pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vrijeme je u zemljici Hrvatskoj izgleda stalo, tako da na pitanje koliko je sati nema točnog odgovora ili točnije ima onoliko odgovora koliko ljudi pitate,problem je što će svatko reći svoju istinu, dakle 4 milijuna i nešto stvarnosti. Privid demokracije ili nešto posve drugo? Ima vremena saznat ćemo već. Zadnja dva mjeseca bila su prilično burna i prepuna važnih, a ako citiramo državne dužnosnike, u daljnjem tekstu vladare, i povijesnih događaja, blago nama koji živimo u vremenu prepunom povjesnih zbivanja, imat ćemo što pričati unucima, da li hoćemo, ili ćemo šutjeti crveneći od srama, ako nam srama preostane?!?

Kako voditi državu i na koji naćin pitanje je opstanka. Može li sadašnja vlada poduzeti neke korake koji bi bili nešto više od kozmetike?

Moj prijatelj Tomica poslao mi je slijedeće tri anegdote koje pokazuju različite mentalitete ljudi koji su vladali ili još vladaju na ovim prostorima.

Slika prva.

vozi se Tito u vlaku
odjednom vlak stane
Tito izađe i pita zašto je vlak stao
druže Tito, nema više pruge
Tito: brzo zovite omladince neka izgrade prugu !

Slika druga,

vozi se Ante Marković u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Marković i pita zašto je vlak stao
druže Marković, nema više pruge
Marković: brzo, skidajte prugu kojom smo prošli i postavljajte je naprijed !

Slika treća,

vozi se Ivo Sanader u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Sanader i pita zašto smo stali
gospodine predsjedniče nema više pruge
Sanader: Ljuljajte vlak, neka izgleda kao da se vozimo !!!

Negdje početkom listopada 2001 godine moj prijatelj (stari socijaldemokrat i belgijski političar srednje razine) je najavio da dolazi s prijateljem, poznatim bivšim belgijskim nogometnim managerom Fernandom Goyvaertsom u Zagreb na utakmicu Hrvatska – Belgija, pa kako ostaju nekoliko dana da bi željeli da dođem i ja i da im budem vozačem i vodičem. Naravno, rado sam prihvatio. Fernand Goyvaerts je bio jedan od najslavniji belgijskih igrača koji je nastavio u Španjojskoj, bio idol zvan „Fernando“ (igrao je za Barcelonu i Real) i proglašen stranim igračem godine. Sada je već bio u poznijim godinama, i uspješno se bavio otkrivanjem talenata, pa je u toj ulozi i došao u Hrvatsku. Hrvatska je tada pobijedila Belgiju 1:0 golom Bokšiča, ali ja to nisam gledao jer poslije sam zadnje uživo odgledane utakmice Hajduk- Trešnjevka još u studentsko doba zakleo se – never again). Pratim na TV ponekad li površno.

Umjesto komentara izbora i ovih cirkusa oko navodnih “pregovora”, programa, usuglašavanja i svega ostalog u kazališnim zbivanjima na našoj političkoj sceni, radije bih nešto o uzrocima. Onako kako ih ja vidim.

Pred jedno godinu, dvije, Transparency International organizirala je okrugli stol s temom korupcije u Hrvatskoj i kako joj se suprostaviti. Slučajno sam se našao tamo i nisam pričao o pokvarenim sucima, liječnicima, profesorima ili političarima. Pričao sam o partitokraciji, vlasti političkih elita, kao i organizaciji naših političkih stranaka na način koji stimulira korupciju. Praksa borbe protiv korupcije (a koje nije ni bilo i nema je ni danas), ali i rezultati ovih parlamentarnih izbora i postizbornih slaganja, učvrstili su me u stavovima.

Činjenica je da lijevo opredijeljeni u nas predstavljaju glavne zagovornike ljudskih sloboda i prava. Da apsurd bude veći i to upravo oni koji su svoje živote posvetili zatiranju toga što sada proklamiraju. Kod nas su oni apsolutni ljubitelji demokracije, ali očito samo kada se o njima radi. Svako mišljenje drugačije od njihova ne prolazi, jer ti samoprozvani nositelji, u biti monopolisti ljudskih prava i držatelji njihova viđenja morala kao apslolutnog prodaju se za nešto što nisu.

Iako živimo u sekulariziranom društvu nejasno je da onima koji se pozivaju na promicanje i prihvaćanje "drugačijeg" sada smeta "drugačije", još većinsko "drugačije" - odnosno vjeronak u školi, a u suštini vjera. Očito se to "drugačije" što uporno zagovaraju ne odnosi i na drugačije od "nas", dakle njih. Obično je to ona kritična masa koja je protiv bilo kakvog oblika prisile, bilo gdje i kada, no ne i kada se radi o vjeronauku, jer; zagovaranje ukidanja vjerskog nauka u školama onima koji misle da je vjeronauk u školi za njih dobar ravno je prisiljavanju onih suprotnog mišljenja da ga pohađaju.

Iako se osobno koristim nickom TitoTuđman nije mi jasno zašto se predizborna politička kampanja u zadnje vrijeme svodi na njih dvojicu.Sve nekako završi na komunistima i ustašama pa i četnicima.
Mi od Tita i Tuđmana imamo danas samo kosti.Krenuti od jedne točke rasprave i na kraju sav svoj nerad i svoju nesposobnost svaliti na likove iz romana Tita i Tuđmana.
Ti ljudi više ne postoje.I nisu oni krivi niti će nam oni omogućiti da sutra lagodnije živimo.A živimo jako teško i rekao bi da smo jako blizu bankrota jer ćemo ako ovako nastavimo za 4 godine prodati sve.
Zašto ne bi prodali onda sve u jednoj godini pa da smanjimo mistiku?
Na ovaj post potaknula me vijest koju sam dana pročitao u Jutarnjem

Kunst: U HDZ-u ću biti za legalizaciju prostitucije
http://jutarnji.hr/izbori/intervjui/detalji_intervju/art-2007,10,31,hdz_...

Pozvao ga je Sanader u stranku a on misli da se kroz stranku mogu najbolje riješiti radnička prava......tj.ne trebaju nam neovisni radnički sindikati.
Kunst je u HDZ prešao nakon što je objavio izlazak na izbore s nezavisnom sindikalnom listom a Sanadera ga je uzeo jer misle da je ambiciozan.

Prekjučer sam poslao mail prof. Ivu Bancu, potaknut njegovim gostovanjem kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2. A danas me (već !) iznenadio odgovor u kojem prof. Banac, odgovarajući na moja dva pitanja, kaže ovako:

Postovani profesore ...,

Velika Vam hvala na Vasem sadrzajnom pismu. Odgovorio bih Vam ovako:

(1) Po Tudjmanu se doista ne bi trebali nazivati javni prostori, ulice i trgovi. Zasto? Za razliku od Tita, cija vlast nikada nije prosla demokratsku provjeru, Tudjman je dva puta izabran za predsjednika RH na demokratskim izborima. Unatoc tomu, njegov ucinak na nerazvijenu hrvatsku demokraciju bio je izuzetno negativan (zagrebacka gradska kriza, totalitarna kontrola elektronicnih medija, poticanje etnicizma), a ucinci njegove politike prema BiH bili su razorni i zlocinacki. Stoga on ne moze biti uzor za nasljedovanje, jer bi to samo poticalo protudemokratske tendencije u hrvatskom drustvu. Drzim da ovdje ne smije biti nikakvih kompromisa unatoc poznate cinjenice da je Tudjman zasluzan za hrvatsku nezavisnost i drzavnost.

Hm, bio sam siguran da sam objavio dnevnik "SDP - stranka opasnih namjera", ali možda je to samo bio post na neku diskusiju...

Anyway, čitam upravo na SDP.HR Je li HDZ spreman na nemoralne i nezakonite postupke kako bi pobijedio na izborima? i potpuno sam siguran da je to istina - DA, SDP je stranka opasnih namjera...

Osim skupog i rizičnog koncepta po kojemu Lepi Zoki sebi pokušava u Saboru napraviti svoju "Zoranovu Vladu" (a da Ljubo bude zadovoljen sa svojom igračkom 4x4 strategijom), SDP 2007. godine povlači pitanje (s ciljem manipulacije javnošću) da postoji opasnost da HDZ zadrži vlast ilegalnim metodama... Svšta, u 17 godina demokracije, NIKADA hrvatski izbori nisu biloi ugroženi i taj dio demokracije se razvija više nego savršeno...

Kao sastavni dio društvene scene u Hrvatskoj, Katolička je Crkva prisutna u medijima koji izvještavaju o njoj i njenom djelovanju. Osim specijaliziranih, u većoj ili manjoj mjeri, o Crkvenim aktivnostima izvještavaju i drugi mediji. Pri tome se podrazumijeva i redovna je pojava da različiti mediji o istom događaju izvijeste na različit način. Profesionalna je obveza i minimum novinarske korektnosti poštivanje činjenica dok je interpretacija istih stvar slobode svakog izvjestitelja. No, da li je tomu uvijek tako?

Izvještavajući o misama održanim povodom Velike Gospe, možda i najveću pažnju izazvale su sljedeće riječi Krčkog biskupa Valtera Župana:
Statistike pokazuju da je komunizam urodio sa 100 milijuna mrtvih, Hitler sa 20.900.000 mrtvih. Radi se o ljudima, a ne brojkama. Ni Tito nije daleko od toga sa 1.129.000 mrtvih.

Ljeta su udarni dani u godini kad plodna i iskusna zemlja sprema slasne plodove i sve dalje. U tom ritmu uspjesi neupitno teku, tek poneke dvojbe ko nijanse bogate čula i maštu. (R)evolucija stremi skokovima. Gale usporava ali stare i nove snage naprijed kroče. Oko igre na rezultat dvojbi više nema. Vrata za uspjehe posve otvorena, slobodno je bez zadrške. Defetizam, skepsa i poneka dvojba bit će ulonjeni, sa prašnjavom starudijom, medijskom i drugom, opet parkirani u stranu.

Suglasje je postignuto. Sada više nema nismo znali ni vrištanja kada igra zakuhava. U igri na rezultat je složenije od revolucije i rada pa i samog sporta, tu se stalno pobjeđuje samog sebe pa sve drugo oko sebe. Nema žalbi niti tko ih sluša, nema drame. Igra apsolutno čista, (nad)realna bez ostatka.

Preliminarni rezultati nepotpunih višedisciplinarnih terenskih istraživanja in situ (u živo).

Hrvatska je i dalje u svjetskom vrhu privlačnosti za ulaganja i razvoj. Razne impresivne teškoće na putu uspjeha povezano prate razne impresivne mogućnosti rješenja tih teškoća. Rad u tome jeste jedan od mogućih utega, ali kao zadnja rupa na svirali naučen je da se dobro prilagođava. Znanje i obrazovanje zaostaje na mnogim segmentima, ali debelo ih šijemo u svestranosti i to nadoknađuje.

U globalu naši uspjevaju bez znanja (to je prednost), rada i uloženog kapitala, prvenstveno njuhom. Desteljećima su adaptirani na uvjete in situ, pogotovu na uspjehe, rađaju se i rastu u tom okružju pa nije čudo. Glavna plima uspjeha je došla sedamdesetih i, dok je masa bila zauzeta drugim, masa drugih je njušila uspjehe. Taj proces i dalje traje, non-stop se dograđuje, zbilja sama radi bolje od ikakvih izumitelja. Ni ključni fenomen njuha nije nešto bitan. Kakav njuh ti treba da prepoznaš kako dobro kure nekretnine. I još više, da je zgodno ovladati prehranom, duhanom, mlijekom, komunalnim priključcima, igrama na sreću, medijima ... I nadasve vlašću i svim brigama i poslovima za opće dobro. Priznaćete, to i zadnja budala može prepoznati, samo se treba nekako uključiti. Guračina već odavno traje, busevi su odavno prepunjeni, one slabog daha i slabije usidrene se baca kroz prozor a masa izvana gura idućeg unutra. U globalu pravih prepreka za uspjeh nema, jer amorfna nerazlučena masa sustava i stvari po defaultu inercijom radi prema naprijed i ona te gura. Nikakav šerif tu odavno ne uvodi reda, čak ni Tito, renomirani svjetski bonvivan.

Dugo razrađivana revolucija krenula je nepredviđeno. Rat koji bratići carevi nisu željeli se razvukao, disciplina popustila. Ratnici sa nekog lijevog brodića Aurora, spriječeni u ulasku u carsku luku, iznenada zapucali po središtu imperije. To je zbunilo i onako zbunjene službe. Skupo i složeno financirani Lenjin to nije predvidio, pa je Staljin zadužen za mukotrpnu nabavku novca iz toga izvukao pouku. Rješenje koje nije razrađeno se očekivalo od Trockog, nakon puno razmatranja bilo kakvo. On je na brzinu improvizirao i provedba je uspjela, Aurora je dočekana u luci neočekivanom streljanom mornara. Ukazalo se novo vodstvo, ostalo je priča. Izvučena je pouka. Stvari se više ne prepuštaju slučaju i improvizaciji (Trocki). Ogromne službe se drže pod presijom uspjeha, sprječavanja neuspjeha i tako preriskantnih situacija. Da bi se sve to osiguralo i čovječnost održala, moralo se prijeći na novu praksu vodstva i rezultata. I s tim bude kriza, iz kojih se dograđuje (upgrade) praksa i sumnjivi pokreti pomno drže na oku. Rezultati zahtjevaju. Teren za uspjehe treba pripremiti, rezultate postići a potom i najuspješniji često padaju od uspjeha.

Diletantski gledano, središte sazvježđa je Tito a u ozvježđu se razvijao kardeljizam. Zreli kardeljizam je pojava rješavanja krajnosti, nadsvjetskih razina sa zadnjim propastima, nešto složenije i u višem stupnju razvoja stvari. Neke od odlika su što moćniji sustav i što nemoćnije jedinke, ali tako do moć pojedinog nije blokirana nego da i buja po logici stvari, dakle kao zadatak, da ne može ništa i može sve. Kretanja zvijezda s jedne strane nisu bitno izmjenila poredak, neke zvijezde su samo u novom ruhu, pa logično da i je u ozvježđu dosta toga slično, pogotovu ako nema alternative. S druge strane svemir se širi i dolazi do nečeg drugog, pa i beskrajno drugog (EU, globalizacija), ali i tu zreli kardeljizam izgleda igra. Došlo doba da se odbačene knjige opet kupuju, sada na Hreliću, nama i za Evropu. Logično je da takvog bika ne treba hvatati za rogove a i pustimo duhove. Obavimo minimalno, malo pažnje na znakove i točke što ga hrane. Uzmimo iznimnije točke, gordijske čvorove i križanja linija, one što kao ljubavni partner čvrsto prate politiku koja se, budimo realni, bavi nemogućim u nezahvalnim uvjetima.

Gledajuci sinocnju Latinicu imao sam osjecaj vremeplova i tv emisija od prije tridesetak godina samo je ova bila u boji. Denis Latin propustio je priliku da temu o NDH sagleda iz vise kutova i prikaze viseslojno ondasnje doba. Temom je valjda trebao pokazati jos jasniji odmak moderne hrvatske drzave od onoga sto se dogadjalo prije vise od sezdeset godina. Vjerujem da ce iducih dana mnogo tinte biti proliveno oko ove emisije i vjerojatno ce izazvati brojna reagiranja i s jedne i s druge strane. Biti ce zanimljivo pratiti kuda ce sva ta diskusija odvesti no jedno je sigurno biti ce mnogo nabacivanja s kostima nevinih zrtava sto je ustvari najgore u cijeloj ovoj prici.

25. svibnja 1972,god. otišao sam u političku emigraciju koja je trajala sve do 1990.god. Namjerno sam izabrao taj dan, jer se slavio rođendan "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", nosile su mu se štafete, slavilo se i računao sam da će pažnja na granici biti manja i imao sam glede toga pravo. Samo nekoliko mjeseci ranije Tito je razbio, slomio, Masovni pokret u Hrvatskoj, moji kolege, prijatelji i znanci svršili su u zatvorima, izbacivani su s posla, ukinuto je mnogo novina i časopisa, zatvorena Matica hrvatska pa sam se i ja našao na cesti. E, da sam bio samo na cesti. Dogodilo se i gore od toga. Samo nekoliko dana nakon što su pohapšeni Matičari (siječanj 1972.god.) rano ujutro banula je udba i meni na pretres. Njih petorica a na čelu im drug Stevo koji je došao iz Beograda pomoći "drugovima u Zagrebu". Nakon pretresa priveli su me u udbinu zgradu na Zrinjevcu(danas Ministarstvo vanjskih poslova). Dugo sam sjedio sam, kad je u prostoriju ušao jedan udbaš i rekao mi da je moje privođenje zabuna i da mogu kući.