Često se pitam kako je jedan gradić u Bosni i Hercegovini, prelijepa naziva, postao simbol najvećeg zla koje se dogodilo u poslijeratnoj Evropi?? Srebri se more, i mjesec na površini mora, a Srebrenica je ovih dana ovijena u olovnu tugu, u vrućinu, u iskopane rake u koje se polažu mrtva tijela identificiranih ostataka ljudi koji su hodali ovim svijetom, voljeli, govorili, smijali se i – zapomagali! Taj vapaj umirućih svijet, i nakon Auschwitza, nije čuo, skapali su u genocidnom ratnom zločinu, okruženi „plavim šljemovima“ UN, pokazujući kako je život u vrijeme raspada Titove Jugoslavije bio jeftin, tek jedan metak u potiljak! Prvo smo zakazali svi mi koji nismo znali ili htjeli zaustaviti genocidnu politiku klike slobodana Miloševića koji je u svoj paklene planove uključio ostrašćenu mladost Srbije, mladiće koji su također hodali ovim svijetom, voljeli, govorili, smijali se... učinio ubojicama koji su bacili ljagu na sav srpski narod.
Tko je zakazao?
Ono što se dosad samo naslučivalo u novinskim komentarima i analizama da su blokadu vojnog djelovanja protiv Srbije u NATO-u provodili Britanci, sada je nakon 16 godina pokolja u Srebrenici potvrđeno iz visokog američkog diplomatskog izvora.
Američki diplomat Robert Hunter koji je bio veleposlanik SAD-a pri NATO-u u razdoblju 1993-98. odgovarajaći u uglednom Financial Timesu na jedno pismo britanskog zapovjednika Unprofora generala Sir Michaela Rosea konstatirao da Velika Britanija snosi velik dio odgovornosti za pokolj u Srebrenici, jer je bila jedina članica NATO-a koja se sustavno u ratnim zbivanjima na području bivše Jugoslavije protivila uporabi zračne sile protiv Srbije. Tek nakon masakra u Srebrenici Britanci su popustili, pa je uz pomoć zemaljskih vojnih uspjeha Hrvata i Bošnjaka NATO bombardiranjem zaustavio srpska osvajanja.
Jedino priznanjem individualne i iskonski prirodne krivice može se psihički suzbiti moć predstave o osveti. Učinilac i njegovo potomstvo nemaju prava da govore o pomirenju. Iz tog zahteva može se iščitati samo želja za poricanjem krivice. Ako već individulana smrt poseduje nešto nepomirljivo, onda se nepomirljivost masovnog ubistva može izbrisati samo nasilnim psihičkim činom. Čak ni potomstvo žrtava ne može da da oproštaj, kako to zahtevaju krivci i njihovi bliski. Jedino svest da se ono što se dogodilo ne može popraviti zna da je osuđena da gleda u učin i da ispituje i priznaje udeo vlastite krivice kao specifične.
(Detlef Klausen, Granice prosvetiteljstva)
http://zokstersomething.wordpress.com/author/snezanacongradin/
http://zokstersomething.wordpress.com/author/cottonjazz/
Za mene je nedokučiva ta potreba poistovjećivanja nezanemarivog broja ljudi s evidentnim zločincima pa i onima pravomoćno osuđenima za najteže zločine.
Jučer su svi bili Mirko Norac, potom Gotovina, čudim se da nisu bili i Korade, danas vidimo kako su im i srpska braća po nožu svi Ratko Mladić.
Što je teži zločin koji su počinili ili za njegovo počinjenje odgovorni, to su im draži i veći „heroji a ne zločinci“.
Pitam se kakvi to moraju biti ljudi kojima pada na pamet poistovjećivati se s jednim minusinteligentom kakav je Mirko Norac, čovjek koji je evidentno počinio teške zločine za žrtve kojih nikad nije pokazao ni najmanjeg znaka kajanja.
Ali eto on je domoljub, heroj, „ponos Cetinske krajine“, pa iako osuđen i tobože u zatvoru, privilegiran do bola, moglo ga se sretati na najneočekivanijim mjestima, jer je njegov „doprinos obrani domovine nemjerljiv“, iako će znalci reći da „ako i jest postojala namjera srpske strane da zauzme Gospić, onda se Gospić obranio usprkos, a ne zahvaljujući Mirku Norcu“, koji je bio „mlad i pobožan“.
Ne znam da li je Adolf Eichmann (1906—1962.) prije svog uhićenja bio na svadbi nekoga bivšeg naciste u Buenos Airesu, ali Ratko Mladić ušao je u moju memoriju preko snimaka gdje raspojasano pleše na nekoj svadbi. Ušao mi je potpuno u svijest kao ratni zločinac koji je u ratu zapovijedao i jedinicama smrti, kao osoba koju traže policije više država.
Drugi svjetski završio je 9. svibnja 1945., jedan od najvećih ratnih zločinaca IIWW Adolf Eichmann otkriveno je da živi u Buenos Airesu pod imenom Ricardo Klement (Clement), stanovao je u ulici Garibaldi. Petnaest godina kasnije, u svibnju 1960. grupa dobrovoljaca Mossada kidnapirala ga je i posebnim avionom prebacila u Izrael, gdje mu je suđeno 1961. godine.Na suđenju u Jeruzalemu osuđen je na smrt i obješen. Kremiran je, ali mu je pepel prosut po Sredozemlju daleko od obala kako niti jedna država ne bi mogla biti počivalište ovom zločincu. Prije vješanja, popio je pola boce Carmela, vrste suhog izraelskog vina. Nije pojeo zadnji obrok.
HTJELI IH PROGLASITI MRTVIMA
Najbolji dokaz da je posjet predsjednika Srbije Borisa Tadića bio nova podvala Beograda je priopćenje izdano iz njegova Ureda kojim se pokušavalo demantirati ocjene u Hrvatskoj da to nije bio službeni nego privatni posjet.
U tom priopćenju se tvrdi Tadićev posjet nije bio osobni nego "radni", te da je u Vukovaru iznio službeno stajalište Srbije, a ne njegovo osobno. Na žalost ni jedan hrvatski medij, bilo iz neznanja bilo zbog kontrole, radilo se o komercijalnim ili javnim medijima, nije reagirao na ovo priopćenje iz Ureda predsjednika Tadića.
Tvrdnjom da je Tadićev posjet bio "radni" Ured predsjednika Republike Srbije samo je potvrdio ocjenu da njegov posjet nije bio službeni, odnosno u širem smislu bio je privatni, a sve ono što je izrekao na Ovčari i u Paulin Dvoru ne predstavlja službeno stajalište Republike Srbije. Za one koji ne znaju što je u odnosima između država znači "radni posjet" treba objasniti da se taj izraz upotrebljava kako bi se ukazalo da u određenim pitanjima od važnosti za te države ne postoji usuglašeno stajalište o državnoj politici prema tim pitanjima.
Početak i kraj, a između zaplet filma
Ovih dana jesen je dosadna, kiša monotono natapa zemlju prepunu vlage, a u ljude se uvlači slično raspoloženje: tmurno, hladno, vlagom prezasićeno.
Bliži se dan Svih svetih. Krizanteme svih boja već su izložene u cvjećarnicama, trgovačkim centrima, na tržnicama i ispred kuća mnogobrojnih sitnih uzgajivača, koji bi si olakšali preživljavanje nadolazeće „najhladnije zime u zadnjih 1000 godina na Balkanu“.
Rođenje i smrt su na krajevima niti koje pletu život.
Početak i kraj, a između zaplet filma.
Nitko od nas nije baš imun na ljepotu, pogotovo kažu- muškarci. Jedan ženski primjerak, jedinstvene ljepote, pobudio je veliko zanimanje i kod nas, i u susjedstvu. Stigla je Angelina Jolie. Novinari i glumci- profesionalni ljetni turisti na Brijunima , čekali su je, ali ne i dočekali. Njihovo iščekivanje, a zatim razočarenje punilo je novinske stupce, kada već nisu njeni intervjui.
Zaposlila ona puno novinarskih pera, glumaca iz „ovih regiona“, ali i političkih glava.
Spin Josipovića i „Večernjeg lista“ za Vuka Jeremića
Nije trebalo dugo čekati da se pokaže kako je govor predsjednika Ive Josipovića u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, između ostalog, bio pripremljen za ciljeve srbijanske diplomacije, što i ne treba čuditi jer je glavni Josipovićev savjetnik u ovoj stvari britanski čovjek dr. Dejan Jović, a tu su mu još kasnije nadodani Chris Cviic i diplomat stariji od same Jugoslavije sveprisutni Budimir Lončar.
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
