pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvati su na žalost vrlo licemjeran i sebičan narod. Kad god treba dignuti glas, oni ostanu pokunjeni i šute, držeći se one dobro poznate „to se mene ne tiče“, osim kad se radi o tome da treba pokazati kako smo jaka nogometna nacija ili kako treba prebiti „pedere“ koji su se odlučili na Trgu bana Jelačića javno deklarirati o svojem rodnom identitetu. To su naime jedina dva događaja gdje su Hrvati izašli na ulice bez da ih je itko organizirao i o čemu su izvještavali svi utjecajni mediji. O svemu ostalome, Hrvati šute ili potiho iskazuju negodovanje, dok utjecajni mediji ponekad i nešto izvijeste, ali više iznimno, nego kao pravilo.

Naslov je preuzet iz odličnog teksta s index.hr - Milorad Pupovac jedini partner kojega Sanader nije uspio prevariti Tomislava Klauškog koji samo potvrđuje sve ono o čemu sam pisao još prošle godine - Sanader je naišao na zajebanog igrača i popušio ga - a cijenu ćemo nažalost platiti svi mi.
Zagriženim HDZ-ovcima samo podatak da im je potpredsjednik Vlade Uzelac bio zadnji sekretar Saveza komunista u Zagrebu prije rata - he he - toliko o tome tko se s komunistima druži i sklapa koalicije.
Koga ova tema zanima neka pročita cijeli tekst, ali želio bih izdvojiti nekoliko citata, samo da znate s kime imamo posla - prvo malo o liku i djelu:... Pupovac je za to sve platio (djelomičnim) gubitkom političkog obraza. Kad se 1997. godine izglasavao Tuđmanov paket ustavnih promjena, između ostalog kad se parlamentu dao stari NDH naziv Hrvatski državni sabor, zastupnici su sat vremena čekali jedan, presudan glas. Bio je to srpski glas Milorada Pupovca. On je u zadnji trenutak ušao u već uskuhalu Sabornicu i tiho izgovorio svoje "da" za ustavne promjene. Za to je nagrađen gromoglasnim pljeskom HDZ-ovih zastupnika i prezirom ondašnje opozicije. Pupovac je odmah žigosan kao Tuđmanov Srbin.

Čitam novi Globus i intervju s to be potpredsjednikom Vlade za vanjsku politiku - Miloradom Pupovcem i ne mogu vjerovati. Iako me ništa više ne iznenađuje od tog iskusnog predavača političke škole u Kumrovcu, čime se i u razgovoru hvali (pogledajte ranije dnevnike u kojima npr. Pupovac ne zna koji se dan antfašitičke borbe obilježava u Hrvatskoj), frapira me činjenica da nitko ne nalazi potrebe to komentirati, bilo od politike ili medija. Da je slučajno Milanović sastavljao vladu i napravio ove ustupke (a vjerojatno još koji) Sanader bi mu bez puno razmišljanja izveo desnicu na cestu. A o tome koliko će nas to kao porezne obveznike koštati i tko je takve sporazume odobrio i kada, do danas ni riječi. Ali zašto se čudimo, pa ionako nas danima zabavljaju sa zabranom pušenja, 0 promila ili promjenama dokumenata...

Mislim da od svih koji pišu blogove najbolje poznajem Vicu Vukojevića. Upoznao sam ga kad sam došao kao mladi student u Beč na studij dirigiranja. Vice je bio već u Beču i pokušavao dobiti neku austrijsku stipendiju za nastavak pravnog studija kojeg je započeo u Zagrebu. U vrijeme kad sam ga upoznao 1965/66. učio je njemački. Bio je izvanredno simpatičan i dobroćudan mladić. Doduše 10 godina stariji od mene (rođen 1936) ali to je bilo lako objasniti njegovim boravcima u zatvorima zbog politike.

Nakon izvjesnog vremena Vice Vukojević se preselio u Pariz jer mu se tamo otvarala prilika za studij na jednoj elitnoj pravnoj školi.

U Hrvatskoj danas živi između 5.000 i 7.000 obespravljenih obitelji koji su imali tu nesreću da su se našli u tzv. „privatnim“ neuseljivim stanovima, koji su nepravedno bili izuzeti iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na osnovu članka 30. Zakona o najmu stanova iz 1996. godine. Jedno od HDZ-ovih obećanja pred izbore 2003. bilo je i rješavanje tog pitanja, no praksa je pokazala da se nije učinilo apsolutno ništa. Kako su na adresu CNN bloga povremeno stizali upiti „zaštićenih najmoprimaca“ kakav je stav SDP-a kao mogućeg pobjednika na izborima 2007. po tom pitanju, urednik ovog bloga upitao je meritornu osobu u SDP-u za to pitanje, dr. Ivu Josipovića. Odgovor objavljujemo u cijelosti.

Dokumentacija koju danas objavljujemo je veliko finale oko stana u Kozarčevoj 21 kojeg su Sanaderovi doslovno oteli i zbog koje je Vesna Škare Ožbolt svojevremeno bila protjerana iz Vlade, nalazi se u priloženom .pdf dokumentu. Kad pregledate tu dokumentaciju prvi zaključak koji vam se nameće je kao da je izašla iz Kafkinog procesa, a svoje ruke u tom prljavom procesu imaju i zagrebačke institucije pod palicom Milana Bandića i gradskog SDP-a.

Proteklih tjedana nekih desetak posto građana ove zemlje uspjelo je profitirati nekoliko tisuća kuna kupovinom povlaštenih paketa dionica tvrtke T-HT, kojoj je na čelu Ivica Mudrinić. No tko je u biti Ivica Mudrinić i kako se on našao na čelu T-HT? Nacional je krajem 2006. objavio intervju s Ivicom Mudrinićem u kojemu donosi i kratki pregled njegove biografije u kojemu nećete naći ništa posebno. Mudrinić s 11 godina odlazi u Kanadu, tamo se školuje gdje i diplomira, pa se zaposli, počne čitati hrvatski tisak, hvata ga nostalgija, s promjenom vlasti vraća se kao veliki domoljub, bla bla bla…

Ovdje ćemo se baviti stvarima o kojima Ivica Mudrinić rado šuti.

Ana Černjul, photo by Nina Đurđević/Cropix

U današnjem Jutarnjem listu objavljen je jedan u nizu članaka o građanima drugog reda, tzv. zaštićenim najmoprimcima. Ovog puta radi se o 83-godišnjoj starici Anji Černjul koja već 61 godinu živi u stanu nad kojim je nekad imala stanarsko pravo, a posljednjih godina nominalna vlasnica Marija Tomek joj maksimalno zagorčava život ne bi li ju što prije stjerala u grob. Iako se u članku cijelo vrijeme iznose teze kao da se radi o klasičnom najmu, pa se govori o vlasnici stana umjesto o nominalnoj vlasnici, ovdje ćemo se pozabaviti samo jednom činovničkom izjavom koja je stigla iz Ministarstva zaštite okoliša koja glasi:

Vidite da nisam coprao bez veze već mjesecima - jer umjesto naslova Srbija plaća ratnu odštetu Hrvatskoj - imam što za pročitati OESS: Hrvatska mora pomoći Srbiji u zbrinjavanju izbjeglih Srba.
Dakle sami smo obnovili sve srušeno i Hrvatima i Srbima i svima ostalima, a sada bi onima koji su tada otišli, ne žele se vratiti i namjeravaju živjeti u Srbiji ili bilo gdje po bijelom svijetu, trebali i platiti nekakvu odštetu. Za nešto što službeno više ne postoji - stanarsko pravo.
Kada bi se ovo dogodilo, svaki bi zaštićeni najmoprimac u Hrvatskoj slobodno mogao podići ustavnu tužbu jer nije zajamčena jednakost svim građanima. Kao njima ništa, a Srbima koji se ne žele vratiti sve?

Dok je HDZ bio u oporbi, najavljivao je da će riješit problem tzv. „zaštićenih“ najmoprimaca. HDZ je došao na vlast, ali problem nije počeo rješavati ni do 6 mjeseci prije kraja mandata i novih izbora. Reklo bi se, tipično za političare koji puno obećavaju, a malo toga ispunjavaju. Oni sigurno nemaju probleme kao što ih imaju hrvatski „zaštićeni“ najmoprimci. Probleme najmoprimaca je možda najbolje ukratko opisala Volga Vukelja Dawe, predsjednica Saveza Udruga Stanara Hrvatske, u članku Jutarnjeg lista, pod nazivom "Građani smo drugog reda, država čeka da pomremo!":

Za OESS stanarsko pravo i dalje sporno piše business.hr.
Provedba procesa povratka izbjeglica prijeratnim domovima na području Bosne i Hercegovine,Hrvatske te Srbije i Crne Gore još uvijek je usporena zbog neriješenih imovinskih odnosa a dio tog problema je i način na koji Hrvatska tretira nekadašnja stanarska prava, ocijenio je u ponedjeljak u Sarajevu voditelj misije OESS-a u BiH Douglas Davidson. Ponukan ovom vijesti vraćam se svojoj staroj temi traženja povrata stanarskog prava jer se to stalno želi na neki način otvoriti, pa krenuti sve ispočetka,valjda kako bi se Hrvatsku opet moglo pritiskati.

Stručnjaci upozoravaju da je POS potpuno neodrživ u Europskoj uniji i da je protivan svakoj logici tržišne ekonomije. Lokalne zajednice daju zemljište po 40% nižim cijenama, da bi se onda izgradili stanovi koje će u konačnici kupci platiti 900 eura, a onda kasnije mogu prodat po puno većoj cijeni i tako dobro zaraditi. Usprkos svemu, država i dalje forsira POS. Zašto?

Postoji nekoliko razloga. Kao prvo, građevinska mafija usko je povezana s vlašću. Koliko god građevinari kukali da su cijene niske, činjenica je da takve objekte ne moraju prodavati jer su već prodani. Dakle novac je siguran. Kao drugo, da je to tako loš posao kako često čujemo, ne bi Čačićeve tvrtke gradile te iste stanove i ne bi bile tako uspješne. (Ok, formalno on nije u tim tvrtkama već je sve ovlasti prenio na svoju ženu, ali ne vjerujete valjda da on nema nikakve veze sa svojom ženom? I ne, ne optužujem za korupciju, jer zakon je takav koji kaže da to nije korupcija, ali je definitivno moralno upitno.)

Posljednjih nekoliko dana, kako sam objavio nekoliko tekstova o „zaštićenim“ najmoprimcima i stanarskom pravu na cnn.blog.hr, javili su se neki pojedinci, anonimni, koji ostavljaju razne komentare u kojima prilično pogrdno govore o „zaštićenim“ najmoprimcima i ujedno iznose niz neistina.

Prva neistina kojom se uvijek pokušava kontrirati je da su nositelji stanarskog prava u nacionaliziranim bili u tuđim privatnim stanovima za kikiriki. To nije istina, jer po tada važećim zakonima, nacionaliziran ili društveni stan bilo je pravno isto i svi su plaćali istu najamninu i još posebno izdvajali u stambeni fond, bez obzira u kakvom su se stanu nalazili. Dakle to po tadašnjim zakonima niti je bio tuđi privatan stan, niti su oni nešto jeftinije stanovali od drugih.

Na adresu CNN Bloga stigao je jedan zanimljiv mail kao reakcija na posljednje „uspjehe“ hrvatskog pravosuđa, samoubojstvo „zaštićenog“ najmoprimca iz Splita, te Horvatinčićevo „umijeće“ brzinskog kupovanja nacionaliziranih nekretnina nad kojima su u tijeku sudski postupci.

Cijenjeno Uredništvo,