NB.
Da ljubitelji velikosrpstva ne bi mislili da sam zaspao i da sam ih pustio na miru da sanjaju o njihovim mitovima, evo jednog novog priloga na tu temu. Naravno, ne preporučam srčanim bolesnicima, jednostavno preskočite ovaj dnevnik, ali za svaki slučaj mu dajte minus. To jedino znate.
Zahlađeni odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije koji su nastupili nakon što su ultranacionalnisti na čelu s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem pobijedili na posljednjim izborima ušli su u novu fazu posjetom potpredsjednika srbijanske vlade i ministra obrane Aleksandra Vučića Zagrebu. Visoki srbijanski dužnosnik sastao se s hrvatskim državnim vrhom kako bi se udarili temelji za poboljšanje odnosa opterećenih nerioješenim problemima iz Srpsko-hrvatskog rata koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat, a u Srbiji se praktički svodi na građanski rat u bivšoj Jugoslaviji.
NB Evo poslatice za minusere, komunjare, velikosrbe, ravnogorce, jugohrvate, jugonostalgičare i uopće svu tu jugoslovensku bulumentu.
Ovo nije još jedna priča o ćirilici i Vukovaru. Barem ne u onom direktnom smislu koji je posljednjih dana okupirao medijski prostor. Sada već daleke 1999 godine sam nekih mjesec dana ljetnih praznika proveo u Borovu Naselju kod rođakinje koja se tamo preselila nakon mirne reintegracije. Dakle tek nešto više od godinu dana to područje je bilo ponovno u sastavu Republike Hrvatske. Post-apokalipsa je bila stalna postava u tom gradu na Dunavu, korov i nisko raslinje su već dobrano okupirali svaku slobodnu površinu a repovi minobacačkih granata zabijeni u asfaltu nikoga nisu previše uzbuđivali osim mene. U početku sam ih zaobilazio, dok se i sam nisam priviknuo da je normalno ugledati rep projektila par centimetara ispod razine ceste.
U povodu zagrebačkog prosvjeda branitelja protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru javila se nekakva udruga koja sebe naziva Građanska akcija i uzbunila medijsku scenu svojim porukama s govorom mržnje. Ona je trebala poslužiti ili kao provokacija ili kao dokaz da je akcija branitelja poistovjećena s Pavelićevom NDH-a te da kao takva ima protivnike u hrvatskoj javnosti.
Građanska akcija je međutim obična prijevara koju je hrvatskoj javnosti bez provjere o kakvoj se udruzi radi plasirala prije svega Hrvatska televizija i Hrvatski radio, ali i drugi tiskovni, elektronički i internetski mediji. Još jedanput hrvatsko novinarstvo koje se nalazi na najnižim granama od svojeg osnutka palo je na ispitu, jer je dozvolilo da svoju funkciju objektivnog i istinitog informiranja javnosti stavi u službu nepostojeće provokatorske tzv. nevladine udruge iza koje ne stoji značajna skupina ljudi.
Od srpske pobune u Hrvatskoj se nije dogodilo da neka skupina prijeti nasiljem kako bi spriječila provođenje hrvatskog zakona - točnije, zakona o pravima nacionalnih manjina koji je potekao iz Tuđmanovog Ustava RH, a razrađen u Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama i odluci vukovarskog Vijeća. Sva tri dokumenta koja srpskoj manjini jamči pravo na vlastiti jezik i vlastito pismo donijeta su uz pomoć 100-postotnih hadezeovskih ruku. Dakle, riječ je o zakonima koji nikome ne štete za razliku od onih s početka devedesetih godina.
Pisati i čitati sam naučio iz Bukvara. Ćirilica je bila prvo pismo kojim sam pisao i na kojem sam pročitao prve knjige, poput recimo "Avanture Gordona Pima" od E.A. Poea. I dan danas imam tu zbirku od dvadesetak naslova literature za djecu na ćirilici. Knjige sam naime strpao u školsku torbu kada sam odlazio iz Vojvodine, čovjek bi pomislio da će biti nešto od mene, ali gadno bi se zajebao. Mudroser bio, mudroser ostao.
U jednom periodu tokom rata, čak sam pomišljao na to da ih bacim, zapalim ili nešto slično dovoljno snažno i upečatljivo kao znak da sam raskrstio sa trulim istokom. Tenkovi sa ćiriličnim porukama "mira" na kojima su polupijani rezervisti imali svoje koljačke kabanalije, uvelike su pridonjeli osjećaju gađenja spram zbirke u kojoj se između ostalih nalazila "Morska zmija" Julesa Verna koja će me kasnije dovesti do njegove "Djece kapetana Granta" a onda dalje do "Morskog vuka" i "Zova divljine" Jacka Londona, te naravno neizostavnog "Bijelog očnjaka".
Ban Josip Jelačić živ i kao spomenik nagledao se svašta na glavnom zagrebačkom trgu koji je desetljećima nosio ime Trga Republike – za nas nekada Zagrepčane, bio je to samo Trgač! Pamtim Zagreb iz boljih dana, primjerice iz vremena Univerzijade kada su mojim „belim gradom“, „ljepotanom na Savi i ispod Medvednice“, i tom prilikom preuređenim Trgačem šetale brojne skupine sportaša iz cijelog svijeta, kada se sportski borila mladost na stadionu u Maksimiru i drugim sportskim borilištima.
A danas, 7 travnja 2013??
Danas je Svjetski dan Roma, danas je i Jom Hašoa, dan posvećen Židovima žrtvama Holokausta: nekada se za Jom Hašoa pred Mojsija (kipara Augustina Augustinčića), na Mirogoju polagali vijenci, TV kamere su bile uključene…I Romi, i Židovi, i mnogi antifašisti platili su drugačija krvna zrnca i svoje antifašističke poglede umoreni od naci-fašista u ludilu II svjetskog rata 1939. - 1945.
A danas 7. travnja 2013.?
NB. Evo poslatice za moje uvijek iste minusere kojima se ne smije reći da su velikosrbi, odnosno jednostavnije rečeno četnici. Želim svima ugodno čitanje.
Predsjednik Republike Ivo Josipović nastupajući u redovnoj emisiji Hrvatskoga radija ponovno je kritizirao izjavu saborske zastupnice i predsjednice stranke HSP AS Ruže Tomašić da je saborski zastupnik Vojislav Stanimirović surađivao s četnicima u Vukovaru i da takvi Srbi ne bi smjeli sjediti u Hrvatskom saboru. „Nije sporno da je Stanimirović u vrijeme para-države bio gradonačelnik Vukovara. Ali on je obuhvaćen Zakonom o oprostu nakon čega je postao punopravni član našeg društva“, izjavio na Hrvatskome radiju predsjednik Republike.
(Napisano 04. 02. 2013.)
I ponovo nam se “dogodio narod”, ovaj puta na prosvjedu održanom 02. 02. 2013., u Vukovaru povodom, zamisli samo, najave vlasti da provodi zakonske obaveze, ovaj puta uvođenja dvojezičnosti, odnosno ćiriličnog pisma u Vukovaru.
Svaki takav skup organiziraju i provode pripadnici “udruga proizašlih iz DR”, oni koji su dobro unovčili svoje hrvatstvo, odnosno braniteljstvo, pa imaju i novca i vremena “potegnuti” recimo iz Splita u Vukovar, da “obrane svetinju” i ne dopuste da “Vukovar bude Bykobap”, a ustvari ne dopuste ratnim ranama da zacijele i da se život u Vukovaru, prvenstveno međunacionalni odnosi, normalizira, napetosti nestanu, a ljudi okrenu poslu i rješavanju životnih problema.
Svijesni su oni da svaka normalizacija odnosa u društvu čini njihovo posredovanje nepotrebnim, jer se još nije dogodilo da su oni prosvjedovali radi pospješenja rješenja nekog od akutnih problema koji obremenjuju hrvatsko društvo, pogotovo čini nepotrebnim financiranje tih opskurnih družina novcem poreznih obveznika. A novac je jedini spiritus movens koji pogoni i njihovo hrvatstvo i domoljublje.
Sa svakim novim javnim istupom predsjednik SDP-a Zoran Milanović dokazuje da je kriva osoba na odgovornom mjestu predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Tako je to još jednom demonstrirao i potvrdio u subotnjem intervjuu „Jutarnjem listu“ koji je očito zbog dugova u kojemu se nalazi EPH-a Ninoslav Pavića dužnik predsjedniku Vlade. Uostalom nije slučajno da je Vlada uoči ključnih izbora za europarlament i lokalnih izbora smanjiola porez tiskovinama na 5 posto.
