pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Doživio sam jaki deja vu osjećaj čitajući tekst Andree Zlatar o odlasku Ferala i ostalim katastrofama prošlog petka. Eh, da mi je feta pršuta za svaki put koji sam naletio na takve romantizirane i do zla boga patetične tekstove o odlasku zadnjeg svjetla slobodnog novinarstva, koje se ne želi uklopiti u mainstream novinarstvo i prodati se oglašivačima, koji su jedini pisali kad su drugi šutjeli, yada, yada, yada...

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?

Prije više od mjesec dana napisao sam da tada upražnjena politička scena djeluje mirno i spokojno, kao zatišje pred buru, te da će predizborni ples inherentno sa sobom donijeti bespoštednu i nemilosrdnu borbu za vlast. Od izbora nas dijeli 44 dana - buri ni traga, a cijela 2007. godina protkana je naglašavanjem kako se nalazimo u predizbornoj godini, kako je izborna utakmica čak preuranjeno počela.

5. mjesto – Prodaja HPT-a njemačkom DT-u „za zelenim stolom“
Razlog zašto je jedna, na prvi pogled čisto gospodarska tema, uvrštena na listu najgorih događaja novije hrvatske povijesti ne leži u iznosu za koji je prodan HPT, već u posljedicama katastrofalno lošeg ugovora o prodaji koji je i dan danas TAJNA. Pa ipak… gledajući kako se puževim korakom odvija liberalizacija telekom tržišta možemo zaključiti zašto je ugovor tajan. Naime tom prodajom DT-u je zagarantiran monopolistički položaj koji i nakon 8 godina još uvijek nije u potpunosti ukinut. Direktna posljedica monopolističkog položaja su skupe telekom i Internet usluge te zaostajanje za europskim standardima. Tko zna koliko bi afera Brodosplit, KIM ili Orco isplivalo na vidjelo da je današnja snaga interneta u Hravatskoj postojala prije 5 godina. Privatizacijom HPT-a, HDZ je kupio 5 godina blokade slobodnog protoka informacija koje su preduvjet funkcioniranja demokracije i pravne države.

U tragikomičnom prepucavanju na relaciji Mirjana Hrga - Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara oko (budimo realni) trivijalnog i tek najavljenog uključivanja u emisiju "Epicentar" deklariranog podržavatelja srpskih radikala i ishlapjelog pjevača Bore Đorđevića, u oči upada jedna rečenica iz najnovijeg pisma udruge koja maestralno sažima sukus perspektive nacionalista koji iza braniteljske ili neke druge fasade uporno pokušavaju preuzeti ultimativni i isključivi legitimitet za državu koja pripada svim njenim građanima i koja je prije dvije godine ušla u pubertet. Zbog državnog puberteta i divljanja državnotvornih hormona ili možda zbog sjete za djetinjstvom koje je gotovo, a u kojem su uživali zaštitu političkih roditelja ultradesnice, pojedinci sigurno skriveni iza braniteljske maske poručuju Mirjani Hrgi: "Mi koji smo stvorili ovu državu u kojoj i Vi djelujete imamo pravo da Vam zabranimo takvo novinarstvo u hrvatskom medijskom prostoru."

Poziv na poboljšanje postojećih mreža i smanjenje pritiska na opterećenim točkama odnosno veći vlakovi, duže platforme, više prometnih traka na autocestama i masivno poboljšanje na križanjima autocesta biti će predloženi danas kako bi se smanjilo naprezanje hrvatskog prometnog sustava.

Osamnaestomjesečna studija o utjecaju odluka o prijevozu na ekonomiju i okoliš je zaključila kako se Vlada treba usredotočiti na poboljšanje postojećih cesta i željezničke mreže umjesto gradnje novih željezničkih ruta velike brzine ili nacionalnih autocesta, saznaje Vrijeme.

Izvještaj koji je pripremio bivši član upravnog odbora Dalmatia Airways i akademik Hrvoje Alagaya poziva Vladu da odluke o ulaganjima za idućih 20 godina veže uz koristi za ekonomiju i okoliš koje će iz tih odluka proizaći, tvrdi izvor iz Vlade.

U četvrtak 23.11.2006. fotoreporter Narodnog lista Adam Mračić je dobio zadatak slikati zgradu Trgovačkog suda(u istoj zgradi je i Općinski i Prekršajni sud) u Zadru. Po riječima glavnog urednika fotografija im je trebala za dopunu arhive.
Fotoreporter je svoj zadatak obavio. Nakon nekoliko minuta su mu prišla dvojica pravosudnih policajaca, legitimirala ga i zadržala dok ne dođu dvojica policajaca u plavim uniformama. Ta dvojica u plavom su ga priveli u 1. Policijsku postaju. Tamo je saznao da ga je prijavila sutkinja Općinskog suda u Zadru Zlata Smojver-Kanjer i to ni manje ni više nego za "neovlašteno snimanje i prisluškivanje".

Cijelo desetljeće nakon masovnog okupljanja Zagrepčana na glavnom gradskom trgu i podrške slobodi medija, a 15 godina nakon rata - glavnog uništavača slobodnih medija - medijske slobode u Hrvatskoj slabo stoje: Reporteri bez granica smještaju hrvatski press freedom index na 53. mjesto uz bok Bocvani. No da je moglo biti i gore vidljivo je iz građanskog demonstrativnog masovnog okupljanja na glavnom zagrebačkom trgu 21. studenog 1996. na kojem se Zagrebu spontano "dogodila" javnost koja je nepokolebljivo stala iza svog mišljenja i ustala protiv ultradesničarskog tumačenja sintagme "sloboda medija" u poratnoj Hrvatskoj. Okupljanje građana na glavom zagrebačkom trgu je rijedak događaj u povijesti Hrvatske kakvih se u domaćoj historiografiji može pronaći tek par, ustvrdio je povjesničar Tvrtko Jakovina , a potvrdili današnji udžbenici povijesti koji taj događaj spominju prilikom obrađivanja suvremene povijesti u školama.

Iz filma Dan nezavisnosti R101 iz 2007.

20. studenog 1996. Vijeće za telekomunikacije, čiji je član bio ultradesni Ivić Pašalić, tadašnji savjetnik Franje Tuđmana koji se u tom trenutku nalazio u SAD-u na liječenju od karcinoma, odbilo je prihvatiti kandidaturu Radija 101 za koncesiju na zagrebačkom području te istu odlučilo dodijeliti Radiju Globus 101 u vlasništvu vlastima lojalnog Ninoslava Pavića (EPH) . Jedinoj stanici koja se još u komunizmu uspjela izdvojiti iz sivila prosječnosti i podobnosti, što se reflektira u činjenici da je svoje prvo javno pojavljivanje u medijima 1989. Tuđman doživio upravo u studiju Stojedinice, politika je odlučila zanijekati pravo da slobodno informira svoje sugrađane u trenutku u kojem Zagreb nije imao ni gradonačelnika ni pravo nazvati svoj nogometni klub kako želi. Njegovanjem slobode riječi koja je Tuđmana i lansirala u eter, a koje se tih godina reflektiralo u puštanju nepoćudne Dinamove himne ako treba i svaki sat ili analitičkim emisijama koje su razotkrivale iskrivljenu viziju demokracije u tadašnjoj Hrvatskoj, Radio 101 se zamjerio Pašaliću kroz čiju je čvrstu ruku i još čvršći networking državom vladao Tuđman.