Danas u Labinu obilježavaju 89. godina Labinske republike. Sjetih se tim povodom da sam 1998. u tjedniku "Hrvatski obzor" bio objavio reportažu iz zadnje aktivne jame Tupljak, koja će biti definitivno zatvorena nekoliko mjeseci nakon toga. Zanimljiv detalj: javili su mi iz redakcije da odmah pošaljem reportažu, da ide već u broj koji se upravo zaključuje. Ali nije nigdje bilo ne samo računala s pristupom internetu (tada smo se upravo počeli navikavati na korištenje elektronske pošte za takve stvari), nego ni slobodne pisaće mašine. Tako sam sjeo i pisao rukom, stranica za stranicom; na sreću, imam čitak rukopis. Zatim sam poslao telefaksom iz upravne zgrade rudnika.
MIRTAFLORA NE BOJI SE I OTVORENO PITA,
imate li srama članovi Vlade?
imate li srama gđo Kosor?
Hrvatsku potresaju štrajkovi,
Radnici su u štrajku, jer nisu dobili plaće. Sa suzama govore o svom radu.
PREPOZNAJMO UZROK,
Radnici ("3. maja") nisu dobili plaće, jer je RASHOD za proizvodnju broda veći od PRIHODA,
TKO JE KRIV?
KONSTRUKTORI manjka su krivi,
a jesu li konstruktori manjka zbog manjka odmah dobili otkaz i kažnjeni?
NISU, a zašto?
NEMA ZAKONA
koji zbog manjka naređuje da konstruktori manjka istog dana čim se otkrije manjak odmah dobiju otkaz i kaznu, a zašto?
TKO JE KRIV
što nema zakona koji odmah kažnjava konstruktore manjka?
KONSTRUKTORI Sabora i Vlade NE konstruiraju zakone protiv konstruktora manjka, jer bi otkaz i kažnjavanje konstruktora manjka uzrokovao kaos u strukture grijeha Sabora i Vlade,
KONSTRUKTORI zakona
za manjak PRIHODA, a višak RASHODA formalno tumače da je to sistemska greška tvrtke,
jer tvrtka nije spriječila manjak prihoda,
a manjak prihoda je uzrokovao NE plaćanje radnika i glad radnika,
a gladni radnici štrajkaju,
a štrajk povisi manjak prihoda i višak rashoda tvrtke,
Grčka, zemlja čija je desničarska do krajnjih granica korumpirana vlast zanemarivala sva upozorenja i samu ekonomsku krizu čak i kad je žestoko uzdrmala zemlju, je pred pobunom.
Pitanje je dana kad će generalni štrajk u potpunosti paralizirati zemlju, a nasilje koje organi represije neće moći zaustaviti se početi valjati ulicama grčkih gradova.
Zemlji prijeti bankrot i isključenje iz eurozone, jer je postala prijetnja stabilnosti Eura.
Zašto spominjem Grčku?
Pa iz jednostavnog razloga što se hrvatska Vlada ponašala jednako kao i grčka, zanemarivala je naznake krize, negirala je već i u vremenu kad je žestoko poćela tresti Hrvatsku.
A da hrvatska Vlada i danas odbija svaku krivnju i odgovornost za stanje u zemlji pokazuje i današnja saborska rasprava gdje HDZ-ovi rabični psi upiru prstom u HNB kao glavnog krivca i generatora gospodarske krize.
A prema znalcima se upravo monetarna vlast u RH jedina i odgovorno postavila i poduzimala prave i pravodobne mjere, koje vladine mjere fiskalne politike nisu slijedile, jer ih ili nije bilo ili nisu bile odgovarajuće ni na vrijeme donesene.
Po svemu sudeći, novinari Večernjeg lista 30. listopada idu u generalni štrajk. Razlog štrajku je, kako se moglo pročitati i čuti u medijima, kršenje kolektivnog ugovora, ukidanje stečenih prava radnika koje će prebaciti u nove tvrtke te otpuštanje stalnih radnika i zapošljavanje honoraraca. Svima koji se iole kuže u radne odnose i u ono što propisuje Zakon o radu, jasno je da se igra perfidna igra, a to je potvrdio i sam predsjednik Uprave Večernjeg lista u večerašnjem Dnevniku kada je kazao nešto u stilu "da se kolektivni ugovor ne može poštovati jer se onda ne može tržišno poslovati".
Seriju napisa o radništvu i klasnim odnosima u Hrvatskoj započeo sam prekjučer tekstom Hrvatski radnici i svjetski kapital: odvratna kampanja Jutarnjeg lista, te nastavio jučer tekstom Jutarnji list: Glasnogovornik Svjetske banke i Hrvatske udruge poslodavaca. Prenio sam više komentara serije napisa u navedenim novinama, o tome kako su Hrvati (čitaj: "hrvatski radnici") lijeni, nesposobni i razmaženi. Ova kampanja pokazuje zaoštravanje klasne borbe u Hrvatskoj od strane hrvatskih i globalnih kapitalista, koji su krenuli u agresiju za dalje porobljavanje radničke klase, dok s druge strane još nema adekvatnog odgovora.
zovem se Robi, imam firmu, bavim se razvojem web stranica. Trazim svog klijenta da mi plati 300 kuna mjesečno za održavanje njegove web stranice kojima oglašava svoje poljoprivredne proizvode i ekološku hranu za šire tržište regije. On je spreman platiti 200, kaze da mu mali od mog susjeda, Mile koji isto ima firmu za web stranice nudi to za 180 ali radije će platiti meni 200 jer me dugo zna i drag sam mu, a znam da nemam posla i hoće mi pomoći.
Nažalost, troškovi proizvodnje su mi visoki, kupio sam škodu oktaviju na kredit, kamate su porasle radi krize, doma računi, imam krupnu ženu koja puno troši, a djeca su već drugu godinu na fakultetu u Zagrebu. zato ne mogu raditi za 200 kuna, nego tek za 300 kuna po klijentu, jer imam ih samo 20, a za život mi treba 6000 kuna mjesečno.
Gotovo je. Jutarnji: Studenti Filozofskog prekinuli blokadu.
Otprilike je trajalo tjedan dana dulje nego što sam predviđao, mislio sam da će prestati odmah iza izbora. Ne zato što mislim da sama pobuna studenata ima veze s izborima, nego što je na samim izborima postalo jasno da se ništa ne mijenja i da stara prokušana ekipa ostaje.
Tomić je odlično opisao našu realnost, a realnost je da su roditelji pobunjenih studenata u Zagrebu glasali za Bandića, u Splitu za Keruma, u Osijeku za Glavaša (dobro, ne baš za njega osobno... ali to je to) i da nikako ne žele da njihova djeca rade pomutnju i radi toga izgube godinu, il još gore dobiju neke sankcije. Oni žele da njihova djeca završe školu što prije i zaposle se na što bolje plaćenom poslu.
I to je sve što ljudi žele. Novac. Kriza i neimaština u Hrvatskoj traju zapravo oduvijek; 1960-e i 1970-e su bile tek mali predah. Žele raditi i zaraditi i potrošiti.
Studentski štrajk se lagano razvodni i prestaje biti zanimljiv medijima. Mnogi građani odobravaju štrajk, no ne podržavaju ga. Riječ odobravaju sam sa pravom odabrao jer je jedno govoriti a drugo doći i zaista podržati nekoga. Studenti traže (među ostalom, g. Ivo) besplatno školovanje. Iako sam ja osobno za to da postoji neki model plaćanja studiranja, kako bi se poboljšali uvjeti zaposlenih u prosvjeti, podržavam i odobravam da je školovanje besplatno.
Neka se dr. Ivo zapita gdje bi danas bio i da li bi uopće mogao sa kamenjara u "beli svet" da je njegova obitelj morala platiti, primjerice, 5 tisuća maraka za njegov studij. Neka se to i ostali političari zapitaju gdje bi danas bili da tada školovanje nije bilo besplatno. Mnogi bi ostali čuvat ovce da onaj sistem nije bio socijalno orijentiran. Danas su svi to zaboravili.
Baš me zanima kakva bi bila reakcija vladajućih kad bi nezadovoljni studenti i radnici koji već prosvjeduju ili se tek spremaju na prosvjede priprjetili blokadom računovodstava.
Računovadstva fakulteta i drugih državnih ustanova, gradova i općina, državnih i drugih firmi gdje se štrajka staviti pod blokadu i nadzor radnika i studenata.
I kad bi na npr. po uzoru na studente osigurali plenume na kojima bi se iznosili podaci o poslovanju i troškovima i raspravljalo o njima. Kad bi podatke izbacivali na internet.
To bi bilo vrlo zanimljivo. Kad ljudi prosvjeduju vlada ih ignorira i obično kaže, a kome ćemo uzeti ako vama damo. Ovako bi provjerom tko, je kako i gdje trošio novce možda došli do zaključka da ne treba drugima otimati njihova prava, već da stvari mogu jeftinije i bolje.
Možda bi oni koji stvarno i obavljaju posao (profesori, liječnici, državna administracija,radnici...) dali i koji koristan prijedlog kako poboljšati, popraviti i pojednostavniti stvari.
Vilim Ribić je imao petlje odbiti ponudu o dogovornom smanjivanju plaća državnih službenika. Slijede konzultacije o mogućim prosvjedima i štrajku. Ivo Sanader je objavio kako Vlada RH neće podleći pritiscima te će jednostrano podrezati plaće i ukinuti izvjesne beneficije. Tko je u pravu? Što će sada biti?
Pouzdano znam da je Vilim Ribić pošten i seriozan sindikalist. Ne znam ikoga tko tvrdi da je Ivo Sanader pošten i seriozan premijer. To, naravno, još ništa ne dokazuje u ovom aktualnom sporu. Idemo onda u detalje.
Je li smanjenje plaće, tj. odustajanje od šestpostotne povišice, nužno?
Ja mislim da jest iako bi i moj novčanik postao šest posto prazniji. Izjave poput „ako mojih šest posto spašava državu, ako ta sića ikome išta znači, onda neka uzmu“ su promašene. Puno sitnih ušteda u zbroju čini golemu uštedu.
Je li Ribić inzistirao na očuvanju sadašnje razine plaća?
Koliko mi je poznato, nije. Inzistirao je na dvije stvari: prvo, da se uštede onda prošire na sve, i drugo, da se ustanove pošteni mehanizmi kompenzacije državnih plaća u boljim vremenima.
Kakvu kompenzaciju je nudila Vlada?
Neovisni, ali ne i neutralni