pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kako mi je ovo debitantski nastup na politika.com najprije pozdrav shogunima, roninima, samurajima a i gejšama ovog hrama slobode. Donedavno sam tek prelistavao onako ovlaš, za razbijanje dokolice i monotonije svakodnevice, razne siteove, da bi potom potaknut silinom agresije i vulgarizama u pogledima iza mračnih zavjesa sakrivenih forumaša pljunuo u dlanove i odlučio se uključiti u te spiritualne seanse.
Nisu me shrvali problemi s registracijama i logiranjima pošto sam s računalom u uglavnom maćehinsko sadističkim odnosima, vjerujte, nažderao sam se svakojakog spama te "inkasirao" bezbroj congratulationsa i sad smiono zakoračio u ovu cyber arenu. Sad kad ste prestali zijevati od dosadnog uvoda, ne bez ponosa, iznosim prva zapažanja i prvu dijagnozu.
Nema nam spasa.

Ubij, ubij Srbina, čulo se među ostalom na koncertu velike kaptolske i desničarske zvijezde Marka Perkovića. Koncert je održan na glavnom trgu, glavnog hrvatskog grada uz podršku gradonačelnika Milana Bandića. Na koncertu, srećom nisu ubili srbina, ali su sudionici i organizatori učinili zločin prema domovini i njenim građanima. Zločin je učinila pravna državna ne reagiranjem na glupe nacionalističke insinuacije i primitivne “za dom i kuću” uzvike. Sve te incidente su zabilježili i javnost prenijeli mediji. Neki od zabilježenih incidenata protive se hrvatskim zakonima i kao takvi moraju biti ispitani a krivci procesuirani.
Policijski inspektor Josip Gašparac postupio je u skladu s zakonima i pravilima posla koji obavlja. Pokrenuo je istragu i s nacrtom svoje nezavršene kaznene prijave protiv Marka Perkovića Thompsona, obratio se državnoj odvjetnici Ani Lovrić. Rezultat Josipovih aktivnosti bila je suspenzija. I to ne kakva got suspenzija, suspendiran je na osobni zahtjev ministra Rončevića. Osim što je suspendiran, inspektor je od strane ravnatelja policije proglašen nesposobnim, konfliktnim, neodgovornim. Stare grijehe su inspektoru izvukli iz prošlog stoljeća a nove montiraju po potrebi.

Dobro ljudi moji, sugradjani, sunarodnjaci, gdje je problem? Gdje je nastao toliki problem oko jucerasnjeg koncerta?
Zasto se u ovoj zemlji ne smije biti domoljub? Kako si to mogu dopustiti drugi narodi, kako je casno biti u SAD-u domoljub, patriota? Zasto se mi toga bojimo, sramimo i negiramo?
Sve je bilo dobro 91.g. jel tako? Onda je to trebalo, imali smo “neprijatelja” potrebna je bila moralna podrska nasim sugradjanima koji su se isli boriti protiv veliko srpske ideje i mocne tada 3. Vojske u Europi sa velikim srcem, malim oruzjem i velikim domoljubljem. Pitam se sto bi se dogodilo danas, da je u ovakvom socijalno/moralnom stanju 91. Godina, dali bi imali isti odaziv, ili mozda pricali srpski?
Zasto se drzava Izrael ne srami svojih cvrstih uvjerenja protiv muslimana, gdje je prije moguce da cemo hodati po Marsu nego sto ce muslimanski izvodjac odrzati concert u Tel Avivu. Cak sam dozivio da nekoliko prijatelja zidova nije zeljelo sjediti za istim stolom sa ljudima muslimanske vjere, sto bi se dogodilo da sam ja tako reagirao za stolom sa bracom srbima? Vjerovatno bi bio najvise osudjivan od svog uvjetno receno “naroda”.

U vrijeme koalicijske vlade na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom, Hrvatske željeznice su uključile u promet nekoliko nagibnih vlakova. Ti vlakovi trebali su skratiti vrijeme putovanja, povećati udobnost i sigurnost putovanja te smanjiti troškove prijevoza. Prvenstveno, nagibni vlakovi trebali su vratiti putnike na željeznicu te započeti proces oporavka željezničkog prometa. Smjenom vlasti zaboravilo se na moderne vlakove i sada vjerojatno i ovi nagibni voze, poput svega u lijepoj našoj, unatrag.

Glazbenik Thompson je pjevač čiju glazbu, barem tako kažu, pored nekih ministara, kod nas ponajviše slušaju ljudi iz ruralnih područja. O njegovom liku i djelu je ranije dosta rečeno i nije o tome ovdje riječ.

Svijet pa i Europa postavlja za nastupe glazbenih grupa ili pjevača kriterije koji nisu samo sigurnosni već i svjetonazorski.

Jedna domaća vijest kaže:
„Zadnjih šest godina država je za razvoj kontinentalnog turizma dala nepovratno 25 milijuna kuna, a iz Ministarstva turizma najavljena je kreditna linija za razvoj kontinentalnog turizma, slična Poticaju za uspjeh, kreditnom programu koji je preporodio obalu Jadranskog mora. Za tu će namjenu Vlada u iduće četiri godine uložiti 5,5 milijuna kuna.“

Gosti koji dolaze u Hrvatsku iz Amerike, Austrije i Švicarske su uvijek dočekivani s radošću i na njihov dolazak se ulaže (ne znam točno koliki) trud i novac naših turističkih organizacija i djelatnika.

Onda M.P. Thompson ode pjevati u Ameriku, hoće ići u Švicarsku i Austriju. I tamo taj naš predstavnik kulture i glazbe i slike o Hrvatskoj i Hrvatima, u njoj doživljava slijedeće:

Setam gradom lijeno, sporo,
Zavirujem u izloge,
Prilicno me bole noge,
Odmorit bih treb'o skoro.
Sto god vidim sve me pece,
A sto cujem jako tisti,
Svud necovjek urla, vristi
I neljudi ljude gnjece.
Prolaznik mi neki vice:
Ne dangubi bez razloga,
Digni ruke od svakoga
Tko se od zla ne odmice.
Za pravo mu, zbilja, dadoh,
Potom poceh misli tresti,
Pa pogledah prema cesti,
Tako na tren i zastadoh.

Pored ceste, s jedne strane,
Zastavama mnostvo mase,
Hvale ljudi sad ustase,
No, na drugoj partizane.
Jedni drugim silno prijete,
Te nemilo, ruzno psuju,
Grozne rijeci dovikuju,

''Svima onima koji slušaju i vole moje pjesme, dolaze na moje koncerte i dijele sa mnom moje mišljenje poručujem: Borite se za svoja uvjerenja, ne prihvaćajte tuđe nametnute stavove i diktate, zadržite ponos i dostojanstvo, ali pokažite čvrstinu i odlučnost. - Thompson''

Euforija koju Thompson izaziva u posljednje vrijeme pokazuje da Hrvatima nedostaje ideala. Da im nedostaje nekoga za koga bi se mogli uhvatiti, i nekoga u koga bi mogli vjerovati, nekoga tko bi im pružio nadu u bolje sutra. Njihov glas nitko ne želi čuti, stoga ga moraju dizati na Thompsonovim koncertima. Thompson je, pak, u stanju opipati bilo nacije bolje od bilo kojeg političara. Thompsonovi manageri napravili su izvrstan rebranding, i gledajući njegov novi image i čitajući njegove tekstove pune djeva, planina i mačeva pomisliš da si u fantasy romanu.

Vašarski performans nacionalnim osjećajem blagoslovljenog zabavljača ograničenih vokalnih i umjetničkih dosega isprovocirao je kojekakve reakcije.

Centar Simon Wiesenthal pod povećalo je stavio nemalu grupicu pseudofašista okarakteriziravši zbog toga maksimirski nacionalistički slet kao "masovnu fašističku demonstraciju". Kad bi vam netko u Berlinu rekao da vam se u susjedstvu dogodio masovni nacistički skup, kako biste se osjećali? Hrvatska naravno nije nacistička Njemačka ma koliko se ekstremna ljevica trudila nametnuti tu analogiju, ali etiketa sigurno nije nimalo lijepa.

Židovska općina iz Zagreba odlučila se na blažu retoriku bez zapaljivog etiketiranja svojstvenog Simonovoj gerili pa se ograničila na kritiku vlasti zbog izostanka reakcije na isticanje ustaške ikonografije. Kritika hrvatske autohtone manjine (hrvatskih židova, za nacionaliste: "naših") bila je konstruktivnija i produktivnija: oglasili su se Predsjednik i Vlada od kojih je poslijednja u solomonski sročenom priopćenju odbacila "pokušaje" uporabe i isticanja simbola ustaškoga režima (unatoč tome da "domoljubljem" opijene grupe nisu ostale samo na "pokušaju") ali brže bolje i dodala disclaimer da hrvatska država počiva kako na antifašizmu tako i Domovinskom ratu, u svijetu zvanom "Hrvatski rat za nezavisnost ", a u Srbiji "Rat u Hrvatskoj" ("Hrvatski rat nezavisnosti" upće ne zvuči loše, možda čak i bolje od emocijama nabijenog termina "Domovinski rat"). Mesić je u svojoj ulozi "Nacionalnog Mesije Demokracije" iskoristio priliku da održi lekciju o trodiobi vlasti svojem zalutalom stadu koje još uvijek "puši" i potpuno nelogične medijske bombe - Simonovi hiperaktivisti tražili su naime da NMD zabrani skup i svojim mačem odsječe pomalo kontroverzni dio hrvatskog društva, protivno slobodi misli.

No u punom suglasju s pravom slobode govora i principom jednakog tretmana i prozvani dio društva dobio je priliku obratiti se s "druge strane ogledala". U njihovo ime istupila je udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (zvuči kao friško ime, ali puno je vjerojatnije da su samo udruga s neučinkovitim PR-om u moru sličnih) nazvavši kritike "udarom na demokraciju" (makar sve još uvijek prilično čvrsto stoji) ustvrdivši da "domoljubnijeg događaja nije bilo od postanka neovisne hrvatske države". Romansirana retorika i apokalipsa (demokracije) – baš biblijski. Površni uvid navodi na zaključak da sličnu viziju nacionalnom strašću opijenih nota imaju i ostali fanovi pjevača militantnog pseudonima čiju vrijednost brane pozivanjem na "domoljubne poruke koje odašilje" koje veličaju "dom, obitelj i Boga" makar i popovi rade isto pa misa ipak ne počinje sa "Za dom spremni!".

Ovi kakofonični monolozi (umjesto javnog dijaloga) stvaraju (ili svjesno održavaju) potpunu zbunjenost glede definiranja stava prema prošlosti koje počinje definiranjem što termini koje ćemo koristiti uopće znače. Početak svake rasprave je definiranje teme i njenih ključnih elemenata. U raspravi o prošlosti kao stalni lajtmotivi se pojavljuju fašizam, nacionalizam i domoljublje. Javna svijest o fašizmu je zadovoljavajuća makar se o njemu još uvijek raspravlja, ali značenje ova druga dva termina je problematično.

Koja je razlika između nacionalizma i domoljublja? Što su obilježja jednog, a što drugog? I je li jedan "bolji" od drugog?

U osamdesetima bi svake dvije-tri godine puknula senzacionalna vijest kako je negdje u azijskim bespućima pronađen japanski borac iz 2. svjetskog rata koji se sve te godine skrivao po mjesnim džunglama, na znajući da je rat odavno završen.
Tipično, kineski ili korejski znanstvenici koji se bave podzemnim vodama i drugim čudima, nabasali bi na čovjeka izoštrenih čula, odvojenog od civilizacije, u pravilu podoficira japanske vojske, kojeg je igra sudbine odvojila od jedinice u onom presudnom času kad se pisala povijest. Nesretni Okabe (ili se možda zvao Nakamura?) 40 je godina proveo u džugli, hraneći se korijenjem i bobicama, povremeno kradući kokoši, družeći se s leopardima, ne znajući da je rat završen. Bio je vojnik; znao je upotrijebiti naučene vještine i jedina mu je misao bila kako se ponovo staviti na raspolaganje svom zapovjedniku.

Kiše padaju dio je stiha pjesme kojim je otpočeo dugoočekivani Thompsonov koncert. Nakon subotnjeg Noina potopa mnogi zloćudi su i za nedjelju priželjkivali kišu. U svakom slučaju poslije kiše dolazi sunce bila je misao mnogih. Jedini do sad koji je napunio maksimirski stadion bio je David Bowie. Thompson je to učinio dva puta za redom. Unatoč mraku Maksimir je sinoć bio obasjan suncem!

Bio sam na koncertu. Jednom riječju bilo je doslovno; spektakularno! Ovaj koncert zasigurno je podigao standarde koncertiranja u Hrvatskoj, koje još dugo nitko neće nadići. Usviranost banda, razglas, kvaliteta zvuka, rasvjeta, efekti, "prateća infrastruktura", broj posjetitelja, ukupni performans, koji uključuje i gostovanje klape Intrade, graničara iz Otočca uniformiranih poput Trenkovih pandura, KUD Turopolje i prateći bend kojeg bi poželio dobar dio Hard Rock svjetske scene ne bi se posramio svjetskih pozornica.

Europsko "ne" protreslo je optimističnu hrvatsku mrežu već nekoliko puta. Nedavna iskustva navode na pomisao da će usta ovog teksta pričati o autogolu. Razočaranje - nema nimalo igre u onome što slijedi! Obred je završio i već su svi izrazili sućut euforiji. "Ne" s početka ove priče pokazalo je da je rušenje zidova mukotrpno i bolno točno prije dvije godine kada je Hrvatska dobila odgodu pregovora s Europskom unijom. Ako prezent još nije ubio sjećanje, informacija koju navodim biti će vam potpuno misteriozna i nepoznata. Događaj za koji nikada nismo znali da se dogodio ograničava mogućnost ljudskog dosjećanja. Nekolicina ambasada u Zagrebu zaprimila je tada tekst hrvatskog radikalnog pokreta, "Nacionalni stroj", koji navodi da je Europska unija jedno židovsko-masonsko stvorenje i da je Haški sud židovski marionetski sud. Strah od europske kritike i narcisoidna želja za očuvanjem vlastitog ugleda pretvorila je izolirani incident u suhi zrak. No čini se da i oni kojima je upućen naš pogled strahuju za svoje noge i udišu suhi zrak. Otežana opskrba organizma kisikom dovodi do osjećaja umora, iscrpljenosti i smanjene mogućnosti koncentracije. Hoćemo li simptome okriviti za posljedicu - šest godina prepiranja oko zakona o kriminalizaciji rasizma i ksenofobije te nijekanja holokausta, genocida i vrijeđanja na temelju rasne, vjerske, seksualne i etničke pripadnosti.