Veća sam pisao da sam se krajem 1970. zaposlio u jednom velikom zagrebačkom poduzeću, sa zaista šarolikim društvom u pogonima, radnici s područja gotovo čitave Jugoslavije, naravno najviše iz Zagreba i okolice, potom su slijedili oni „izbosne“.
Nalazilo se tu rame uz rame i desetak bivših partizana i podjednak broj bivših pripadnika kvislinških vojski, onih koje su, ako je vjerovati Josipu Jurčeviću i Tomislavu Karamarku, „komunistiičke zvijeri“ onako bezdušno pobile nekoliko puta, radilo se o tada krepkim pedestgodišnjacima koji su zagazili u šesto desetljeće života.
Fascinantno je da na ideološkom planu između nekada smrtnih neprijatelja nikakvih sukoba bilo nije, zaista bi se moglo reći da je došlo do pomirbe i ne samo među Hrvatima, a bilo je zaista svačega od nekadašnjeg višegodišnjeg Kardeljevog osobnog tajnika, demobiliziranih partizana s činom i bez njega, bivših ustaša, domobrana i četnika kažnjavanih i nekažnjavanih, pa sve do jednog redikula koji je samo uvjetno pripadao tom društvu.
