Otac moj kojeg iznimno cijenim i poštujem je rekao: "Mi smo Hrvati". Naposlijetku, netko mi je to morao reći, nisam se ja sa svojih 10 godina osjećao kao Hrvat, ta pobogu iznenadio sam se kad mi rekoše: "Vukovar je Hrvatska, to ti je druga republika", za mene je tada Vukovar bio samo grad na drugoj obali Dunava gdje su se ljeti ljudi kupali kao i mi na ovoj strani, bili su poput mrava načičkani po obali. Ništa posebno i zasebno.
Otac se osjećao Hrvatom i to je u redu. Nosimo mađarsko prezime, što mi je znalo smetati u prošlosti, ali većinu korjena vučemo iz zapadne Hercegovine. Opet ovi naši Hercegovci kažu da su se po priči naši preci u Hercegovinu doselili iz Crne Gore, a stari moj kaže da se naš pradjed čije mađarsko prezime nosim doselio u Vojvodinu iz okolice Zagreba (!?), dakle odavde gdje sada živim. Jebote ja sam prastarosjedioc, a ne ovi dotepenci prigorci. Uglavnom kada ovom sekelji gulašu od porijekla pridodamo to da vanjštinom bacam na Ahmadinedžada (dobro, ljepši sam od njega, ali tamnoput sam to htjedoh naglasiti) ni staroiransko porijeklo ne treba isključiti!
Još nije niti zaživio, a već je propao taj poluprivatni sustav mirovinskog osiguranja.
On je samo još jedan od načina da se građane isključi s državnih aparata tako da se na njih može priključiti privatni kapital i interesi kapitalista.
Besmisleno je ovo što se radi s drugim stupom. Država daje novce mirovinskim fondovima samo da bi velik dio tog novca posudila natrag uz kamate i provizije ze ze iste fondove, koji moraju kupovati državne obveznice. To je potpuno besmisleno.
Priča da su tamo naši novci je isto tako besmislena, jer su i u prvom stupu i svi novci koje država ubere kroz poreze naši novci i tako bi se trebali odnositi prema njima. Zašto oni iz drugog stupa jesu naši novci, a ovi iz prvog nisu?
Tu je i trik da se ljudima kaže da imaju neke novce u drugom stupu pa misle da je to njihov novac, ali to nije slučaj, jer te novce ljudi ne mogu podići.
Te brojke tek govore o tome da će jednog dana na osnovi svojih uplata i poslovanja fondova dobivati neku mjesečnu rentu, slično je i s prvim stupom gdje isto imamo brojke koje govore o tome koliku ćemo mjesečnu rentu imati jednog dana na osnovu uplata i godina uplaćivanja u prvi stup.
Filozofija je humanog altruizma izgleda pod velikim napadom radikalnog individualizma. Dosadašnje taktike i argumenti očito posve podbacuju i potrebno je, izgleda, početi preosmišljavati samu ideju altruizma od njenih temelj prema gore.
Cinizam, i nepovjerenje koje iz njega logično proizlazi, postali su ozbiljan problem i prepreka obliku društva koje bi ujedno bilo i organska cjelina, ali i onoj, nažalost zaboravljenoj geštaltističkoj ideji sume koja je veća od pukog zbroja svojih sastavnica. Onoga društva koje nije prostitutka koju zlorabite kada vam treba i ne želite znati da postoji kada vam ne treba (ili kada treba nekom drugom) nego društva koje je prijatelj od kojega dobivate i kojem dajete.
Oduvijek sam osjecao odbojnost prema humanitarnim akcijama, no o razlozima nikad nisam pretjerano razmišljao. Svake godine u vrijeme blagdana i blagdanskog darivanja raste broj humanitarnih akcija, a aktualna kriza tome je još dodatno pridonjela.
I sad kad su me opet izbombardirali silnim pozivima na humanitarne akcije, razmislio sam o svemu i zakljucio da moja odbojnost prema humanitarnim akcijama proizlazi, ni manje ni više nego iz odbojnosti prema kapitalizmu.
Mnogima će se ovakav zaključak na prvu učiniti čudan, ako ne i apsurdan ili čak paranoičan. Kakve pobogu kapitalizam ima veze sa akcijama i željom ljudi da pomognu onim potrebitim? Duboko sam uvjeren da ima bitne veze. Kapitalizam i humanitarne akcije dvije su strane iste medalje. Bez kapitalizma, nema ni humanitarnih akcija, odnosno potrebe za njima. Također, što je ipak manje razvidno, humanitarne akcije ideološki i psihološki podržavaju kapitalističke odnose koji dalje stvaraju potrebu za humanitarnim akcijama.
Već duže vrijeme Sjenka prati temeljne obrasce ponašanja ekipe što ovdje ima državu i mora priznati da je posao odrađen profesionalno – Hrvatska Gomora (mafia-gomora.)
Podaci ovdje prezentirani nisu djelo jedne osobe iako je pisano u prvom licu već desetaka onih koji su se prepoznali kao gaženi i lišeni dostojanstva u radu i kroz rad. Jel to otkrivanje tople vode, jok – samo mali dokumentarac, jedan fragment 20 godina demokratske i uljuđene Hrvatske., koji je bio dostupan kako MUP-u tako i DORH-u. Te i druge institucije koje tada nisu znale ništa, a danas kao znaju sve jesu Hrvatska, jučer – danas – sutra. Polje jagoda...
opet mene ulovila ovisnost za pregledom (pakla) naredboDavca/vladajućega gospodara Hrvatske,
(mene zanima)
- nestanak osmijeha na licu Sanadera,
- pa Milanovićeva objava hrvatske javne sramote što je dopustila rast i razvoj Sanadera i sanaderizma,
- pa Kosor Jadranke sretan osmijeh što je Hrvatska imala Sanadera,
- jer tako Kosor Jadranka smije i može progoniti Sanadera (bez proganjanja sanaderizma)
- jer tako Kosor Jadranka smije i može progoniti Milanovića, jer (gle čuda) odbija priznati moralnost sanaderizma koji se nastavlja bez Sanadera,
(i zbog toga) i JA i MI svi...
naredboPrimci motiviramo sebe da vidimo (pakao) naredboDavca,
ALI ALI ALI
NE opažamo da upravo motiviramo sebe da NE vidimo (pakao) svoj,
(pakao) naredboPrimaca prihodnika, koji sve više i sve bržu jure u NE prihodnike (prosjake)
- jer nitko nikome NE plaća dugove,
- jer naredboDavci naredboPrimcima NE isplaćuju plaće,
- jer naredboDavci naredboPrimcima dijele otkaze bez obveze da ih vrate u prihodnike,
naredboPrimac je žrtva solidarnosti naredboDavaca (i NE solidarnosti naredboPrimaca) (zaboraviti, DA/NE)
naredboPrimac može li naredboDavcu uništiti naredboDavnu sveMoć?
naredboPrimac/zaROBljeni sluga je primoran i mora osvojiti svoju SLOBODU hoću-neću pojedinca od svoga naredboDavca/vladajućega gospodara,
naredboPrimac/zaROBljeni sluga nikad neće dobiti na dar SLOBODU hoću-neću pojedinca od svoga naredboDavca/vladajućega gospodara,
naredboDavac/vladajući gospodar (nasiljem) zaROBio je slobodna pojedinca, a potom? preStvorio je pojedinca u svoga naredboPrimca/zaROBljena slugu,
naredboPrimac/zaROBljeni sluga (solidarnošću) mora sebe osloboditi iz zaROBljeništva preStvaranjem naredboDavca u pojedinca bez naredboDavne sveMoći,
a kako?
naredboDavna sveMoć naredboDavca ima onu čuvenu Ahilovu petu,
solidarnost naredboPrimaca smrtno ranjava Ahilovu petu naredboDavca/vladajućega gospodara,
naredboPrimac može NE pokornošću i NE poslušnošću odbiti izvršiti naređenje (primjerice, štrajkom)
solidarnost naredboPrimaca (štrajkom NE izvršiti naređenje) učinkovito uništava naredboDavnu sveMoć naredboDavca (čak bez krvi)
U prošlom dnevniku sam utvrdio idejnu potrebu uspostave nekog konstruktivnog mjesta gdje bi došli pojedinci željni stvaranja boljeg sutra. Rješavanja problema, a ne njihovog uočavanja, stvaranjam, a ne vječnog konstatiranja očitog.
No, za koga je uistinu takvo mjesto namijenjeno? Gdje su ti konstruktivci?
Kroz nekih 8 godina sudjelovanja u političkim javnim raspravama na internetu, vidio sam desetke slučajeva gdje bi konstruktivni pojedinci došli, dali na forum.hr, net.hr, index.hr, neki specijalistički forum, pollitika.com i gdje umjesto da bi naišli na tu tako željenu konstruktivnu klimu, bili okruženi uglavnom vječnim kritičarima kojima je osnovni cilj utvrditi da nešto nije savršeno. A to u biti nama ispraksanima uopće nije teško, s obzirom da ništa nije savršeno, a i da jeste, lako bismo uočili da ostali ljudi nisu savršeni, pa ionako ništa od svega.
Ova tema je rezultat neslaganja teze s jedne druge objave kojom se špekulira mogući savez radnika i malih poduzetnika protiv velikih poduzetnika iliti drugim rijećima onih koji nemaju ništa i onih koji imaju malo protiv onih koji imaju puno. Naravno da je moje protivljenje dočekano na nož osviještenih kapital vjernika kao robovanje izgnanoj Marxovoj nauci i to bez ijednog argumenta.
Ovdje mi ni na kraj pameti nije uvjeravanje nekoga o znanstveno održivoj logici po kojoj je samoupravljanje sudionika u nekom procesu ne samo validno već i superiorno. Uostalom zbog istog je američka ekonomistica Elinor Ostrom i dobila lanjskog Nobela za ekonomiju za rad u području gospodarskog upravljanja jer je pokazala kako zajedničkom imovinom mogu uspješno upravljati njihove korisničke sastavnice.
Ovom prigodom se neću baviti ni primjerima iz prakse koji dokazuju da gospodarski subjekti koji su imali ugrađen sustav radničke participacije u upravljanju daleko bolje posluju nego prije, ja sam odguglao i uvjerio se – tko voli nek izvoli...
Sindikati javnih službi oštro su prosvjedovali protiv ministra Šukera, štoviše zahtijevaju njegovu ostavku:
Čelnici sindikata javnih službi zatražili su ostavku ministra Šukera jer zaposlenima u javnim službama umjesto božićnice od 1250 kuna želi isplatiti 500 kuna.
Ovaj zahtjev je neopravdan, jer sindikati bi se trebali solidarizirati sa realnim sektorom koji ih najvećim dijelom financira i razumjeti da kada susjedu krava krepava, da mu treba pomoći, a ne jednosmjerno i uskogrudno misliti da će mlijeko poteći iz ishlapjele državne riznice.
Formalno-pravno sindikati su u pravu jer imaju potpisani i validni kolektivni ugovor koji im osigurava pun iznos božićnice, ali dali gospoda sindikalisti razumiju položaj radnika u realnom sektoru koji ne samo da neće dobiti božićnice, već će mnogima biti uručeni otkazi kao tehnološkog viška ili im se neće produžiti ugovori.
To je naša stvarnost u kojoj se u prvom redu treba pokazati solidarnost, razumjevanje i stvaranje kompromisnih riješenja.
