pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Unatoč raznim analizama najviše glasova je dobila koalicija oko Demokratske stranke Borisa Tadića. No pitanje ostaje koliki je njen koalicioni potencijal jer jedini prirodni saveznik LDP jedva prelazi izborni prag. SRS je ostvario nešto lošiji rezultat u odnosu na prošle izbore no prema opredjeljenjima može računati na koaliranje s SPS-om i DSS-om što su i bile pretpostavke prije izbora. Današnji Kurir ako je vjerovati tim novinama donosi ovu izjavu Dačića iz SPS-a:
- Od saradnje s Haškim tribunalom nema ništa! Mi nikada nećemo pristati na dalja izručenja naših građana u Hag! Više puta sam rekao da smo spremni na razne kompromise i razgovore sa svima, ali oko oslonaca naše politike, a to su Kosovo u Srbiji, Hag, socijalna politika, menjanje Zakona o radu, oko toga nema pregovora.

Spin doctor i jedan od najutjecajnijih HDZ-ovaca Ratko Maček zna da je lova - jednostavno lova, pa je prihvatio ponudu da savjetuje vođenje predizborne kampanje "jedne stranke u Srbiji", čije ime nije htio otkriti. Međutim, sustavom eliminacije, Business.hr koji i donosi ovu priču, je doznao da se radi o Demokratskoj stranci Srbije - index.hr - Maček savjetuje Koštunicu, budućeg Šešeljevog partnera?
"Ne mogu vam reći za koju tamošnju stranku radim, nazovite me kad izbori završe", kazao je Maček. Demokratska stranka Borisa Tadića tvrdi da Mačeka nema na listi njihovih PR stručnjaka, a Srpska radikalna stranka kojoj je glavna figura četnički vojvoda Vojislav Šešelj, iako ju sada vodi nimalo umjereni Tomislav Nikolić, tvrdi da im usluge pružaju isključivo agencije iz SAD-a (također država koju ta stranka demonizira, ali bit će da su i njima izbori - jednostavno izbori).

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Izvod iz zajedničkog intervijua S.Žižeka i Z.Đinđića u nemačkom listu, 1999.god.

Žižek: Zaboravili ste jedan drugi mogući scenario. Nakon rušenja Miloševića mogla bi nastupiti i "rusifikacija" Srbije. Pod time mislim da bi mogao doći na vlast režim koji prema vani izgleda moderno i zapadnjački, ali potajno iznutra pljačka zemlju i ucjenjuje Zapad na isti način kao što to čini Jeljcin: Ako nas ne podržite, ovdje će se sve urušiti. Takav režim se uopće ne bi morao pretvarati da ima neku viziju, nego bi mogao preživljavati tako da planski jača nihilizam kod ljudi. Ne mislite li da ta opasnost postoji i za Srbiju, gospodine Đinđić?
Đinđić: Ako ne dođe do radikalnog ozdravljenja političke kulture, onda je to doista najvjerojatnija posljedica - kolaboracija između dijelova Miloševićevog aparata i dijelova opozicije, dakle diskontinuitet političkog personala uz istovremeni kontinuitet politike.
………………………………………………………………………………….
Zaista, potpuno precizna definicija od strane S.Žižeka I isto toliko jasno manifestovana svest o toj opasnosti od strane Z-Đinđića.
Rezultat?

Danas su moja uvjerenja poljuljali Etiopljani.
Sve moje kritke o nemirnom Balkanu, postale su neprimjerene i pretjerane nakon što su trojica dugoimenih, tamnoputih momaka izjavila kako baš Srbiju žele za svoju novu domovinu.
Mora da je onda tamo odakle su došli stvarno grozno, pomislila sam.
Zaista moraš biti dobro lud ili dolaziti iz zajebane situacije da bi poželio srpsko državljanstvo.
Pambukovica bi mogla postati poznata kao selo koje je lansiralo trojicu Afrikanaca ravno među svoje najzaslužnije sinove, a Hrvatsku maknula s puta za Europu. Evo kako.
Naime, dečki ne samo da vole srpsku zemlju, već su se toliko asimilirali, da bi joj, kako kažu, mogli donijeti koju atletsku medalju jer- super trče.
Istina, tvrde u selu, mladići koji su inače jako fini i pristojni, svaki dan trče 40 kilometara. Tolika ljubav koja nije viđena ni kod rođenih Srba, toliko je opčinila strance da su čak i zapalili putovnicu kako ih vlasti ne bi teleportirali iz zemlje.
Tamo negdje u bijelom svijetu (ili u ovom slučaju u crnom) zaista žive neki čudni i sigurno nesretni ljudi.

Analizom podataka o prosječnom rastu neto plaće za prosinac 2007. godine (posljednji objavljeni podatak u svih 6 zemalja, bez Kosova) prikupljenih sa stranica nacionalnih statističkih agencija, došli smo do još jednog poraznog podatka za Hrvatsku. Na godišnjoj razini, najviši nominalni rast plaća ostvaren je u Crnoj Gori i Srbiji (22%). Slijedi Makedonija (12%), BiH (11%), Slovenija (6%), i na kraju Hrvatska (5%). Izražena u eurima, prosječna plaća u prosincu 2007. Iznosila je 870 eura u Sloveniji, 676 eura u Hrvatskoj, 436 eura u Srbiji, 376 eura u Crnoj Gori, 348 eura u BiH i 253 eura u Makedoniji.

Vlast i zagovornici hrvatskoga ulaska u NATO kao jedan od najvažnijih razloga za ulazak Hrvatske u NATO ističu sigurnosne razloge. Tobože će Hrvatska u NATO-u biti sigurnija. Time se onda pokušavaju zasjeniti druge očito nepovoljne posljedice ulaska u NATO (veliki i nepotrebni troškovi, moralno-etični problemi vezani uz djelovanje NATO-a, građenje NATO-ovih baza u Hrvatskoj i posljedice istih na turizam i okoliš itd.). Rezoniranje ide logikom – ma neka i jest sve ostalo istina, ali bar ćemo biti sigurni.
E sad – kakva sigurnost? Dvije se vrste sigurnosti tu obično navode – sigurnost od globalnih i regionalnih prijetnji. Pod prvim se smatra sigurnost u slučaju kakva velikoga rata. Međutim, u slučaju smo velikoga sukoba (primjerice NATO-a i Rusije), kao što sam već pisao, sigurniji izvan NATO-a, a i pitanje je koliko bi u slučaju velikoga rata imali od NATO-a koristi (svaka bi zemlja prvo gledala sebe, ne postoji obaveza automatskoga branjenja drugih članica NATO-a itd.).

Koštunica je prelomio – status Kosova je važniji od integracije Srbije u Europu. Izvanredni izbori u Srbiji su pred vratima.Osobno mislim da je to najbolji i najčišći izlaz jer znamo da postoje i druga rešenja puno lošija od ovog. Niti jedna vlada ne može funkcionirati u atmosferi velikih podjela nakon odlaska Kosova.
No ipak teško će biti predvidjeti rezultate ovih izbora.Oni se više s ničim ne mogu usporediti jer se vode pod znakom izgubljenog Kosova,a to ulazi u iracionalnu sferu prošlosti, povijesti, nacionalnog,….
Jedno je sigurno. Izbori će biti vrlo emotivno nabijeni puni frustracija.Jedni će plašiti druge. Strah od propasti i izolacije Srbije nasuprot strahu od cjepkanja Srbije pa i njene propasti.(vidi.Kremenska proročanstva).
Živo me zanima kako će Koštunica i DSS ili možda Nikolić i radikali objasniti građanima da njihova opcija ne vodi putem izolacije, da njihov izbor nije ili Kosovo ili EU.Ako to uspiju mogli bi pobijediti..
Živo me zanima kako će Boris Tadić, DS i koalicija objasniti biračima da Srbija može imati i EU i Kosovo istovremeno. Ako to uspiju i narod im povjeruje, onda i oni imaju velike šanse.

Naivni su bili svi (ili gotovo svi) od 2 milijuna i 300 tisuća srbijanskih glasača na posljednjim predsjedničkim izborima u Srbiji koji su povjerovali da će njihov izlazak i zaokruživanje Borisa Tadića biti dovoljno da Srbija krene putem reformi, uhićenju ratnih zločinaca, odnosno prema EU. Pravi predsjednik Srbije jest Tomislav Nikolić i od njegove (?) volje ovisit će budući smjer srpske politike. Upravo danas donosi se ključna odluka: hoće li srbijanski glasači izaći na (još jedan!) referendum koji neće nikomu u svijetu značiti ništa? Referendumsko pitanje bi trebalo glasiti: jeste li za ulazak Srbije u EU u granicama koje uključuju i Kosovo? Naravno da će, uz ogromnu medijsku kampanju i namještanje rezultata referenduma (kao kod donošenja Ustava), velika većina Srba zaokružiti „da“.
Kad bi pitanje bilo drukčije, poput: jeste li za to da ponovno kupujete benzin u bocama „Coca-Cole“?, odgovor bi bio „ne“.
A radi se o istoj stvari.

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Španjolska je jedna, vjerojatno najmarkantnija od članica EU koje nisu i neće priznati neovisnost Kosova, barem dok je aktualna vlada na vlasti. Kao razlog za takvu politiku koja ozbiljno prijeti raskolu u EU zajedništvu najčešće se navodi strah da bi Basci, a možda i Katalonci mogli krenuti istim putem kao Kosovo, nakon presedana koji se je dogodio osamostaljenjem Kosova i na taj način rastočiti Španjolsku kao jedinstvenu državu.

Ako je taj strah realan, jasno je da sam po sebi nije i ne može biti argument za takvu politiku, koja mora imati uporište u nečem opipljivijem. U jednom novinskom komentaru španjolski viceministar vanjskih poslova Bernadino Leon Gross obrazlaže i argumentira politiku svoje socijalističke vlade. Uz uobičajenu površnost hrvatskih medija, pretpostavljam da ta argumentacija nije doprijela do hrvatske javnosti u cijelosti. Ako se ne varam, onda se nadam da će ovaj prijevod zadovoljiti čitatelje Pollitike.

U svom članku "Anti-NATO TRKELJARIJE – ima li im kraja ???" (http://pollitika.com/anti-nato-trkeljarije-ima-li-im-kraja), član se pollitike.com Z. R. osvrće na moj članak "Zablude o zabludama o NATOu" (http://pollitika.com/zablude-o-zabludama-o-nato-u). Red je stoga da na njegove primjedbe i odgovorim.

Prvo o troškovima. Ja sam iznio činjenice da će se naši troškovi kada uđemo u NATO bitno povećati i da nečlanice NATO-a u pravilu izdvajaju manje novaca iz proračuna za vojsku. Zvone na to odgovara da mi ionako već imamo izdvajanja od 1,9% BDP-a za obranu tj. da smo već dostigli NATO-ove standarde što se toga tiče. To nije nikakav argument, osim što nam govori da već sad trošimo previše na vojsku i da se to treba smanjiti (bar kao dugoročni cilj).

Nedavno sam na ovim stranicama pročitao tekst koji kritizira Poliku.com ne zbog stajališta ili pogleda, već poradi učmalosti i bezidejnosti. Cijeli tekst poziva na akciju i usudim se reći, bunt. Ne mogu komentirati što su pokretači Politike željeli postići i potaći ovom stranicom, ali mislim da je dobro da su mladi ljudi željni akcije, promjene i nekih novih vjetrova.

Problem sa vjetrovima je što su neselektivni lako otpušu i dobre i loše, to smo već probali, puhalo je ovuda neprestano i jako sa svih strana i otpuhivalo staro i napuhivalo novo, koliko dobro svjedoci smo i sami ili nismo?
Umro je Janez Drnovšek, pročitao sam lijep in memoriam ovdje i prekrasne komentare, svakako je taj čovjek to dijelom i zaslužio, no ja ga pamtim iz vremena kada je tek došao u predsjedništvo Jugoslavije i na mjesto predsjednika istog.

Dali se u gaaadnu diskusiju gale i Skviki na pollitici ... gaaadnu .. tema – ulazak u NATO ...

A počelo je tako što je Skviki napisao : „Rusiji je san toplo more i danas ima samo jedinu mogučnost dojti na njega.“

Na što je gale reagirao kao pitt bull i onda se diskusija rastegla na preko nekoliko komentara ... gale je upotrijebio zavidan arsenal logičkih i retoričkih oružja kako bi (otprilike) rekao „Skviki, ne trkeljaj gluposti“ :-)))).

Elem, to baš i nisu gluposti jer Skvivi is on to something ...

„IZLAZ NA TOPLO MORE“ !!!

Misao koja svakom ruskom strategu tjera neku toplinu u kosti ... sve im se obrazi zažare, a srce zakuca brže ...

Ako ste sad malo zbunjeni i mislite se o kakvom se to izlazu na more radi, treba uočiti ključni pridjev TOPLO ! Naime, Rusija ima izlaz na more ... ima ga kol'ko hoćeš ... jedini je problem što je veeeliki dio tog „izlaza“ okovan ledom ! Izlaz na toplo more je nešto sasvim drugo i o tome je sanjao još Petar Veliki u 17. stoljeću.