Jučer smo 29. puta odžalovali za Titom.
Razgovaram tako s jednim prijateljem, nekadašnjim visokim partijskim funkcionarom, dugogodišnjim članom Predsjedništva CK SKH, između ostalog dotičemo se i Tita. Iznosim mu svoja razmišljanja i poantiram: "Tita se može voljeti ili ne voljeti, slagati se s njime ili ne slagati, ali priznati se mora da je bio čovjek koji je u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće."
On me samo pogleda i reče: "Jebote, tolike godine te poznajem, prijatelji smo, a sve vrijeme nisam znao da si ti Titov fan." A ja sam mu samo ponovio riječi koje je u jednom razgovoru 1980., dva mjeseca poslije Titove smrti, meni rekao jedan španjolski neofašista, pripadnik neofrankističke stranke "Fuerza nueva".
Naime 1980., jedno dva mjeseca poslije Titove smrti, bili smo jedan prijatelj i ja službeno u višednevnom posjetu jednoj poznatoj španjolskoj privrednoj grupaciji organiziranoj kao kooperativno poduzeće. Kroz tvornice i pogone poduzeća provodio nas je tehnički direktor, vrlo obrazovan i pristupačan čovjek, s kojim smo u pauzama razgovarali o svemu, pa smo tako i "bistrili" politiku.
(Obrađivanje neke teme se često pretvori u avanturu, pa je tako bilo i ovdje: od jednog malog teksta su se stvorila čak dva samostalna posta, a dalo bi se na tu temu još dosta toga na pisati. Ova dva zadnja posta nose zajednički naziv "Velika očekivanja" jer je u oba posta glavna tema bio državi proračun, a sve drugo bilo ustvari usputno dekoriranje, koje najčešće diskusije zna odvući na stramputicu.)
Kroz medije se u zadnje vrijeme stalno ističe (i to čak s najviših razina hrvatske države) da svi „balansi i rebalansi“ kriznog hrvatskog proračuna ustvari ovise o uspjehu ili neuspjehu hrvatskog turizma. Iz mog turističkog iskustva to mi izgleda kao tanašna slamčica spasa. Naime, onima koji poznaju turizam (kao pojavu i gospodarsku granu) to uvijek ima nevjerojatan prizvuk, čak je donekle smiješno vidjeti i doživjeti, da je to gospodarsko nahoče odjednom postaje strateški izlaz iz krize.
Nekad me zaista fascinira nonšalancija dragih nam susjeda s onu stranu Dunava, posebice njihove ministrice znanosti Ane Pešikan pod čiji resor spada i nuklearni Institut Vinča, koja na informaciju iz medija da je došlo do curenja radijacije iz oštećenih gorivih elemenata u krugu bazena za istrošeno nuklearno gorivo mrtva-hladna izjavi:
Danas se održavaju parlamentarni izbori u Španjolskoj. Dvije velike stranke – socijalisti i konzervativci – vode mrtvu trku (socijalisti su u maloj prednosti) u kojoj dominiraju tri glavne teme: pitanje prekomjerne imigracije, separatistički terorizam te obračun tradicionalnih i modernih vrijednosti u španjolskom društvu. Ovaj dnevnik posvećen je ovoj posljednoj temi.
Kardinal Antonio Maria Rouco Vareal madridski je nadbiskup i jedan od moćnika u katoličkoj Španjolskoj. On je taj koji obavlja crkvene ceremonije za kraljevsku familiju, on je dočekivao pokojnog Papu Ivana Pavla II koji ga je primio u kardinalski red, on je dobar prijatelj sa sadašnjim Papom Benediktom XVI čiji je izbor podržao.
Španjolska je jedna, vjerojatno najmarkantnija od članica EU koje nisu i neće priznati neovisnost Kosova, barem dok je aktualna vlada na vlasti. Kao razlog za takvu politiku koja ozbiljno prijeti raskolu u EU zajedništvu najčešće se navodi strah da bi Basci, a možda i Katalonci mogli krenuti istim putem kao Kosovo, nakon presedana koji se je dogodio osamostaljenjem Kosova i na taj način rastočiti Španjolsku kao jedinstvenu državu.
Ako je taj strah realan, jasno je da sam po sebi nije i ne može biti argument za takvu politiku, koja mora imati uporište u nečem opipljivijem. U jednom novinskom komentaru španjolski viceministar vanjskih poslova Bernadino Leon Gross obrazlaže i argumentira politiku svoje socijalističke vlade. Uz uobičajenu površnost hrvatskih medija, pretpostavljam da ta argumentacija nije doprijela do hrvatske javnosti u cijelosti. Ako se ne varam, onda se nadam da će ovaj prijevod zadovoljiti čitatelje Pollitike.
Neovisni, ali ne i neutralni