Eto ga, jos dva dana su ostala do dostave bankovne garancije.
Posao Stoljeća če se po svoj vjerojatnosti pretvoriti u bruku hrvatske povijesti.
Velemajstor Radic i sateliti nisu uspjeli dostaviti bankovnu granaciju koja se sastoji od jednog A4 papira na kojemu stoji iznos tj visina garancije i SWIFT broj banke ili banaka koje stoje iza garancije.
Svim nastojanjima unatoc, naporima J.KO i DJUKELE, izgleda da perjanice novog hrvatskog kapitalizma nisu uspjeli zagrepsti sve svoje otvorene i skrivene rezerve, sva prežderavanja tudjim novcem na svoj račun.
Gorak okus ostavlja i presedan netransparentnog poslovanja jedne kompanije koja je u javnoj kotaciji ZG-burze. Prenemaganjem oko famozne bankovne garancije postavlja se pitanje kako se zapravo posluje u hrvatskoj.
Da li su to zakoni tržišta i institucija koje postoje ili su to već osobe u pozadini koje kroje ekonomsku i političku sudbinu na kojoj se treba temeljiti naše društvo.
Nakon objave rezultata izlaznih anketa (koje su naručile i platile RTL i Nova TV), možemo sa sigurnošću reći da će Ivo Josipović biti treći predsjednik Republike Hrvatske. Izlazna anketa daje mu 64,6 posto glasova. Tu nisu uračunati rezultati onih koji su glasovali van Hrvatske, ali na sreću ne mogu ništa bitno promijeniti, iako je u BiH izašlo na izbore dvaput više birača nego u prvom krugu! Bila je organizirana intenzivna kampanja za izlaz na izbore i dobra logistika, naravno u korist kandidata rođenog u BiH.
Ma, mene ipak još malo plaši što će biti kad dođu rezultati iz Australije. Svi oni sstanovnici tamošnjih prašuma pohrlili su na glasališta da daju glas novom vođi Nesvrstanih, Vasku de Bandiću! :smijeh:
Jedan od većih problema Hrvatske danas je opća mentalna paraliza, do koje dolazi kad se pokuša zamisliti bolji svijet i preinake, koje bi do njega mogle dovesti. Osobito su grupe i organizacije (instituti, ministarstva, tvrtke, političke stranke) konzervativnije od pojedinaca.
Jedna od grubih definicija političke podjele na desnicu i ljevicu u načinu mišljenja i doživljaja svijeta, jest da "desnica" označava konzervativizam: u bitnom, želi održati stanje onakvo kakvo jeste, a "ljevica" težnju ka uvođenju novina, kroz reforme ili čak revoluciju.
Ljevica je zato uvijek intelektualnija, jer ovisi o kritici postojećeg i prijedlozima promjena postojećeg. Njena je načelna slabost, naravno, u tome što traži korak iz poznatoga u nepoznato. A nepoznato uvijek donosi opasnosti; možemo predvidjeti da će se pojaviti i problemi, koje nismo predvidjeli.
Moj prošli članak o ovom problemu, malo ciničan, nije baš dobro primljen. No, hajdemo probati opet.
Prije nekoliko mjeseci brojni fakulteti — redom humanističkih struka — su bili blokirani studentima koji su uz pomoć anarhističke retorike tražili naoko jednostavno besplatno studiranje za sve. O tome sam napisao ovo:
http://pollitika.com/revolucija-na-ff
I danas stojim iza svega što sam napisao. Stvar se opet ponovila, ali u manjem opsegu. Ali postoje još neki momenti koje neki ljudi neće vidjeti, pa ću ih ovdje eksplicitno navesti.
Alergičan sam na pelud, prašinu i lijevo-utopističku retoriku. Naime, odrastao sam u tzv. socijalističkom sustavu u kojem su usta svih bila puna ovih prava, onih prava, ostvarenja ovih i onih prava, sve je bilo besplatno, sve se moglo, stanovi su se dijelili, svega je bilo, bilo je bratstvo i jedinstvo.
Ovo sam počeo pisati kao komentar na dnevnik Vjekoslava Krsnika Berlinski zid u Hrvatskoj još nije srušen. Kako je ispalo prilično dugačko, odlučio sam objaviti kao poseban dnevnik. Tamo je ostao moj komentar o lustraciji i Vjekoslavu Krsniku.
Nostalgija za socijalizmom postoji u svim bivšim komunističkim zemljama. Koliko se sjećam da sam nedavno čitao, najjača je, neobično, u Istočnoj Njemačkoj.
Neki dan je ovdje Jakša dao poveznicu na članak Slavoja Žižeka na tu temu, objavljen prije par dana u Jutarnjem. Dulju i nešto prepravljenu verziju istoga članka donosi jučerašnji New York Times. Korisno je pročitati taj tekst, bolje ćete razumjeti njegove teze.
Već duže vrijeme pratim i analiziram suštinu raznih kuknjava na ovom portalu (kao i u društvu uopće) gdje se utrka u toj kuknjavi slavi kao sama sebi svrhom bez i trunke naznake svjetla na kraju tunela. Ne mora čovjek uvjetovano biti obojen nikakvim posebnim političkim opcijama da bi (ako iskreno to želi) jednom “neutralnom” analizom došao do konačnog “zida” koji sprječava biološko normalni razvoj društva u cjelini. Pitanje je prvo zašto oni koji uočavaju te prepreke imaju tako veliki zazor i strah od prokazivanja tih zidova tj. od akcije rušenja tih istih “planinskih”masiva. Svima je i više no jasno da trenutni svjetski odnos u korištenju (ekspoataciji) resursa je drastično nepovoljan po večinu stanovništva koje “svjesno” trpi svekoliko nasilje koncentrata manjine, a čije dosjetke o fizičkoj redukciji prava na život većini jednostavno nemaju granica. Jel to mora baš biti usud!!! Nedavno sam ovdje jednom našem blogeru postavio pitanje na njegovom dnevniku zašto ne ide do kraja u raskrinkavanju “paklenih” pojava i neka već jednom izgovori tu prokletu rijeć od koje svi bježe – oslobođenje.
Htio sam napisati sasvim drugi dnevnik. (Ovo je blog, što je kovanica od web log, tj. mrežni dnevnik.)
Ali sam se odlučio vratiti u prošlost. Mnogi se toga ne sjećaju, a neki se i sjećaju više nego što bi htjeli. Nekad, u socijalizmu, sve je bilo drugačije.
Mnogo se može pričati o razlikama, od uniforma policije, sveprisutnih slika druga Tita, do toga da je Božić bio radni dan. Ali uvijek me fascinira jedan aspekt: reklame.
U Zagrebu, duž cesta, na zgradama, po tramvajskim stanicama praktično nije bilo ni jedne reklame, osim onih trajnih tipa PLIVA. Ja sam prve velike plakate vidio u Austriji. Zapanjio sam se kad sam tamo vidio da postoje stotine ogromnih plakata za bezvezne stvari, čokoladice, kavu.
Propao je komunizam.
Iako nikave veze sa komunizmom u stvari nije ni bilo, nema ga više.
Propao je socijalizam.
Veza je i bilo, a bogami i nije.
Tamo gdje ih nije bilo, urušilo se samo, tamo gdje ih je bilo, urušiše ga.
Nema više socijalizma.
Propao je kapitalizam.
Iako nikave veze sa kapitalizmom i slobodnim tržištem u stvari nije ni bilo, urušiše ga.
Nema više kapitalizma.
Pred nama je novi svjetski poredak.
O kojem god društvenom uređenju pričali i šta god nam budu isporučili, a to upravo rade, prava pojedinaca moraju biti na prvom mjestu.
Prava pojedinaca bi trebala biti temelj svakog zakona iza kojeg stoji nekakav moral.
Samo na ovoj zdravoj bazi, može poslije izrasti i zdrava politika.
Prava pojedinaca su mnogo varirala kroz povijest ljudske vrste.
U principu, sloboda pojedinaca je uvijek bila podređena nekakvom višem autoritetu, bilo političkog ili religioznog tipa.
Posljedično, većina je sistema predstavljala nekakve vidove tiranije koji su se među sobom razlikovali samo po vanjskom izgledu, a ne i po bazičnom principu.
U svim je tim sistemima, moral bio nešto što se odnosilo na pojedince, nikad na cijelo društvo.
Ovaj sam tekst počeo pisati kao reakciju i odgovor na komentar Mr. Jaksa na njegovom dnevniku "Veliki desničari, nacionalisti ili totalitaristi":
Budući da je rasprava skrenula u neke vode oko "nacionalnih kategorija", odlučio sam to ipak staviti kao posebni dnevnik. Dnevnik je i dalje reakcija na tekst koji je napisao Mr Jaks, ali je i šira reakcija na neke određene izjave (u tom smislu ću se i referirati na te određene izjave, ali generalno gledajući), pa smatram da ipak treba to staviti kao poseban dnevnik. Naravno, ne očekujem samo komentare Mr Jaksa, nego i svih drugih pollitičara, zato i stavljam to kao poseban dnevnik :))
Priča bi se mogla započeti s Francuskom revolucijom, Komunističkim manifestom, postojanjem komunističkih partija u Europi, Francuskoj i Italiji i stanjem radničke avangarde (što je to ???) danas u Hrvatskoj.
Kako bi rekao ap – nije sve tako kao što izgleda jer...
U Slavoniji su seljaci od priručnog materijala, slame najčešće, pravili strašila kako bi svoje, dijeljenjem usitnjene, njive branili od letećih proždrljivaca vrana, čvoraka, vrabaca i inih. Da bi tom strašilu izgled bio zastrašujući na glavu su stavljali ponekad lonac ili isluženi šešir a na ruke im privezivati otkinute rukave odbačenih košulja ili poneku izbjedjelu maramu. Ovi su, na povjetru njihajući dodaci, uistinu plašili i tjerali te leteće proždrljivce ako su bili po mogućnosti crveni ili drugačije upadljivi; vjerovalo se tako makar je poneki od naših seljaka s završenom opetovnicom znao da ptice ne razlikuju boje. To postavljanje strašila i njihovo kićenje, znali su to, uvijek je bila unaprijed izgubljena bitka.
Neovisni, ali ne i neutralni