se postavila platforma za zajedničko širenje kršćanstva na Bliskom Istoku. No, tradicijom okovanoj organizaciji Opus Dei takav ekumenski potez nikako ne odgovara i stoga im se logičnim nameće rješenje u kojem će sačuvati tradiciju katoličke crkve makar i pod cijenu eliminacije njenog poglavara. Druga skupina koja nalazi interes u ubojstvu pape jest P-2 masonska loža, to jest masoni, kojima je u interesu izbor novog pape koji bi im omogućio pristup bogatstvu Vatikana. Još jedna interesna strana u cijeloj priči jest i tradicionalno preuveličavana uloga američkih obavještajnih službi, kojima bi ubojstvo pape bilo dobra podloga za napad na Iran. Na ovitku knjige, međutim, nevezano uz samu fabulu knjige nalazi se ilustracija pape Benedikta XVI. kako stoji pred zapaljenim križem, dok ga bradati naoružani napadač drži na nišanu. U knjizi, inače, papa preživljava teroristički napad bombom, koji je izveden tako da izgleda kao da se radi o klasičnom islamističkom terorizmu dirigiranom iz Teherana.