pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Čudi me da nitko nije komentirao, pa ću par riječi:
-dvije naizgled nepovezane vijesti koje pokazuju svo blato hrvatskog novinarstva iz iste kuće:
-prva:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/suspendirani-cico-senjanovic-otkriva-...

Ćićo, kolumnist Slobodne, koji je doduše sa svojim kolumnama na tragu Smoje, no daleko daleko od ironije i duhovitosti starog mačka. Premda su i jedan i drugi povremeno znali pljucnuti iz kotla iz kojeg kusaju. Ćićo je pljunuo izgleda malo više (možda je pronašao angažman u konkurencije...)
"
malo higlighta iz indeksovog članka:

Poštovane dame i gospodo!
Već neko vrijeme ste pobjegli s temama od onoga najvažnijega za našu vanjsku politiku: skorašnjega (ili ipak ne) ulaska Hrvatske u EU.
Stoga odlučih malo pozornosti svratiti na ovu temu, ali iz svoga kuta.

Već neko vrijeme slušamo priče o tome u kojoj smo "brzini" na tom putu.
Vladajući kažu sa smo u "petoj" pa ih oporba napada govoreći da suvremeni automobili danas posjeduju i "šestu"...
Moram odmah reći da japanski Lexus (luksuzni odjel Toyote) već neko vrijeme nudi i mjenjače s 8 brzina u svojim automobilima.No, to ovdje nije bitno.
Bitno je kojim putem ćemo stići u tu EU.
Nedugo nakon raspada ex-yu, bijaše to 93 god., u britanskom MVP osnovan je odjel za "Zapadni Balkan" s jednim ciljem: ponovno ujediniti regiju u jedinstvenu državu.
Malo im je "štekao" posao za vrijeme dr. Franje Tuđmana, ali nakon njegove smrti stvari su, za njih, "krenule na bolje".
Počelo je od Zg summita pa na ovamo.
Ne bih htio naširoko (ne želim vas daviti,a još iskrenije... ne da mi se u detalje) već ću se osvrnuti na nedavne događaje.

Dakle, danas sam u "Slobodnoj Dalmaciji" naišla na članak , a koji govori o uvozu - sprava za mučenje!?

Moram priznat da sam članak pročitala nekoliko puta i još uvijek se ne prestajem čuditi i pitati o čemu ovaj članak zapravo piše.

Koje sprave za mučenje???? Uvoz - za šta? Uvoz - za koga? Koje je to nadležno Ministarstvo koje se bavi uvozom sprava za mučenje? Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva!!!!

Zaista, zašto netko ne bi otvorio firmu za profesionalno - mučenje?! Jer to, očito, spada pod nadležno Ministarstvo (gore). A, možda i pod - crkvene vještine?! Pa da čovjek (poduzetnik), lijepo, zarađuje lovu na ljudskim mukama. Možda bi mu tu i crkva mogla pripomoć svojim savjetima i iskustvom?! I to da bude sve po zakonu. Bitno je samo da državi plaća porez. Muko moja!!!!!!!

Ljudi moji, nikako ne uspijevam naći neko objektivno i razumno objašnjenje koje bi mi pomoglo da shvatim svrhu uvoza ovih sprava.

Tipični primjer hrvatskog blog "novinarstva" (ali nije samo prisutno u blogosferi, nažalost i većina mainstrema funkcionirana isti način, uz malo dodatne kontrole i ozbiljnosti zbog hijerarhijske organizcije).

Kao što samo nekoliko puta do sada upozoravao, internet i tipkovnica su omogućili stotinama da emitiraju svoje frustracije, rekla-kazala tračeve, neznanja i osobne osvete globalno... U jadnom hrvatskom novinarstvu, nakon godina i godina ignoriranja interneta kao da ne postoji, odjednom je postao popularan toliko da se mainstream novinari natječu koji će više puta u svojem jadnom uradku spomenuti blog, internet, web ili bilo što će preostalu masu zaskočiti u neznanju i natjerati da pomisle: wow, to mora biti točno kad se o tome piše na tom "blogu".

Slučaj intervjua Davora Butkovića s Ivom Sanaderom svakako je jedan od najvećih medijskih skandala u Hrvatskoj, ako ne i najveći, bez obzira što Butkovićeva matična kuća sad seciranjem autora lažnog maila pokušava priču okrenuti na drugu stranu. To što je napravio 23-godišnji Zagrepčanin, bio on u Iskoraku ili ne, bio on nekad u Nacionalu ili ne, i slao on sporni mail iz stana Večernjakove novinarke ili ne, može biti samo paralelna pričica uz ovo što je Butković uspio izvesti. Naime, činjenica je da je on objavio intervju a bez da je i u jednom trenutku pokušao provjeriti njegovu autentičnost, da ne govorimo da je toliko samouvjeren da ga nije premijeru niti ponudio na autorizaciju.
No, ajmo se poigrati nečim drugim. Pokušajmo sastaviti top-listu najvećih medijskih skandala ove prirode otkako je hrvatske neovisnosti. Nudim neki popis onoga što mi pada na pamet, i to nasumičnim redoslijedom, a svatko je slobodan dodati svoje favorite, pa da vidimo tko nam to doista piše po novinama.
- Pisma Hrvoja Petrača iz zatvora Ivi Pukaniću;
- Popisi petokolonaša i "snajperista" u ST-u, Nedjeljnoj Dalmaciji i drugim listovima početkom devedesetih;

Pogledajte sve što je ovdje napisano o Slobodnoj Dalmaciji i vidjet ćete da je sve bilo točno. Niti je Pavić platio Slobodnu, niti je odustao od njena čerupanja mimo tajnog, nikad objavljenog ugovora o privatizaciji Slobodne koji je jamčio sva prava zaposlenicima. Jednom kada pređu u neku drugu tvrtku, sporazumno ili pod pritiskom ta stečena prava nestaju. To dobro znaju i zaposlenici, ali nema ih tko štititi. HND diže glas, ali to nije dovoljno.

U današnjem broju "Slobodne" je izašao članak pod naslovom "SDP bi bolje prošao da kampanju nije ni vodio" od Marine Karlović-Sabolić u kojem ona daje svoju analizu SDP-ove kampanje i svega oko izbora. Međutim, u jednom kutku, boldiranim slovima je mali tekst pod naslovom "Pet SDP-ovih promašenih teza" u kojem se navode sljedeće teze:
- izbori su već dobiveni,
- Ljubo Jurčić treba biti premijerski kandidat,
- treba uvesti nove poreze
- SDP ne treba sudjelovati na izborima u dijaspori, i
- uoči izbora se treba ući u klinč sa crkvom.

Ovim člankom autorica daje naslutiti da su ovo jedni od važnijih razloga zbog čega SDP nije prošao bolje. Međutim, ja se ne bih složila sa ovime, jer još nigdje nisam vidjela ni pročitala ono što ja mislim, a to je da su ove teze možda NATJERALE velik broj glasača da glasaju za SDP. Ne možda, već sigurno.

Evo ja sam se osjećala kao da mi je granulo sunce kad sam čula poruke iz kampanje SDP-a!

U jednom od nedavnih postova sam se malo osvrnuo na završetak rada ovoga mandata Sabora a vezano uz pregovore s EU i činjenicu da Hrvatska u tom procesu pomalo šepa (što god Jose Manuel Barroso mislio/govorio o tome ;-). Ono malo preostalog optimizma je svojim komentarom ubio kolega opinioiuris (za neupućene - „ministar pravosuđa“;-).

Elem, u tom postu sam se osvrnuo i na činjenicu da nekako radu Sabora u protekle 4 godine nije posvećena dovoljna pažnja te sam izrazio očekivanje/nadu da će se malo medijskog/internetskog prostora posvetiti i toj temi.

Ali, u međuvremenu je uhapšen „ministar informiranja“ (Peratoviću, drž' položaje i ne odstupaj ni milimetra !), Sučani Hvar se opet „budi“, premijer i predsjednik su ručali u nefunkcionalnoj menzi (!!!) i sve u svemu, opet smo na dobroj staroj „hrvatskoj stazi afera“.

2007. godinu možda će povijest sutra pamtiti ključnom i prijelomnom, godinom kada je po prvi put on-line populacija odlučila o ishodu izbora / Iako su sve političke stranke, više –manje prisutne na netu, ažuriraju web stranice, ostvaraju blogove, aktivni su na forumima, čini mi se kao da se neki među njima nadaju da je to samo hir, trenutačna moda koja će proći, da će ih IT zaobići bez da ih iti okrzne i da će se sve vratiti na staro, u kameno doba kad se sve svodilo na TV Dnevnik HTV-a / Do jučer smo se u Hrvatskoj igrali na partizane i ustaše, a sve mi se čini da kreće igra «stari i mladi», jer mladi nezaustavljivo pristižu, smjena generacije je očita, neizbježna je, a stara garda ako neće loviti trendove i pokušavati se uklopiti, nestat će preko noći / Pred izbore 2007. godine punih godinu dana rasplamsava se virtualna predizborna kampanja, ali ne da ju kroje političari, nego surferi.

Vladimir Jordan predsjednik HSU, dao je zanimljivi intervju novinarki Marijani Cvrtrila koji je 29.09.2007. objavljen u dnevnim novinama Slobodna Dalmacija U razgovoru je gospodin Jordan razjasnio neke dileme koje su zanimljive biračima, a posebno sada u ovo predizborno vrijeme.

RAZGOVOR VLADIMIR JORDAN,
PREDSJEDNIK HRVATSKE STRANKE UMIROVLJENIKA

Dobio sam neki dan pismo od jednog građanina gdje on kaže kako inače ne čita Globus, ali je zadnji broj pročitao i tamo vidio članak jednog novinara tog istog Globusa “kolumniste, pozamašne kilaže, odnosno tonaže, koji inače laže kad zine”, a za koga dotićni čitatelj pouzdano zna da je “prodana duša i agent vlasti, koja god trenutačno bila”, te da “s premijerom putuje po svijetu i Bog samo zna što sve tamo s njim radi”, pa kako je, po njegovom mišljenju ta osoba “opasan agent raznih tajnih službi” i kako mu “nije mjesto u javnim medijima”. Pa me pita mogu li ja što uraditi (ili moja stranka, ili politika kao takva, bilo tko u ovoj državi) da se takve osobe makne jednom zauvijek s javne scene. Tako meni dotični gospodin kaže i tako me pita.

Ima jedna misao koja me ganja već neko vrijeme, a koju sve do jutros nisam uopće uspio formulirati kako spada. Naime, kroz članke koje povremeno možete pročitati u novinama raščlanjuju se uloge pojedinaca u zbivanjima proteklih godina i morate doista biti slijepac da ne skužite kako se uporno spominju jedna te ista imena, ili pak svi gravitiraju prema istome krugu ljudi.

Primjerice, jutros me u mom RSS čitaču dočekao novi tekst na temu Slobodne dalmacije i njezinog vlasnika Nine Pavića koji pak govori o liku i djelu glavnog urednika Slobodne (bezcenzure je inače blog koji se pojavio dva mjeseca i zasada na njemu ima svega tri teksta koji se bave Slobodnom dalmacijom. Jedan klik dalje, o sličnome govori i Frederik u tekstu Berlusconi in Croazia, gdje se pak spominju čudnovata širenja Pavićevog carstva prvo prema turističkom sektoru a potom prije nekoliko dana u Hypo alpe adria consultants (inače spin-off tvrtku Hypo alpe adria banke, koja se po svemu sudeći, koristila za “pokapanje” čudnovatih plasmana i izbjegavanju detaljnije kontrole što hrvatske narodne banke, što i same austrijske centrale). E kada vam povežu tako nekoliko ljudi i imena, potom je teško zaobići Željka Peratovića koji prečesto da bi to bilo slučajno povezuje nepovezivo na stranicama svog 45lines, tako da nakon njegovog teksta možete samo pretpostaviti kako je matematička teorija “Six degrees of Kevin Bacon” u stvari previše pesimistična jer se u hrvatskim okvirima sve može svesti na svega jedan ili dva koraka, umjesto američkih šest.

Ne spadam u militantne feministkinje, ali... Što je previše, je previše. Čitaj pažljivo:

Što ste onda vi ginekolozi?
- Mi smo cijeli radni vijek uz nešto što je muškarcima vrlo drago. I time uljepšavamo život svima…
Svima!?
- Da, svima. Pacijenticama i sebi!
Dakle, koliko ste ih u svom radnom vijeku vidjeli izbliza?
- do svog odlaska u mirovinu prošle godine, kako vi kažete, izbliza vidio - oko sto tisuća!

Počelo je, počelo. Na adresi bezcenzure.com mozete procitati sve o tome kako je obavljena operacija zvana "Nino Pavić kupuje Slobodnu". Taj jedinstveni shopping doista zaslužuje da cijeli tekst ovdje prenesem, makar ta privatizacija ima itekakvih posljedica ne samo na Slobodnu Dalmaciju", nego i na Jutarnji list, pa i na cijeli medijski prostor. Evo ga:

Kome i na koji račun je uplaćeno 83,45 milijuna kuna za dokapitalizaciju Slobodne Dalmacije koji nikada nisu stigli u matično poduzeće? Zašto Sanader ne želi objaviti ugovor o privatizaciji Slobodne Dalmacije? Kada će Slobodna dobiti novu tiskaru? Zašto se priprema otpuštanje ljudi, kada je privatizacijom zajamčeno zadržavanje svih zaposlenih kroz 5 godina? Zašto se planira kupnja polovne tiskare kreditom za koji bi se zadužila Slobodna Dalmacija? Zna li se tko je uopće vlasnik Slobodne Dalmacije - EPH ili Nino Pavić osobno i ortaci? Za otvaranje portala koji se želi prije svega baviti nepostojećom slobodom medija u Hrvatskoj (za što najviše zasluga ima sadašnja Vlada na čelu s Ivom Sanaderom, ali i „gromoglasna šutnja“ oporbe predvođene Ivicom Račanom) više nego prava pitanja.

Bauk kruži hrvatskim medijskim prostorom, bauk novinske agencije EPH.

Iz čiste pozicije kapitala, naš "najveći nakladnik" odlučio je napraviti racionalizaciju svog poslovanja, na način kao da je riječ o šivanju automobilskih navlaka (svaka čast onima koji ih šivaju), a ne o pisanju u novinama koje pretpostavlja i ponešto autorstva. Ukratko, riječ je o udruživanju svih dopisništava i dopisnika Jutarnjeg lista, Sportskih novosti i Slobodne Dalmacije u nešto što bi u konačnici trebalo predstavljati prvu privatnu novinsku agenciju u Hrvata.

S pozicije kapitala, ponavljam, može se govoriti o tome da je Ninu Paviću nepotrebno trošiti na dopisnike triju novina, kad na događajima može imati samo jednoga. No, s pozicije novinarstva i novinara, zastrašujuć je popis neodgovorenih pitanja, na koja trudbenici u EPH već mjesecima neuspješno pokušavaju dobiti odgovore. Recimo, svi novinari (i fotoreporteri koji ulaze u foto agenciju CROPIX) bit će PRISILNO, odnosno dekretom, preseljeni u novu tvrtku u okviru holdinga. O tome hoće li zadržati stečena prava, ne govori se, jer su ta stečena prava u trima novinama različita, slijedom njihovih kolektivnih ugovora. O tome da, prema mišljenju pojedinih odvjetnika specijaliziranih za radno zakonodavstvo ima štošta spornoga već u samom preseljenju, bez nuđenja alternative, da se i ne govori. Kako to vide u EPH,