pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Ovaj dnevnik ponukan je nekim komentarima na Pollitici, kao i uvriježenom zabludom o tome tko je stvorio Hrvatsku. Ne mogu vjerovati da tako nešto već nije napisano, pa radije vjerujem da već je, no valjda davno jer u zadnjih pola godine (koliko pratim Pollitiku), nisam vidio tekst na sličnu temu. Isprika unaprijed ako mi je promaklo.

Od kad se Hrvatska osamostalila (primijetite, ne pišem "nastala"!), trenutrni vladajući se busaju u prsa kako su "oni stvorili Hrvatsku". Sličnu floskulu možete čuti i od lijepog broja njihovih glasača: "Glasam (glasujem?) za HDZ jer su oni stvorili Hrvatsku".

Nakon 15ak godina vladanja tom istom Hrvatskom, njeno "stvaranje" se još uvijek prezentira kao najveće dostignuće te stranke. Nije li to pomalo žalosno?

Da rasčistimo: Hrvatsku NIJE stvorio HDZ, niti bilo koja druga stranka! Hrvatsku su stvorili naši roditelji, djedovi, bake i ostali preci; Hrvatsku su stvorili i mnogi članovi ovog društva koji su danas u "zrelijim" godinama (tj. radili su za nju prije otcjepljenja). To stvoreno, HDZ je izvadio iz Jugoslavije uz jaku podršku i, u ratu, angažman hrvatskog naroda (uglavnom neovisno o političkom opredjeljenju).

Predsjednik G. W. Bush bit će drugi američki predsjednik koji dolazi u našu zemlju od međunarodnog priznanja 1992. Billa Clintona ugostio je predsjednik Franjo Tuđman u siječnju 1996., kad se američki predsjednik vraćao iz Tuzle gdje je posjetio svoje vojnike koji su tada boravili u Bosni.

Godinu dana prije kraja mandata Bush ispunjava obećanje dano 2006 Sanaderu o svom posjetu Hrvatskoj. Posjeta bi se trebala dogoditi po završetku Samita NATO-a u Bukureštu gdje Hrvatska očekuje poziv za NATO. Dolazak priprema skoro tisuću američkih agenata , a dolazak bi moglo osiguravati više policajaca (od 3000) nego za Papina posjeta Hrvatskoj.

Po drugi put izabrani američki predsjednik G. W. Bush dolazi, na kraju svog mandata, u posjet na početku mandata po drugi put izabranom premijeru Sanaderu. Tako barem stoje najave većine medija. Malo tko povezuje posjet Predsjednika Predsjedniku.

Predsjednik Bush je poveznica za tri generacije hrvatskih iseljenika u Ameriku – oko milijun ljudi.

Cilj ovog posjeta je približiti Hrvatsku Americi: politički, geostrateški, vojno, ali i gospodarski. Kako će to izgledati nakon razgovora moći će se vidjeti iz:

Negdje početkom listopada 2001 godine moj prijatelj (stari socijaldemokrat i belgijski političar srednje razine) je najavio da dolazi s prijateljem, poznatim bivšim belgijskim nogometnim managerom Fernandom Goyvaertsom u Zagreb na utakmicu Hrvatska – Belgija, pa kako ostaju nekoliko dana da bi željeli da dođem i ja i da im budem vozačem i vodičem. Naravno, rado sam prihvatio. Fernand Goyvaerts je bio jedan od najslavniji belgijskih igrača koji je nastavio u Španjojskoj, bio idol zvan „Fernando“ (igrao je za Barcelonu i Real) i proglašen stranim igračem godine. Sada je već bio u poznijim godinama, i uspješno se bavio otkrivanjem talenata, pa je u toj ulozi i došao u Hrvatsku. Hrvatska je tada pobijedila Belgiju 1:0 golom Bokšiča, ali ja to nisam gledao jer poslije sam zadnje uživo odgledane utakmice Hajduk- Trešnjevka još u studentsko doba zakleo se – never again). Pratim na TV ponekad li površno.

Čitam malo prije na Internetu, kako je policija privela nekog mladića jer nije htio na silu ići na skup HDZ-a koji se usput odigravao u dvorišti Katoličke crkve... mali student prava završio u pritvoru... pa ovo je dokaz sileđijske vladavine u našoj državi... to je stvarno dokaz da u HDZ-u vlada jednoumlje i da vladaju na silu, strahovlada, katastrofa, kao intelektualac sramim se gdje živim, ovo me podsjeća na doba komunizma... ali i na doba tuđmana, kada je došao moj mali grada kad sam bio tinejđer i u školi su nam svima "zapovjedili" da se obućemo i da sad idemo na trg dočekati dr. Franju Tuđmana...

Iako se osobno koristim nickom TitoTuđman nije mi jasno zašto se predizborna politička kampanja u zadnje vrijeme svodi na njih dvojicu.Sve nekako završi na komunistima i ustašama pa i četnicima.
Mi od Tita i Tuđmana imamo danas samo kosti.Krenuti od jedne točke rasprave i na kraju sav svoj nerad i svoju nesposobnost svaliti na likove iz romana Tita i Tuđmana.
Ti ljudi više ne postoje.I nisu oni krivi niti će nam oni omogućiti da sutra lagodnije živimo.A živimo jako teško i rekao bi da smo jako blizu bankrota jer ćemo ako ovako nastavimo za 4 godine prodati sve.
Zašto ne bi prodali onda sve u jednoj godini pa da smanjimo mistiku?
Na ovaj post potaknula me vijest koju sam dana pročitao u Jutarnjem

Kunst: U HDZ-u ću biti za legalizaciju prostitucije
http://jutarnji.hr/izbori/intervjui/detalji_intervju/art-2007,10,31,hdz_...

Pozvao ga je Sanader u stranku a on misli da se kroz stranku mogu najbolje riješiti radnička prava......tj.ne trebaju nam neovisni radnički sindikati.
Kunst je u HDZ prešao nakon što je objavio izlazak na izbore s nezavisnom sindikalnom listom a Sanadera ga je uzeo jer misle da je ambiciozan.

Prekjučer sam poslao mail prof. Ivu Bancu, potaknut njegovim gostovanjem kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2. A danas me (već !) iznenadio odgovor u kojem prof. Banac, odgovarajući na moja dva pitanja, kaže ovako:

Postovani profesore ...,

Velika Vam hvala na Vasem sadrzajnom pismu. Odgovorio bih Vam ovako:

(1) Po Tudjmanu se doista ne bi trebali nazivati javni prostori, ulice i trgovi. Zasto? Za razliku od Tita, cija vlast nikada nije prosla demokratsku provjeru, Tudjman je dva puta izabran za predsjednika RH na demokratskim izborima. Unatoc tomu, njegov ucinak na nerazvijenu hrvatsku demokraciju bio je izuzetno negativan (zagrebacka gradska kriza, totalitarna kontrola elektronicnih medija, poticanje etnicizma), a ucinci njegove politike prema BiH bili su razorni i zlocinacki. Stoga on ne moze biti uzor za nasljedovanje, jer bi to samo poticalo protudemokratske tendencije u hrvatskom drustvu. Drzim da ovdje ne smije biti nikakvih kompromisa unatoc poznate cinjenice da je Tudjman zasluzan za hrvatsku nezavisnost i drzavnost.

Kad mislim na Haag, mislim dakako na Tribunal u Haagu. Oko Haaga se lome koplja. Spletkama politike oko Haaga hrvatska politika ili nije dorasla ili se postupalo selektivno zlonamjerno.

Hrvatska nije smjela potpisati utemeljenje Haaškog tribunala. Hrvatska nije smjela pristati da pobjedničkoj strani tamo bude suđeno. A kad je ipak na sve to pristala onda je svemu trebalo ozbiljnije pristupiti. Tuđman i Šušak su tu katastrofalno zakazali.

Ljeta su udarni dani u godini kad plodna i iskusna zemlja sprema slasne plodove i sve dalje. U tom ritmu uspjesi neupitno teku, tek poneke dvojbe ko nijanse bogate čula i maštu. (R)evolucija stremi skokovima. Gale usporava ali stare i nove snage naprijed kroče. Oko igre na rezultat dvojbi više nema. Vrata za uspjehe posve otvorena, slobodno je bez zadrške. Defetizam, skepsa i poneka dvojba bit će ulonjeni, sa prašnjavom starudijom, medijskom i drugom, opet parkirani u stranu.

Suglasje je postignuto. Sada više nema nismo znali ni vrištanja kada igra zakuhava. U igri na rezultat je složenije od revolucije i rada pa i samog sporta, tu se stalno pobjeđuje samog sebe pa sve drugo oko sebe. Nema žalbi niti tko ih sluša, nema drame. Igra apsolutno čista, (nad)realna bez ostatka.

Gledajući današnju emisiju "Nedjeljom u 2" može se samo zaključiti kako su parole o slavnom treneru Vatrenih bile istinite. Naravno, šalim se, ali njegove izjave da je Tuđmanu u krevet skakao su malo tragikomične. Tolika fascinacija s pokojnim predsjednikom graniči s bolesnom opsesijom i najgorim ulizništvom. Veliki Ćiro se pokazao u svom svojem domoljublju i obožavanju vladajuće stranke. Iako je za vrijeme HDZ-ove vlasti uhićen Gotovina, to im ne uzima za zlo , jer morali su, kako kaže, to napraviti za dobro Hrvatske. Ćiro toliko voli Hrvatsku da je u Stankovićevoj emisiji izjavio da se ponosi svojim švicarskim državljanstvom i da sve što je postigao u životu može zahvaliti upravo toj državi.

Svaka država koja je u govna ušla diktaturom, iz govana može izaći samo diktaturom.
Ovu izjavu sam nekada davno čuo ( ne znam tko je to izjavio ) i smatrao je potpuno besmislenom. Gledajući stanje u našem društvu, u ovih skoro sedam godina, od smrti pokojnog diktatora, sve češće se uhvatim u razmišljanju kako ta izjava i nije potpuna besmislica. Zašto?

Dok je Tuđman bio živ imali smo diktaturu jednog čovjeka, predsjednika. Sve je funkcioniralo tako da je i za pišanje bilo potrebno odobrenje predsjednika. Tada je takvom politikom počelo bogaćenje pojedinaca na račun stoke sitnog zuba. Stvarana je hobotnica korupcije koja postoji do današnjeg dana i svakim danom je sa sve dužim krakovima. Nitko tada nije radio ništa a da to prezidente nije blagoslovio. Dugo nam je trebalo da shvatimo, da je takav način vladanja ustvari pljačkaški pohod. Opljačkani smo od predsjednika države i njegove obitelji, generala, ratnih profitera, lažnih invalida, povampirenih tajkuna….Ušli smo u stvarno velika govna. Sabor i vlada u to vrijeme nisu predstavljali ništa!

„U vrijeme dinastije Ming (1368 - 1644) kineska prekooceanska pomorska tehnologija je bila superiornija onoj u Europi, osim navigacijskih vještina. U veličini brodova, Kinezi su daleko nadmašivali. Najveći brod Zheng He-ove ekspedicije bio je oko 152 metra. Dimenzije brodova u Kineskoj povijesti je uvijek bio predmet predbacivanja i pretjerivanja. Ipak, u 1962 godini na ostacima jednog od Mingovog brodogradilišta kraj Nankinga, pronađeno je brodsko kormilo jednog od Zheng He-ovih trgovačkih brodova – komad drveta je bio dugačak 11 metara, i kad se povratno rekonstruiraju proporcije broda kojem je pripadalo, odgovara brodu 146-163 metra dužine, ovisno različitim pretpostavkama brodskog gaza. Ako usporedimo prekooceanske europske brodove, bili su znatno manji, kod portugalskih istraživača najčešće 30 metara dužine i možda do 300 tona nosivosti (prema 1.500 tona Zheg He ovih brodova). U to vrijeme su kineski brodovi upotrebljavali više-jarbolni jedrilni sustav već nekoliko stoljeća, dok su Portugalci tu inovaciju uveli tek stoljeće prije (na njihovim tajno napravljenim karavelama). U unutarnjem pregrađivanju Kinezi su imali vrlo jasnu prednost, veliki brodovi su imali i do 23 vodonepropusnih odjela stoljećima prije ovog vremena, dok to zapadni brodovi nisu uvodili sve do polovine 19 stoljeća, poslije nego su uočili prednost kineskih brodova da prežive rupu u trupu broda. U jedrilju, Europljani su imali kvadratna jedra na svojim oceanski brodovima koji su dobro jedrili niz vjetar ali su bili nespretni uz vjetar, dok su kineski brodovi koristili krilna prednja i stražnja jedra i zbog toga bili sposobniji jedriti uz vjetar.“ Michael L. Bosworth The Rise and Fall of 15th Century Chinese Seapower

Eto, danas je 16. prosinca 2006 godine. Nova Godina 2007 je pred samim vratima i kuca noseći „darove“. Gledajući u mome kompjuteru kartu Europe na kojoj sam već osjenčao najnovije članice Europske Unije (Rumunjske i Bugarske, kako bih pratio napredovanje te tvorevine), počela me progoniti „zabavna“ ideja – da onaj dio Europe, u kojem se mi nalazimo, i kojeg se popularno naziva „zapadnim Balkanom“ - obojim u crno, tj. da od „ostatka ostataka“ (reliquiae reliquiarum) označim sveeuropsku „crnu rupu“.

Od kratkotrajne posjete hrvatskoj metropoli, od prije nekoliko dana, pomalo zaboravljeni pojam „remetilački faktor“ kojeg sam čuo u jednoj maloj diskusiji, usjekao mi se u glavu i muči me. Ukucao sam ga u Google i našao prva dva, ali posve dovoljno ilustrativna odgovora (mada ih ima još mnogo):