pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

„Ej umorna zemljo izmucena, ima li jos tko umrijeti za te?“ -Kaze nas domoljub Marko u jednoj pjesmi sa novog albuma po nazivu „Bilo jednom u Hrvatskoj“. Tko se razumije u Hrvatsku i prati dogadjanja lako ce primjetiti da nije bilo jednom u Hrvatskoj, nego je jos uvijek u Hrvatskoj. Valjalo bi otvoriti referendum da Marku odgovorimo na pitanje, ima li jos netko da umre za Lijepu nasu? Osobno smatram da je pitanje suludo, oni koji su polozili zivot na popularni ‚oltar domovine’ umrli su od onda vec nekolicinu puta, i umiru i danas, ti isti jadni ljudi. Cemu da jos netko umire? Postoji i jos jedno nepostavljeno pitanje koje bi na nekom drugom mjestu bilo prozvano nacionalnim zlocinom, Latinicu bi cenzurirali ili ukinuli da je takvo pitanje u anketi, a na nacinonalnim TV postajama pokrenule bi se vec ne znam koje po redu ‚cistke’. Ali ja cu se osloboditi i postaviti pitanje, ne bojim se besplatne hrane u pritvoru: Dali su veci zlocin napravili oni koji su te zrtve napunili olovom i bezbozno strpali pod blato, ili mi koji im neprestano trpamo rijeci u usta, zastupamo ih i nepogresivo znamo tocne razloge zbog kojih su oni dali svoj zivot?

Identično kao Hrvatska prije više od godinu dana, Srbija danas pokušava uvjeriti europske čelnike da joj dozvole približavanje EU i bez izručenja Mladića i Karadžića, upozorila je Carla del Ponte na konferenciji o vrijednostima i interesima međunarodne politike u Estoniji. No upravo je hrvatski primjer pokazao da ako EU ostane dosljedna i čvrsta u stavovima, može se puno toga postići.

Za razliku od Hrvatske, u kojoj je nakon uhićenja Gotovine otpočeo bolan ali nužan proces suočavanja s prošlošću, niti jedna srpska vlada se ne usuđuje "prihvatiti da je bivše jugoslavensko i srpsko vodstvo igralo ključnu ulogu u ratu i u tragičnim zločinima koji su počinjeni, unatoč gomili dokaza.", ustraje Del Ponte. Dok je ostatak Europe nakon pada Berlinskog zida prihvatio pravnu državu kao temeljnu vrijednost, Srbija je još uvijek daleko od dijeljenja te vrijednosti sa svojim susjedstvom. Kao uzrok "bolne nemogućnosti" da pogleda u lice ostavštini iz nedavne prošlosti, Del Ponte je navela enormnu snagu civilne i vojne obavještajne zajednice u Srbiji te strah koji one stvaraju u zemlji.

Zbog kontroverznih odluka i sveopćeg pravnog i političkog meteža koji prati tek prvu fazu kaznenog postupka protiv zastupnika hrvatskog parlamenta za ratni zločin u Osijeku raste zabrinutost u vezi sposobnosti Hrvatske da efikasno preuzme slučajeve ratnih zločina koje joj u sklopu izlazne strategije prepušta ICTY.

Ako je slučaj Glavaš primjer onoga što hrvatska javnost može očekivati u suđenjima za zločine nad Srbima, čak se i osnovni uvjeti za prenošenje postupaka iz Haga - neovisnost sudstva i pravo na pravično suđenje - čine ozbiljno ugroženi.

Puštanje osumnjičenika da nazoči Svjetskom nogometnom prvenstvu, toleriranje utjecaja na svjedoke, imunitetna pitanja (inače nespojiva s ratnim zločinom), premještaj istrage u Zagreb zbog sumnje u pristranost osječkih organa, složen i nepotrebno opterećen istražni postupak ranjiv na političke pritiske i utjecaje te pravno neznanje tužiteljstva i elementarne procesne pogreške stvaraju pozamašnu količinu sumnje glede sposobnosti države da provede "fair trial before a competent court". Signali iz slučaja Glavaš upozoravaju da će najizgledniji slijedeći "veliki slučaj" - slučaj Ademi-Norac, koji treba početi krajem godine na zagrebačkom županijskom sudu (istom sudu koji vodi temeljni proces Glavaš) - biti ne samo kontroverzan nego i pod ozbiljnom političkom paljbom praćenom dječjim pogreškama pravosudnih organa. Doduše, istraga je u slučaju Ademi-Norac završena od strane Haškog tribunala što jača povjerenje u kompetentni procesni materijal, ali ne garantira kompetentni postupak.