Mnoge afere koje trenutno potresaju Hrvatsku tjeraju me na jedno razmišljanje koje me malo deprimira, te si razmišljam da li uopće imamo ikakve šanse da se izvučemo iz mulja korupcije, sedatiranosti i gledanja u pod dok se stvari događaju. Ovaj dnevnik nema ambiciju neke žestoke analize, više mi služi za vlastitu terapiju da napišem jedan kaotični oblak misli koje mi se motaju po glavi.
nije izabran novi ravnatelj hrt-a. ni jedan kandidat nije dobio dovoljan broj od 8 glasova, a najbliži uspjehu bio je vanja sutlić. pa kako to da mu 4 člana vijeća nisu poklonila povjerenje, kad znaju da time izazivaju krizu na hrt-u. jedna članica nije ni došla na sjednicu, bila je bolesna, pa sada o njoj ovdje nećemo. od preostalih troje, dvoje je javno reklo da nije glasovalo za sutlića i zašto nije. o trećemu i njegovim motivima samo se nagađa. e, pa da vidimo čime su se to vodili ovo dvoje. njih je smetalo to što se politika uplela u izbor ravnatelja i što je vanja sutlić navodno imao podršku te politike, upravo hdz-a, a oni nisu željeli svoj glas dati bilo kome tko je favorit politike jer se principijelno ne slažu s tim da politika na bilo koji način, pa makar i samo lobiranjem kod članova vijeća, određuje novog ravnatelja.
