Prije par mjeseci naš prijatelj provinciopolis a objavio je dnevnik http://pollitika.com/manipulacije-ljudima-politika-eu-ekonomski-pokret-z... koji se bavio pokretom Zajedno za hr kojem je i on pristupio a radi se o promociji Strategiji ekonomskog razvoja RH koju je napravio gospodin Karino Hromin Sturm, a prema njihovim riječima Strategiju potvrđuju naši ugledni znanstvenici ekonomskih znanosti Slavko Kulić , Branko Horvat, Lauc i dr. a nešto više možete naći na http://www.zajedno-hr.com/
Po preporuci našeg prijatelja otišao sam na facebook profil grupe Zajedno i odmah neugodno iznenađenje , mala manipulacija. Naime prije nego vam se omogući da se uopće upoznate o čemu se radi morate pristupiti grupi a oni to odmah tretiraju kao da ste sljedbenik tj. bespogovorno prihvaćate mišljenja i odgovore admina i nekoliko "svećenika". Na tu malu manipulaciju sam upozorio i našeg prijatelja provinciopolis a još na njegovom dnevniku i u tom trenutku i nije mi to bilo nešto važno.
Otkako se visina snijega mjeri, u Zagrebu ga je tijekom posljednjeg naleta palo najviše do sada. Osim što je stvorio svugdje uobičajene probleme u prometu, poslužio je i u svrhu predizborne kampanje. S jedne je strane bio neumorni gradonačelnik Milan Bandić kojem je borba sa snijegom i rješavanje njime uzrokovanih problema u opisu radnog mjesta a s druge, aktualni ministar zdravlja i po mnogima njegov najozbiljniji protukandidat Rajko Ostojić. Svakodnevnim izvještavanjima o tome gdje je i kako Bandić čistio snijeg, Ostojić je suprotstavio komentar kako „neki koriste i snijeg za prikupljanje jeftinih političkih poena“. Nije odgovorio a nitko ga nije ni upitao, što misli da bi trebao raditi gradonačelnik kad mu grad zatrpa tolika količina snijega. Osjetivši valjda da mu je komentar posve promašen i kao takav vrlo slabašan odgovor na Bandićev slalom ulicama Zagreba, Ostojić je požurio da iznese vlastitu predizbornu platformu.
Kao što znamo Strategiju razvoja donosi Parlament, u našem slučaju Sabor, ali jasno da bi cijela akademska zajednica, gospodarstvo , sindikati i parlamentarne stranke trebale sudjelovati u njenoj izradi. Po svojoj biti Strategija razvoja je konsenzusom donesen dokument koji pokazuje kuda idemo, na koja se tržišta oslanjamo, koje grane gospodarstva cemo razvijati.Ona bi trebala biti donešena do 2030.godine, odnosno 2050.godine . Međutim u 20 godina samostalnosti Hrvatske ona ne postoji, odatle izvire i nesigurnost ulagaća. Možda je dobro da i ne postoji bar za sada jer nitko do sada nije uzeo u ozbiljno razmatranje promjenu klime kao mogući faktor u izradi Strategije.
Nakon odličnog starta pretprošle godine i rođenja facebook aktivizma (srednjoškolci, studenti, Frane, Banda lopovska), opet smo zapeli.
Ekipa koja brije vaninstitucionalno ne razmišlja o strategiji, a ekipa koja brije na stranke, ne nudi ništa novoga u oblicima organiziranja, vijećanja, javnog djelovanja. To su suštinski dvije strane koje danas prevladavaju.
Vaninstitucionalna ekipa. Primjer TDZ, Varšavska, ffzg, Banda Lopovska. Guraju dokle ide, vladajući ih stave na stand by aranžman dok medijska hajka ne prođe, puste ih par puta da istroše resurse i nakon pola godine ih jednostavno pometu. Nadaju se oni kako mogu postići kritičnu masu, ali kako svako gleda svoja posla i kako su navedeni fokusi teško prihvatljivi kao nulto pitanje, inicijative jedinu masovnost koju doživljavaju je u propadanju. Ukupno govoreći, kronični nedostatak strateškog razmišljanja i naravno planiranja koji im se ubrzo obije o glavu.
Prije nekoliko dana dnevnik.hr nam je donio najnovije rezultate PULS-ovog istraživanja političkih preferencija hrvatskih građana – koji ni ovoga puta ne donosi neke bitne promjene. Popularnost Jadranke Kosor nastavlja sa padom, čime gubitak pozitivnog imagea premijerke postaje trend (što ne čudi, budući je izgrađen na spinu), dok su pozicije stranaka, pogotovo dvije najjače, višemanje zacementirane – SDP već u kontinuitetu ostvaruje oko 30% potpore, a HDZ tek koji postotak manje. U ovom konkretnom istraživanju 30,4:29,7. s statističkom marginom greške od 3,3%. Po istom istraživanju na trećem mjestu je HNS sa osam posto podrške, dok prag (jedva) prelazi još jedino HSU.
Svaki sustav ili organizacija prije ili kasnije potroši svoju strategiju.Ukoliko gledamo promjenu u povijesnom kontekstu onda vidimo da promjena nužnost. Prije manje od sto godina umjesto automobila na cesti smo imali konje. Ford je u to vrijeme iskoristio priliku i sve ostalo je povijest. Tvrtka koja je proizvodila potkove u tom kontekstu je trebala predvidjeti trend i početi npr proizvoditi gume. Gledajući unazad to je jasno, no vrlo mali broj tvrtki je uspio preživjeti svoje vrijeme uspješno, transformirati se i prilagoditi svoje strategije nekom budućem vremenu. Država je kao pojam i organizacija je vrlo slična nekoj kompaniji a promjena je pojava izučavana u poslovnim strategijama i postoje neki univerzalni koraci koje su uspješne tvrtke napravile a koji su zajedničke za uspješno transformirane tvrtke. Ovdje govorim u kontekstu kompanije ali paralele sa državom su jasne.
Kao novinar s gotovo 50-godišnjim profesionalnim stažom i osoba koja je provela 12 godina u inozemstvu u državama s razvijenom parlamentarnom i predsjedničkom demokracijom još prije četiri godine u novinama namijenjenim američkim Hrvatima "The Croatian American" (broj 116 od 30 kolovoza 2005.) koje sam izdavao u New Yorku objavio sam tekst "Prijedlog koncepta za novu Hrvatsku".
Otada je prošlo više od četiri godine, ali teze iz tog prijedloga u novim političkim i gospodarskim okolnostima u kojima se našla Hrvatska imaju i svježinu i težinu. Jednostavno rečeno, postojeći model državnog i političkog uređenja u Hrvatskoj je i istrošen i pitanje je shvaća li to hrvatska politička i intelektualna elita. Da ne bih duljio u ovom uvodnom tekstu prenosim cjelovit članak iz američkih novina, pozivajući na otvorenu diskusiju i raspravu koju ova tema u sadašnjem političkom trenutku zahtijeva
Vjekoslav Krsnik
publicist, slobodni novinar
E-mail: vkrsnik1@vip.hr
Zagreb, 4. 6. 2005.
Prijedlog koncepta za novu Hrvatsku
(nacrt)
U definiranju strategije bi krenuo od nekoliko glavnih postavke:
1. Hrvatska je mala. Ona može hvatati uske proizvodne niše u kojima može postati globalni lider
2. Hrvatska mora diferencirati svoj proizvod jer troškovno nećemo nikada konkurentni – opet tu je rješenje tržišna niša gdje se može dobiti dovoljno velika ekonomija veličine da diferencirani proizvod bude i tržišno povoljan
3. Hrvatska zaostaje u znanju ljudi, znači opet u tržišnih nišama se to znanje može uhvatiti
4. Mora se promijeniti mentalni sklop
5. Gradnja proizvodnih niša mora biti povezana sa općom strategijom države
6. Dodana vrijednost na proizvedenom proizvodu mora biti puno veća od prosječne dodane vrijednosti kako bi se mogla pokriti sva fiskalna i socijalna davanja koja idu iz tog proizvoda
Naravno vezano uz današnje probleme – ma sve se da riješiti ako je jasno gdje idemo.
Dakle na osnovu tih (ima tu i drugih pretpostavki), vizija je:
Hrvatska – najčišća država svijeta. Bioodrživa, ekološka, inovativna
Ne znam što mi je bilo, pa sam poslušao govor Karla Gjurašića na predstavljanju kandidata koalicije HDZ-HSS (ne preporučuje se nakon jela). I opet se spominjao razvoj Dubrovnika u skladu s nekakvom "strategijom". Spominjala se famozna Strategija razvoja Grada do 2020. koja ima samo dva nedostatka: skupa je i loša. Nekoliko domaćih stručnjaka je već imalo gotovu, kvalitetnu Strategiju, ali važno je bilo istresti 800.000 kuna Branimiru Lokinu i ekipi da za par mjeseci nabaci postojeće projekte i trendove i to prikaže kao strategiju (to je otprilike kao da rečemo da čovjek kojeg nosi riječna matica strateški ide na vodopade). Hajdemo onda razmotriti nekoliko primjera "strateškog" rada gradske uprave:
Počeci su uvijek dobri za postavljanje vizija koje želimo sustići, pa tako i ove godine da pokušam s jednim takvim vizionarskim pogledom u budućnost; i to onom vrstom pogleda kojeg možda imate kada se na vrhu nekog brda zagledate u horizont dok vam oko ne zasuzi, fokus smanji u jednu malenu i daleku točku i dok sve ostalo ne postane pomalo neoštro.
Promatram ekipu na pollitici i očigledno je da frustracija raste, mislim da je razna te frustracija zasada još uvijek preniska za konkretniju akciju, no napetost se sasvim sigurno osjeća u zraku. Mnogi misle da stvari idu u krivom smjeru i poput meteopata nije nam potrebna vremenska prognoza da bi znali da se osjećamo loše. Nešto treba učiniti kako bi se stvar pokrenula s mrtve točke (ili barem zaustavila silazna putanja) pa eto da i ja napišem nekoliko osnovnih ideja koje smatram da je nužno zadovoljiti kako bi se stvorile pretpostavke da ova zemlja postane sretnije mjesto.
