JEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO
Iako je pravilo Pollitike da se ne kreiraju dnevnici koji su već obrađeni, smatram da je ova tema toliko važna da zaslužuje rasprave o njoj i da je svaka rasprava dobrodošla.
Makar se radi o političkom portalu i u tijeku je i službena predizborna kampanja, danas ne bi trebalo skupljati političke bodove. Na neki način, bilo bi lijepo da se proglasi minuta šutnje (tj. Dan šutnje), makar ovdje na Pollitici, u spomen na sve stradale u Vukovaru.
Nisam sklon diskusiji koje je stradanje bilo veće – u Vukovaru ili negdje drugdje (a takve se teme otvaraju danas ovdje, na drugim dnevnicima). Svako je stradavanje strašno, svaka ljudska sudbina je unikatna i dragocjena, svaki ljudski život je neprocjenjiv, svaki prerano prekinuti je golema tragedija. Danas je, nažalost i tužna godišnjica pokolja u Škabrnji i s istim pijetetom treba se sjetiti i tih žrtava.
Danas je dan kad se prisjećamo stradavanja u Vukovaru i svatko tko ima mogućnosti otići u Vukovar i sudjelovati u tom prisjećanju i odavanju pijeteta žrtvama po mom mišljenju je dobrodošao. Ne treba prebrojavati koliko je ljudi branilo grad i koliko je danas ljudi u Vukovaru.
Danas je točno 2 godine i 20 dana otkako je moj Tata mrtav. Jučer bi proslavio svoj 46. rođendan, ali nije. Umro je kako kažu prirodnom smrću, ali ništa od te "prirodnosti" ja nisam vidjela dok mi je umirao na rukama. Umro je od srčanog udara 1.10.2009. godine. Na papirima koje doma imam stoji da su sve zdravstvene poteškoće posljedice 100% ranjavanja u ratištu. Naravno, moj otac je i dalje umro prirodnom smrću. Valjda je dob od 43. godine normalna dob prirodne smrti u Hrvatskoj.
Tata je bio Dragovoljac Domovinskog rata i Hrvatski ratni vojni invalid. Na ratištu je bio od 17.09.1991. pa sve do 31.12.1995. godine što je ukupno 51 mjesec i 14 dana. U tom razdoblju ja nisam imala oca, niti sam ga viđala kao dijete rođeno 90-te, a niti moja starija sestra rođena 88-me. No zašto bi to ikoga bilo briga, zar ne?
Ne govorite mi ništa protiv Poljaka,
osobito ne protiv Poljakinje koja ljubi.
Mi nećemo zaboraviti Auschwitz-Oswiencim,
ni one koji su od nas okretali glave,
ponajmanje prugu što za Birkenau vodi.
Mi nećemo pristati na križeve i samostane,
sred ili pored logora smrti,
no, uzet ćemo za ruku Poljakinju ustreptalu,
i poći u kino gdje glazbeni film se vrti.
U kinu na na bečkoj periferiji filmovi se daju,
za one koji govore "Gestensprache",
film o rocku i zvijezdi Chucku Berryju.
Film će gledati samo nas šestero,
s kino-operaterkom sedmero,
ako oduzmemo moju Poljakinju i mene - petero.
Mi smo imali vlastiti film nadahnuća,
repriza kojeg je nemoguća.
Film pored filma, kao koji puta ranije,
u zadnjem redu, u mraku
virovitičkog kina, u "Domu armije".
x x x
Gledala me očima srne,
upijajući riječi, sposobna da uči,
snena, mirna, ležerna,
s koljenima na prednjim sjedalima,
s rječnikom, papirom i olovkom u ruci,
i na čudnoj muci -
što hoće ovaj od mene o fluidu i struji govoreći,
što me pita za vraga i anđela,
što mi crta note po papirima,
Kralj je mrtav, živio kralj!
Koji je recept za uspjeh u glazbenoj, filmskoj ili zapravo bilo kojoj ˝umjetničkoj grani˝? Prije svega da snimite koji album, film ili možda napišete knjigu. Drugi preduvjet je da se barem desetak puta pojavite na televiziji ili nekim visokotiražnim dnevnim ili tjednim novinama. Treći je preduvjet, dakako, druženje s fanovima, potpisivanje majica, cd-ova, knjiga i slično. A zadnji i najvažniji sastojak koji vam donosi uspjeh i popularnost jest smrt. Po mogućnosti sasvim neočekivana i tragična.
Makedonski slavuj Toše Proeski za vrijeme svog života bio je vrlo popularan i uspješan glazbenik. Međutim, nakon njegove tragične pogibije postao je megapopularan. Njegove pjesme i danas su vrlo rado slušane, a posljednja dva albuma su među najprodavanijim i najtraženijim ˝glazbenim zlatom˝.
Dino Dvornik, simpatičan i dobar, ali tijekom života vrlo problematičan čovjek. Proglašen je kraljem funka u Hrvata. Posljednji album, ˝Pandorina kutija˝pokupio je više nagrada nego što ih je zaradio za života. Sam Dino je rekao kako bi trebao umrijeti da mu se album bolje prodaje.
Slobodna Dalmacija
14.05.2009.|21:01
" VRATI STAN"
Znakovi vremena: u Europskom domu izložba
o splitskim deložacijama
Deložacije nositelja nekadašnjeg stanarskog prava i njihovih obitelji dovele su do: tri suicida, dva pokušaja suicida, tri nova pacijenta odjela psihijatrije i desetak smrtnih slučajeva uzrokovanih stresom.
PISE PETAR DORIC
Prva smo građanska, nevladina udruga registrirana u Hrvatskoj, no od početka 1991. godine do danas nismo riješili svoj problem. Nepravedni, diskriminirajući i nakaradni Zakon o najmu i oduzimanju stanarskog prava, kao i splitski Općinski sud zavili su u crno mnoge splitske obitelji;
Kako ste me mnogi optuživali da sam skrenula s teme na Whateverovom dnevniku, iako i vi na drugim dnevnicima uvijek skrećete s teme, odlučila sam napisati svoj post na temu zalaganja za PRAVO NA ŽIVOT NEROĐENIH BEBA. I ubuduće ću zbog njih uvijek skretati s teme. Jer je to najvažnija tema koja postoji. PRAVO NA ŽIVOT.
No bez obzira na to, mislim da ipak nisam skrenula s teme. Napisala sam da je nevjerodostojno kad se žene iz sdp-a zalažu za život potaknut umjetnom oplodnjom, dok se istovremeno zalažu za ubijanje života potaknutog prirodnom oplodnjom. To je jedna te ista priča o kojoj je Whatever napisao dnevnik! Priča o nevjerodostojnosti i nedosljednosti sdp-ovih žena u bilo čemu čega se uhvate. Jer je on pisao upravo o tome što i kako su ustale sdp-ove žene protiv Marijane Petir. Dakle, nisam skrenula s teme, tema je izuzetno politički važna. Važno je znati tko je s jedne strane protiv života, a s druge strane glumi da je za život. Ma da. Svojim komentarima sam pojasnila zašto mislim da sdp-ove žene nisu vjerodostojne u svom zalaganju, nasuprot Marijane Petir koja je uvijek dosljedna sebi.
U petak 18. 01. od reakcije na lješnjake u čokoladi umro je jedan desetogodišnjak iz Vodica. Slaveći rođendan jednog od školskih kolega pojeo je čokoladu s lješnjacima, iako je bio alergičan na njih.
Novopečeni ministar zdravstva odmah je naredio istragu koja je pokazala da je sve bilo u najboljem redu i da su svi zdravstveni subjekti postupali po pravilima struke, te da ni roditelji nisu imali nikakvih primjedbi.
Poznajem te roditelje. Zajedno su još od davnih zagrebačkih studentskih dana od kad datira naše prijateljstvo. On s mora, ona iz Zagreba, odlučili su živjeti u maloj mirnoj sredini nedaleko od njegovog rodnog grada. U to studentsko doba puno puta sam bio kod njih u Dalmaciji, dobro poznajem cijelu širu obitelj i strašno me sve ovo pogodilo. Priznajem, da nije tako, ne bi bilo ni ovog dnevnika. Sasvim je drugačije kad čujete da se desila tragedija negdje tamo daleko nepoznatim ljudima, a drugačije je kad se to desi nekom nama bliskom. Prirodno je da tada dublje razmišljate je li se to moglo izbjeći.
1987.god. u Muenchen je stigao jedan stariji kolega dirigent kojeg sam površno poznavao. Na moje veliko iznenađenje javio mi se i pozvao moju suprugu i mene na svoj prvi nastup u muenchenskoj Bavarskoj državnoj operi. Ne mogu se sjetiti što je dirigirao ali znam da sam još prije izvedbe bio kod njega i komentirao mojoj supruzi kako kolega odlično i mlado izgleda. Gotovo mlađe od mene.
Usred drugog čina dirigent o kojem pišem odjednom se srušio. Nadstala je zabuna. Ali ne kod hitne lječničke službe koja je u Njemačkoj uvijek prisutna na ovako velikim priredbama. No, dok je lječnik iz svoje prostorije (nekih 100m) stigao do kolege dirigenta mogao je samo ustanoviti smrt.
Iduće nedjelje dirigirao sam na komemoraciji dijelove Mozartovog Requiema.
Tako to brzo ide.
REQUIEM ili kako spojiti smislene riječi od Svetog Pavla , preko Karla Marxa i Sigmunda Freuda sve do mog omiljenog Ericha Fromma ). To može biti prezahtjevan posao, avantura koja nosi sve rizike mogućih nesporazuma, nerazumijevanja, zamjeranja. Uzdam u zaštitnika bloggera Svetog Pavla (kao zaštitinika javne riječi – tj. pisaca, novinara, glasnogovornika, je isto tako i bloggera) da mi nitko neće uzeti za zlo išta od ovdje napisanog.
