U pozadini porezne reforme nije nikakva pravednost i boljitak RH, već dirigirana otimačina
Već sada, iako nije stupio na snagu novi porezni zakon, najava njegova uvođenja nanijela je ogromnu štetu tržištu nekretnina, građevinskome sektoru i građanima RH.
Vlada ima dužnost voditi brigu o nacionalnim interesima građana koje zastupa i u ime kojih donosi odluke. Pri tome mora voditi brigu o posebnostima, povijesnim i tradicijskim specifičnostima, te o financijskoj snazi i potencijalima kojima ti građani raspolažu.
U Hrvatskoj je relativno nezapaženo prošlo proljetno zasjedanje MMF-a i Svjetske banke održano u Washingtonu 15.travnja 2011. godine. To je u neku ruku razumljivo iz pozicije krize u Hrvatskoj, koja je u punom jeku, pa se mediji i politika bave samima sobom. Kako su zaključci bitni i za pučanstvo Hrvatske, želio sam se kroz ovaj dnevnik osvrnuti na najbitniju stvar s ovog zasjedanja, te možda potaknuti jednu plodnu raspravu na temu krize hrane koja se na velika vrata vraća u naše živote.
Jednako tako, ovaj je dnevnik upozorenje vlasti, da je krajnje vrijeme da se okrenemo resursima koji nam stoje na raspolaganju, kako bismo probleme riješili ili umanjili u samom početku.
Svi smo svjesni činjenice da u Hrvatskoj ne postoji strategija razvoja ničeg, a ponajmanje hrvatskog sela, da nam je proizvodnja hrane zadnja rupa na svirali, a područja zasađena pšenicom, kukuruzom i krumpirom nedostatna. Iako, imamo dovoljno obradivih površina da prehranimo stanovništvo Hrvatske, pa čak i da ponešto izvezemo, prehrambene proizvode uvozimo. Kvaliteta tih uvezenih proizvoda, dakako, vrlo je diskutabilna.
Ako ste do sada sudjelovali u burnim zagrebačkim prosvjedima možda ste susreli užurbane prosvjednice i prosvjednike kako se probijaju među masom građana dijeleći letke. Ako pak do sada niste sudjelovali u prosvjedima ili niste imali sreće da „ugrabite“ letak, pružamo vam idealnu priliku da u miru pročitate neke od najzanimljivijih koji kruže ulicama.
Autori ovog letka su studenti i radnici okupljeni oko Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Koji je cilj prosvjeda?
Kao što je pokazalo paljenje zastave HDZ-a i zastave SDP-a na prosvjedu 2. ožujka, jasno je da je većina prosvjednika svjesna toga da samo izbori neće ništa promijeniti. Posve je očito da SDP vodi potpuno istu neoliberalnu ekonomsku politiku kao i HDZ, koja djeluje u korist sitne gospodarsko – političke vrhuške, a na štetu velike većine građana. Ulazak u neoliberalnu EU, koja je interesna organizacija europskog kapitala i korporacija, kojoj teže i HDZ i SDP ( kao i sve ostale parlamentarne stranke unatoč protivljenju većine naroda kao što je iskazano paljenjem zastave EU na prosvjedu), samo bi trebalo potvrditi takvu protunarodnu politiku.
Čitajući najnoviju ocjenu Svjetske banke o oporavku svjetskog gospodarstva i izlasku iz recesije, prisjećam se onog prastarog vica gdje su se u nekom sportu natjecala dva natjecatelja, pa su mediji u zemlji pobjednika pisali kako je "naš natjecatelj pobijedio njihovoga", a mediji u zemlji poraženoga su poraz svojeg natjecatelja opisali kao "na međunarodnom natjecanju, naš predstavnik zauzeo je drugo mjeto, dok je njegov suparnik bio pretposljednji".
Tako ću i ja danas postupiti kategorizitrajući ocjene Svjetske banke koja je, na skali od trideset zemalja, Kirgistan, kao najneuspješniji stavila na posljednje, Hrvatsku na pretposljednje, a ispred nje Latviju i Rumunjsku, kao zemlje koje se baš jednako kao i Hrvatska nemaju čime pohvaliti.
Tako je Kirgistan osvojio prvo, a Hrvatska je čvrsto zasjela na drugo mjesto.
I dok na putu oporavka neke zemlje bilježe savim solidan gospodarski rast, Hrvatska je lani imala pad od 5,8 %, a ove godine će zabilježiti daljni pad od oko 2 %.
Dužnosnici Svjetske banke neće naravno govoriti da je korumpiranost i opći nerad hrvatskih vlasti glavni generator krize i onaj čimbenik koji onemogućuje oporavak, jer se nikakve reforme ne provode.
29. 08. 2010.
Čudom se čudi Jadranka Kosor nad negativnom ocjenom koja je pristigla iz Svjetske banke predloženom rebalansu državnog proračuna. Pita se tako naša premijerka otkud sad najednom negativna ocjena rebalansu kad je Svjetska banka Program gospodarskog oporavka ocijenila pozitivno.
Nikako joj ne ide pod kapu da je Program prihvatljiv, ali rebalans proračuna kao jedna od mjera gospodarskog oporavka to nije.
Program su "dobre namjere", a mjere i njihovo izvršavanje na način kako to radi ova Vlada čine "put u pakao".
Jadranka Kosor čak zajedljivo pita one iz Svjetske banke neka joj oni kažu koje troškove rezati, gdje, kome i koliko uzeti kako bi se deficit državnog proračuna zadržao u okviru podnošljivog, kao da se državni proračun RH donosi radi Svjetske banke ili MMF-a.
Nije se Svjetska banka bahatila "odlučnim" najavama "oštrih i bolnih rezova", radila je to predsjednica hrvatske Vlade, a onda "ide vrijeme dođe rok" a umjesto prijedloga da se troškovna strana proračuna smanji za desetak milijardi kuna, predlaže se povećanje za gotovo milijardu.
Čini se kako u nas politici postoje samo dvije vrste ljudi. Prvi su profesionalci, u hrvatskim okolnostima profesionalni glavosječe, metaforički trgovci drogom, prevaranti i lupeži svake fele odnosno uglavnom svi oni koji nisu stanju živjeti od normalnog rada i onoga što bi im taj rad mogao donijeti. Drugi su naivci i idealisti koji se ponašaju kao da su pali s neba te se čude kamo ih je to voda nanijela. Jedan od takvih je i predsjednik Velikog vijeća Matice Hrvatskih Sindikata, Vilim Ribić. On je naime upravo došao do spoznaje da ta Svjetska banka pri tome (komentirajući hrvatski proračun) ulazi u pitanja pravde i društvenog morala, sugerirajući raspodjelu tereta krize na štetu rada, umirovljenika i običnih ljudi a u korist kapitala našavši se pri tom razočaran poput razmaženog derišta koje se našlo u kampu za treniranje specijalne policije. ‘Tjeraju me da radim sklekove i pužem po blatu' - žali se Vilim zabrinutim roditeljima... ';
Način na koji je Vlada RH odradila posljednji rebalans ne pokazuje samo da Vlada nije spremna dati svoj doprinos fiskalnoj konsolidaciji u vidu žrtvovanja dijela glasova na nadolazećim izborima, nego da i je vrlo nevješta u utjecanju na očekivanja potencijalnih kupaca hrvatskog javnog duga. Sada je već svima jasno da je Vlada računala na novo zaduživanje i prije nego je pokrenuta javna rasprava oko rebalansa: prijedlozi koji su dolazili iz Vlade su imali jasne protivnike čija je politička moć dovoljna da se njihovo protivljenje pretoči u odustajanje Vlade od poduzimanja predloženih mjera uštede. Vlada je računala s time da će se dopasti biračima poštujući sve te partikularne interese ne bi li si priskrbila (ili barem zadrzala) glasove. Međutim, nije računala da bi mogla uslijediti reakcija Svjetske banke, ne suviše oštra, ali sasvim jasna i "to the point". Ta bi reakcija najvjerojatnije izostala da vlada od samog početka nije podgrijavala situaciju najavom kojekakvih mjera koje je ona tobože spremna donijeti ali se, eto, previše društvenih skupina protivi njima, pa ih je nemoguće realizirati.
Naš „dobri i deboto pošteni Pinokio“ (iliti Ivan Šuker) otputovao je na skupštinu MMF-a i Svjetske banke. Rohatinski je nestašku odlučio biti osobna pratnja – da pazi na njega, jer "Pinokio" kad se nađe sam u ozračju svjetskog blagostanja olako postaje neodgovoran. Sjećate se valjda Carla Collodija i njegove bajke o drvodjelcu Geppettu i i njegovom Pinokiju , drvenom lutku kojem bi nos rastao kad god bi lagao. Nekada je to bila, a i danas je obvezna školska literatura koja mlade naraštaje uči da ne lažu. No, taj nauk nekima baš nikako ne ide. Ni prije, a bogme ni danas, kad su se neki posve okrenuli laganju držeći to svakodnevnom zabavom i sportom; neki su naprotiv laganje pretvorili čak u karijeru kojom utječu na sudbine milijuna. Zato se Collodijeve moralističke poruke danas čine posve demodiranima; „balkanski ponokiji“ svoje su ponašanje uspješno nametnuli kao pomodni hit i društveno prihvatljivi „modus vivendi“.
Opće me je sram povedati da sam 1990.g. ustupil dobro plačeno radno mjesto drugoj osobi (naravno da i drugi moraju živeti) ali ne zato kaj sam oslobodil mogućnost nekemu za egzistenciju već zbog tega kaj sam se stavil na raspolaganje “domovine” i tak sve do 2001.g. Kak vojnik domovine glej ćuda, ostal sam živ, a zerica mi je falila. Veliju mi deca denes kaj s diplomami od vrat do vrat tajkunskih hodiju – oče uznositi, daj ti nam poveć u ćem si ti to kak akademski građanin participiral zadnjih 20 let. A ja, gledim sve one svoje papirnate dokaze o znanju – da bi reč rekel i suzu spustil. Kaj bi god rekel bilo bi bljutavo...
Osim što je Blanka skočila 208 centimetara (za što mi poznavatelji kažu da je jako puno), imamo mi još vrhunskih rezultata po kojima se možemo pohvaliti a koji nas pozicioniraju u sami svjetski vrh.
Prije nekoliko dana nas je tako zapljusnuo podatak KPMG-a koji kaže da smo mi najskuplja zemlja na planeti za rad. Naravno, ovo je malo pogrešno za reći tek tako jer su zahtjevi i metodologija relativno specifični i ionako zahvaćaju relativno mali broj ljudi, no rezultat je takav kakav je. Čisto da budemo jasni, KPMGova anketa računa ukupna bruto davanja na plaće u najvećem mogućem poreznom razredu i to na dvije visine ukupnih godišnjih bruto primanja; 100.000 i 300.000 USD. Ovako gledajući tu cifru to se čini jako velikim, no ako gledamo da je 100.000 USD ekvivalent mjesečne bruto plaće od 44.166kn, a na što Hrvati rekorderi moraju isplatiti impresivnih 53,5% poreza i davanja što nam dje netto plaću od 20.537,19 kuna, a što je pak neka middle management plaća (solidna ali ne i spektakularna). Još kada pribrojimo tome i Jadrankin harač, ispada da je plaća 19.715,70kn što ukupnu poreznu presiju na plaću podiže na impresivnih 55,36% što nas čini svjetskim rekorderom.
