Gledam i sluša i povremeno ne vjerujem vlastitim ušima, prvu emsiju Nedjeljom u 2. gost - Ivica Mudrinić zvani Patent!
Tema - kako se od siromašnog dječarca iz pasivnog Drniša, postaje uspješni menadžer telekomunikacijskog monopoliste u banana državi.
Čovjek je bio, kako sam kaže, ekonomski emigrant koji je s roditeljima emigrirao u Kanadu. Tamo je bio super učenik, naučio jezik od šuba, preskočio čak jedan razred i diplomirao s 22 godine.
Čitao je sve novine iz domovine i - bio u tijeku. Povremeno je dolazio doma i dopunjavao informacije. I onda, gle čuda, vratio se u domovinu s početkom ratnih događanja i u tijeku borbe za samostalnost.
Odmah, tako mlad i zelen, bio je uz rame Tuđmanu, odmah pomoćnik ministra, pa ministar, pa je dobio stan, za što kaže da je bilo legalno, jer trebalo je stambeno zbrinuti tako važan, stručni kadar...
Nakon toga odlazi voditi HRT, pa onda u biznis HT...
I čitavo vrijeme, svih 60 minuta emisije, čovjek ni da se zacrveni, ni da trepne... Pa on je sve to zaslužio!Zašto baš on, a ne neki drugi, mladi stručnjak iz dijaspore. Je li ključna riječ - Kanada?
Ili Šušak?
Zašto je potrebno toliko dugo i zašto je toliko teško izabrati glavnog urednika nacionalno-javne televizije i radija?
Famozno vijeće HRT- a muči se mjesecima s odabirom ravnatelja, ali i glavnog urednika-ce. Ne uspijevaju, ali ne odustaju. Prevažna su to mjesta, ta u Vijeću! A prevažno je bogami i tko će biti na čelu te važne institucije koja kreira javno mnijenje i koju, htjeli mi to ili ne, usprkos svemu, većina građana drži najozbiljnijom i plaća pristojbu bez puno opiranja.
A kakva je javna kuća HRT zna se i predobro, oni koji hoće znati, naravno!
Od otkaza "nepoćudnima" do dobro utabane demagogije i apologije vladajućima ... Od Mefista Vrdoljaka, karijerista Galića do bezveznjaka Sutlića, i manje ili više znanih i/ili neznanih činovnika i boraca za "našu stvar" , punih 20 godina imamo režimsku javnu kuću sa sve manje kompetentnih i kvalitetnih novinara. Takvi su eksces, greška u sustavu, strano tijelo...
Stanković kaže da imaju 3200 zaposlenih!!! Ma koja sanacija škverova?!
Jučerašnja emisija Nedjeljom u 2 je bila jedna od najboljih ako ne i najbolja uopće.
Igor je jedan od mnogih kojima su naši vrli političari(svi od reda) okrenuli leđa.
Kada su išli u rat svi su ih tapšali i ponosili se njima.Kada su se vratili s ratišta razorenog uma ,svima je odjednom neugodno u njihovoj blizini. „Ma pusti ga, to je neki prolupali branitelj“ Sramota!
Na političare više uopće ne treba računati, mislim da su svi iz svih stranaka kod svakog normalnog i racionalnog čovjeka potrošili sve kredite.
Kako pomoći braniteljima koji imaju problema? Kada dođu po pomoć saslušajte ih. Apelirajte na sve državne institucije svim sredstvima da se tim ljudima pomogne.Treba im pomoći i financijski.
Za božić će se nemilice trošiti novac u shopping centrima. Pokažite svoju čovječnost i taj novac dajte onima koji se jedva prehranjuju i bore se da prežive.
Ako se već ne ponašate tako svaki dan ,djelujte u stvarnom duhu božića i pomognite svima kojima je to potrebno.
Svatko na svoj način. Kada bi većina građana prihvatila takav način kolo ljudskosti bi se možda i pokrenulo.
9. VII. 2009.
Dobar dan!
Hrvoje Appelt shvaća i radi ono, što nekii drugi novinari ili nedovoljno shvaćaju ili se ne usude raditi, t.j. ovo: Nije dovoljno zabavljati čitatelje objavljivanjem novih i zanimljivih događaja i skandala (kako bi se novine dobro prodavale), nego je najvažnije da se svako protupravno ponašanje kazni i spriječi. Ako se to ne događa, znači da se još netko "odozgo" ponaša protupravno, pa onda treba istražiti krivnju tih osoba na višoj razini, t.j. treba uporno pratiti svaku protupravnu i nepravednu pojavu, tako dugo dok se ona ne ispravi.
Jasno, ne može se svakodnevno pisati o istim neriješenim stvarima, ali ništa ne smije pasti u zaborav! Kako to postići?
"Pogledajte izdajice hrvatskoga naroda!" – imperativno se drečio svećenik jednog provincijalskog mjestašca na nedjeljnoj propovijedi, znakovito upirući prstom u najnoviji broj Hrvatskog lista, časopisa za sve one kojima je činjenica da su Hrvati najveće životno dostignuće. Sudeći po svećenikovoj maniri, moglo se pomisliti da govori o stvarnim monstrumima koji su pod krinkom hrvatstva počinili stravične zločine – recimo – Anti Paveliću ili Mirku Norcu. Međutim, velečasni nas nije dugo držao u iščekivanju. Čim je spomenuo don Ivana Grubišića – "Judu izdajicu Svete Majke Crkve" – bilo je bjelodano da govori o "antihrvatskom čoporu" kojeg je par dana unatrag prokazao Davor Domazet - Lošo, nekadašnji visokopozicionirani član jugoslavenske mornarice kojeg je "deus ex machina" rješenje u obliku Franje Tuđmana učinilo gorljivim zagovornikom hrvatstva. Osim don Grubišića, na Lošinoj su se listi, međuostalim, našli novinari Denis Kuljiš i Drago Hedl, voditelji Mislav Bago i Aleksandar Stanković, etnolog Sandi Blagonić i profesor Žarko Puhovski, svi – po Lošinom nastranom shvaćanju - borci protiv Hrvatske i svega što je hrvatsko.
Nekako sam se zadnjih tjedan dva bio razlijenio, pa nisam intenzivnije pratio medije, ni novine ni TV. Takve izlete je potrebno tu i tamo njegovati, da bi se čovjek vratio iz strastvene angažiranosti na što mirnije pozicije (krajnja neutralnost je ipak nešto što faktički u praksi ni ne postoji).
Sinoć sam odlučio pričekati “Otvoreno” na HTV, najviše zato što ipak pomalo “sadistički” uživam gledati koprcanje Friščića i njegovih pulenova (posebno meni dragog "sina razmetnoga" Božidara Pankretića) poslije minhauzenovskog udara kojim je veliki novovjeki hrvatski opsjenar i patološki lažov Ivo Karl Friedrich Hieronymus, Freiherr von Münchhausen u briljantnom stilu izveo akciju pretvaranja HSS-a u HSP.
Kad je Kafka razvijao ideju za svoju novelu Metamorfoza, slijedio je nekoliko razvojnih misaonih linija koji su mu pomogle da krene putem u kojem je stvorio to svoje poznato genijalno djelo. Jedno od toga je i da je metamorfoza ustvari normalan proces nastajanja kukaca, koje je on simboličnom primjenom kod čovjeka pretvorio u metamorfoze duha. Čast pravim kukcima koji imaju svoj način življenja dodijeljen im od prirode i kojeg ne mogu promijeniti, ali metamorfoze kod čovjeka, kad se prevedu na moralnu razinu, imaju drugo značenje. Čast i ljudima koji za cijeli život su odabrali kukačka obilježja. Naravno svaka čast i ljudima koji su cijeli svoj vijek podredili cilju da budu ljudi.
Danas kod Stankovića razgovarali su Ljubo Jurčić i naravno Stanković.
Vezano uz zadnji Mamićev ispad na presici Stanković je stanivo da SDP-ov Zagrebački holding pod vodstvom Milana Bandića godišnje ubace u dinamo do 50 milijuna kuna, a sve to Mamić primi i potroši.
Jurčić je samo klimao glavom, slaže se da je to kriminal i nedopustivo ali ne želi ništa poduzeti i kao premijerski kandidat čak nije niti rekao da će stranačkog kolegu Bandića zamoliti da to više ne radi..
Gledajući prošlotjedni Stankovićev politički talk-show Nedjeljom u 2, ostalo sam malo iznenađen, ne zbog toga što je Ljubo Jurčić emisiju iskoristio za predizbornu promociju, već Stankovićev odnos prema njemu.
Počelo je, počelo ...
Ljubo Jurčić koji je prije desetak dana na konferenciji za novinare u sjedištu SDP-a, zajedno s Željkom Antunović predstavio svoju gospodarsku strategiju u kojoj obećava snažniji gospodarski i industrijski rast te održiv rast standarda, zaista je stručnjak na području ekonomije te je u svoju strategiju uložio mnogo vremena i napora. Veseli me ako će se ovaj neslužbeni početak predizborne kampanje oslikavati i u drugim sučeljavanjima među strankama – jer zaista je već dosta sukobljavanja političara na osobnoj, plitkoj i primitivnoj razini tijekom kampanje, potrebno je rasprave temeljiti na konkretnim programima koji misle pokrenuti Hrvatsku, o tome kako pobošljati stanje u zdravstvu, pravosuđu i drugim važnim segmentima za našu malu zemlju ... Interesiraju li takvi programi prosječnog hrvatskog nisko obrazovanog glasača?
Tijekom polusatnog gledanja Stankovićeve emisije sam došao u iskušenje da po prvi puta prekinem gledati ono što započnem. Prvih dvadeset minuta je utrošeno za prežvakavanje davno prežvakane priče o njenoj bolesti (neću komentirati izrečeno), a nakon šestominutnog priloga još četiri. Tek smo potom mogli slušati barem malo onoga zbog čega se i gledaju emisije toga tipa.
Moram na početku reći da Stanković nije opravdao ni dio mojih očekivanja. Imati za sugovornicu političarku Đurđinog položaja moralo je rezultirati nečim za gledateljem zanimljivijim. Ovako, gotovo da se emisija može ocijeniti dijelom Đurđine kampanje. Toliko suosjećanja, novinarskog podilaženja i obzira nismo vidjeli od Tuđmanovih vremena. Ima ona, a i trebala je toliko toga pojasniti, da je pravo čudo koliko Stanković nije imao novinarskog poriva, a opravdano je zapitati da li ga možda nije namjerno zatomio. Tako je olako prešao preko operacije mimo liste čekanja („rekli su mi da ima slobodnih termina“), izazivanja suosjećanja nacije neprestanim slikanjem i intervjuima za vrijeme oporavka (za Kosoricu svojevremeno rekla „da ne voli one koji javno pate“), a posebno nije želio da ju podsjeti na laganje naciji u vezi posla svoga muža. Za ovo posljednje joj je čak dopustio da opet pokuša prodati priču o javnom natječaju na koji se eto nitko nije htio javiti. Samo je falilo da zajedno upute javnu pokudu nezaposlenima koji se poput najvećih lijenčina nisu htjeli javiti za posao u Čazmi koji je plaćen kao onaj saborskih zastupnika. Stankoviću nije bilo čudno da se je natječaj, vjerojatno radi zadovoljavanja forme, objavio samo u Narodnim novinama.
