Vidim da se opet spomenula privatizacija kao uzrok naših nevolja i mizerije. Naravno, radi se o prozirnom alibiju za sveukupni nerad i nacionalnu neuspješnost. Propadamo zbog suprotne stvari: ogromnih troškova države, petljanja političara u gospodarstvo i zbog posljedičnoga stvaranje države nerada.
Od te strašne privatizacije je prošlo 15-18 godina, što odgovara razdoblju od 1945. do 1960.-63. U toliko dugom periodu cijela se Europa digla iz ruševina do solidnoga standarda, a mi još kukamo kako nam je sada loše jer je prije toliko godina propala Prvomajska, ili kako su se već zvale te firme...
Narod i trošenje novaca
U 2009-oj godini bilo je panike hoće li se država izvući, hoće li moći isplaćivati penzije ili će se sve prepustiti MMF-u. Panika je popustila i nastavlja se po starom: proračun je sličan lanjskome. Mogao je biti malo veći ili malo manji, ali samo simbolično. Malo manji značio bi poruku “štedimo barem malo”, ali odabrana je poruka “trošimo uvijek više, barem malo više”.
20. 04. 2009. objavio sam vrlo zapažen i posjećen dnevnik pod naslovom „Tako to rade u KGZ“.
Prema pouzdanim informacijama dobivenim od insidera, dnevnik je izazvao veliku strku u vrhu KGZ, poduzimalo se sve moguće ne bi li se došlo do onoga tko je posredovao neugodne informacije autoru dnevnika.
No, ako mislite da vrlo su vrlo neugodne, ali lako dokazive činjenice, potaknule ravnateljstvo na sanaciju i popravak stanja u KGZ, varate se, jer jedino što su oni poduzeli bio je niz razgovora sa zaposlenicima ne bi li se ušlo u trag „informatoru“.
Da ne kane ništa mijenjati u svojem ponašanju i odnosu prema novcu poreznih obveznika, koji im Gradski ured za kulturu doznačuje, pokazuju i pripreme za odlazak na 75. Skupštinu IFLA-e koja će se održati u Milanu 23 - 27. 08. 2009.
Iako Skupština traje 4 dana bibliotekarke su odlučile boravak uItaliji produžiti za još jedan dan, a u najnovije vrijeme kola priča i o punih osam dana. Spominje se i unajmljivanje autobusa, e da bi nam bibliotekarke bile autonomnije na turističkom putovanju.
Ja baš i ne mislim kako mi imamo najpametniju i najsposobniju Vladu. Ovo kažem jer je ponašanje naše Vlade u zadnje vrijeme u totalnoj suprotnosti s događajima u svijetu. Naravno, Hrvatska nije Island, ali zar se iz primjera gdje se doslovce preko noći sve srušilo kao kula od karata nije baš ništa naučilo? U redu, nemamo toliku rizičnu financijsku politiku, ali i jedan Japan predviđa najtežu godinu od Drugog svjetskog rata Svjetska ekonomija u recesiji!
Dok se tako u svim ostalim slučajevima tj. u nekim 'ozbiljnijim' državama već se dulje vrijeme ozbiljno radi na tome da se maksimalno ublaže udari financijskih i ekonomskih turbulencija, nama i dalje ne treba pomoć MMF-a (Sanader: Iako je kriza, ne treba nam pomoć MMF-a).
Otpustiti 100 000 državnih službenika i onda... i onda ... onda što? Potpuni kolaps, naravno.
Prvo
Sve više se priča kako veliki broj zaposlenika čini preveliki teret za našu državu te da su otpuštanja riješenje. Ali kakvo je to riješenje.
Što bi država učinila s ušteđenim novcem? Nije znala razumno gospodariti kad nije bilo krize i kad je jeftinog novca bilo koliko hoćeš, a sad bi odjednom pametno iskoristili te novce. I sad švrljaju dezorijentirani, malo nema deficita, malo ima, jedan dan sve super, sutra javljaju da smo u banani.Treba li poticati potrošnju ili stezati remen? Sve ih to zbunjuje i ne vidm kako bi se sad odjednom problem riješio uštedom na ljudima.
Drugo
Kolika bi to uopće bila ušteda? Sto tisuća prosječnih plaća bi bio trošak od nekih 10 mlrd. godišnje.
5000 je neto plaća, oko 7000 je bruto i na to još treba dodati doprinose za zdtavstvo i nezaposlene što dođe ukupno nekih 8000 kn. znači uštedjeli bi 10 mlrd., ali bi od poreza i doprinosa na plaću u proračun ušlo nekih 4 mlrd. kuna manje. Pa bi ušteda bila oko 6 mlrd.
Biti ću kratak i konkretan. Sanaderova Vlada nije uspjela riješiti ni jedan jedini problem i čini se da je Dražen Šimleša u jučerašnjoj emisiji "Lica nacije" imao pravo kada je rekao da postoje samo dva izbora koja u ovom trenutku Vlada ima: prvi, da nastavi s ovakovim destruktivnim, apatičnim, bezidejnim, nestručnim i opasnim aktivnostima dovoditi građane do ludila, i drugu da doista ponudi rješenja i krene u obračun s nagomilanim problemima. Međutim, ovdje se neću baviti Vladom i Sanaderom jer smatram da je na tu temu sve rečeno te im u vođenju ekonomske, gospodarske, socijalne, zdravstvene i ine politike želim zdrav razum.
Kako sam već u nizu svojih tekstova pisao o verbalnoj inkontinenciji trenutnog predsjednika Republike, nisam mislio da ću zadnji ispad s uštedom na pogrebima branitelja uopće udostojiti komentarom. Ta izjava je ispod svake ljudske razine, a kamoli da priliči predsjedniku države i vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga i sasvim se dobro uklapa u Mesićevu progresivnu demenciju. Igrokaz nakon te skandalozne izjave je već mnogo puta viđen - Mesić dodatno pojašnjava svoju izjavu (to jest, kusa ono što mu je jučer izletjelo), a nakon početnog šoka, sljedba okorjelih podržavatelja se regrupira i prebacuje priču na nešto sasvim deseto čime se miče fokus sa najnovije gluposti koju je provalio šef.
Da ne bi opet reciklirali zapravo mučnu i morbidnu priču, dajmo priči malo drugačiji kontekst vraćajući se nekih 9 godina unazad i na prve post-Tuđmanovske predsjedničke izbore. Mesić je i tada bio vizionar i mislio na uštede, dajem samo mali pregled njegovih planova za uštedu:
Brijune i Pantovčak treba komercijalizirati, a predsjedniku je dovoljno nekoliko prostorija u Banskim dvorima
U nezavidnoj situaciji (globalna ekonomska kriza izazvana najavom poreza na kapitalnu dobit, globalna recesija, presipavanje iz šupljeg u prazno) odlučujem stegnuti remen. Nemam klasični remen sa rupicama, već ovaj bez rupica. Stežem ga i krećem sa mjerama štednje.
Upalite radio ili TV. Otvorite novine. Poput šake u oko udariti će vas riječi:
Stezati remen. Štediti. Smanjiti potrošnju. Proračun bez deficita. Zamrzavanje ili odgoda rasta plaća. Odricati se. Kriza. U banani smo. Zaduživanje. Rast kamata. Teže do kredita.
U ljude se polako uvlači strah, nevjerica. Isčekivanje. Ima li spasa? Hoće li se pojaviti netko i ponuditi spasonosno rješenje?
I tako sve do danas, utorka, 25 studenog, lijeta gospodnjeg 2008.
Danas svi mediji donose „dobru“ vijest: kresanjem zahtjeva ministara, Šuker je uštedio 13,2 milijarde kuna proračunskog novca.
Slijedi i obrazloženje tog financijskog čuda: članovi Vlade doktora Sanadera u svojem popisu želja za državni proračun za iduću godinu zatražili su čak 135.8 milijardi kuna ali je odrješiti ministar financija te zahtjeve skresao na 122,6 milijardi! I eto uštede od 13.2 milijardi!
Ne razumijem ja te ministre. Pa što u popisu želja nisu zatražili 155,8 milijardi, sada bi ušteda iznosila nevjerojatnih 33.2 milijarde kuna.
Neovisni, ali ne i neutralni