pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Generirali smo diskusiju, i to podužu, kritičku i argumentiranu (dobro, ne baš uvijek)!

JA PRIZADOVOLJAN!

Blog at its best :-).

Naravno, radi se o osnivanju Hrvatske Blogerske Organizacije, i iako smo kao prvi korak otvorili Facebook grupu (čini mi se da smo ispočetka bili dosta popularni u Egiptu ;-), jasno je gdje se vodi glavni „fajt“ :-). Pollitika.com je THE mjesto na hrvatskom internetu za argumentiranu diskusiju (naravno, vezano uz teme „politika i društvo“), i reakcije, odnosno komentari na post (linkan već gore) apsolutno zavrjeđuju osvrt.

Hej, sto mu debeljuškastih praščića, čak se i mrak uključio u diskusiju ;-).

Počelo je tiho, pa je naglo prikuvalo, pa je onda malo Šprajc podložio (a i još će a danas je izgleda kulminiralo ;-) i mic po mic, uz puno virtualne, (a često i neproduktivne ;-) diskusije, napravili smo prvi korak ka osnivanju „blogerske udruge u Hrvata“ - održali smo Osnivačku skupštinu :-).

Pripreme za osnivanje udruge su bile... kako da to kažem, zanimljive i „ispunjavajuće“ i definitivno će (mi) predstavljati dragocjeno iskustvo u domeni „virtualne kolaboracije“. Mail korespodencija i chat na Skypeu (običan, ne voice chat!) imaju svojih dobrih strana, ali tijekom zadnjih 15-ak dana sam se i osobno uvjerio that all is not rosy in the online world :-).

Nesporazumi u „tipkovničkoj“ online komunikaciji spojeni s popriličnom raznolikošću sudionika diskusije/inicijative su uzeli svoj danak, ali vjerujem da smo te početne Scille i Harbide uspješno prebrodili.

I tako smo osnovali Hrvatsku Blogersku Organizaciju – HBO.

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Kolko je pojedincima stalo do slobode riječ je na pollitika.com nemoguče shvatit.
U jednoj te istoj stvari imaju dva različita stajališta i to sve zavisi jel im je u interesu ili nije.
To se može vidjeti u raznim temama, i sve zavisi jel objavi njegov mišljenik ili druga osoba.

Nije tak daleko kad smo imali izbore i kad je izborna mašinerija radila punom parom. Svaka i naj manja sitnica se je pokušavala iskoristit u korist stranke koja je favorit pojedinih opcija.
Sve je to normalno i za razumjeti, čak i oni udarci koji su djeljeni ispod pojasa.

Imali smo i jedan slučaj koji je uzdrmal ljevu i desnu opciju a bogme i neutralni su digli glas.
Aha! kaj je to bilo? se buju sad neki pitali.

Radi se o jednom čovijeku i ne samo udarac na njegovo pravo riječi nego i na cijelu naciju.

Željko Peratović je bil odma posle ukidanja sabora na udaru nekih struja.
Velko pitanje su si mnogi postavili u vezi toga, dali sami sebi odgovor i svoja mišljenja objavili.

Svi su stali u njegovu obranu i solidarnost je trajala do posle izbora.

Od onda sam primjetil da je jedino CC s vremena na vrjeme imala koju riječ utjehe ili razumjevanja za njega.

O dogadajima vezanim za uhicenje gospodina Peratovica se vec podosta pisalo, tesko je jos nesto dodati. Bojim se da ovo sto se njemu dogodilo nije presedan i da je posrijedi bila hotimicna namjera da se ovaj cin zastrasivanja odrazi kako na njega samog, tako i na svakog kome bi palo na pamet objaviti ikakvu kompromitirajucu informaciju koja se odnosi na odredene ljude koji su u moci sprijeciti da se dozna istina o njima - ili o odredenim interesnim skupinama. Zaboravlja se da ovo vise nije doba kontroliranih medija - barem ne u mjeri kako se to prije cinilo, i ne za odredene grupe ljudi koji su sposobni prikupiti cinjenice i u odredenoj mjeri usporedbom raspolozivih podataka slobodno prosudivati na osnovu njih. Internet je dakle posast koja prijeti ! Medutim prisutna je stalna opasnost ugroze slobode govora i ogranicavanja informacija.
Sto nam kazuju iskustva drugih "razvijenijih" digitalnih i inih demokracija ? Evo jedan primjer kako to rade Ameri.

Vidjevši prilog NovaTVa o tome kako je naša mudra policija upala u prostorije NovaTVa i brisala blogove pala mi je na pamet jedna iznimno jednostavna stvar. Da bi otkrili što je policija tražila možemo samo usporediti blog kakav je on sada i blog kakav je bio prije.

Hvala Googleu!!!

Nakon pola sata usporedbi, pronašao sam da se arhiva mjeseca travnja ove godine razlikuje od cache verzije spremljene na googleu.

Travanj na googleu

Travanj na Peratovićevom blogu

Vašarski performans nacionalnim osjećajem blagoslovljenog zabavljača ograničenih vokalnih i umjetničkih dosega isprovocirao je kojekakve reakcije.

Centar Simon Wiesenthal pod povećalo je stavio nemalu grupicu pseudofašista okarakteriziravši zbog toga maksimirski nacionalistički slet kao "masovnu fašističku demonstraciju". Kad bi vam netko u Berlinu rekao da vam se u susjedstvu dogodio masovni nacistički skup, kako biste se osjećali? Hrvatska naravno nije nacistička Njemačka ma koliko se ekstremna ljevica trudila nametnuti tu analogiju, ali etiketa sigurno nije nimalo lijepa.

Židovska općina iz Zagreba odlučila se na blažu retoriku bez zapaljivog etiketiranja svojstvenog Simonovoj gerili pa se ograničila na kritiku vlasti zbog izostanka reakcije na isticanje ustaške ikonografije. Kritika hrvatske autohtone manjine (hrvatskih židova, za nacionaliste: "naših") bila je konstruktivnija i produktivnija: oglasili su se Predsjednik i Vlada od kojih je poslijednja u solomonski sročenom priopćenju odbacila "pokušaje" uporabe i isticanja simbola ustaškoga režima (unatoč tome da "domoljubljem" opijene grupe nisu ostale samo na "pokušaju") ali brže bolje i dodala disclaimer da hrvatska država počiva kako na antifašizmu tako i Domovinskom ratu, u svijetu zvanom "Hrvatski rat za nezavisnost ", a u Srbiji "Rat u Hrvatskoj" ("Hrvatski rat nezavisnosti" upće ne zvuči loše, možda čak i bolje od emocijama nabijenog termina "Domovinski rat"). Mesić je u svojoj ulozi "Nacionalnog Mesije Demokracije" iskoristio priliku da održi lekciju o trodiobi vlasti svojem zalutalom stadu koje još uvijek "puši" i potpuno nelogične medijske bombe - Simonovi hiperaktivisti tražili su naime da NMD zabrani skup i svojim mačem odsječe pomalo kontroverzni dio hrvatskog društva, protivno slobodi misli.

No u punom suglasju s pravom slobode govora i principom jednakog tretmana i prozvani dio društva dobio je priliku obratiti se s "druge strane ogledala". U njihovo ime istupila je udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (zvuči kao friško ime, ali puno je vjerojatnije da su samo udruga s neučinkovitim PR-om u moru sličnih) nazvavši kritike "udarom na demokraciju" (makar sve još uvijek prilično čvrsto stoji) ustvrdivši da "domoljubnijeg događaja nije bilo od postanka neovisne hrvatske države". Romansirana retorika i apokalipsa (demokracije) – baš biblijski. Površni uvid navodi na zaključak da sličnu viziju nacionalnom strašću opijenih nota imaju i ostali fanovi pjevača militantnog pseudonima čiju vrijednost brane pozivanjem na "domoljubne poruke koje odašilje" koje veličaju "dom, obitelj i Boga" makar i popovi rade isto pa misa ipak ne počinje sa "Za dom spremni!".

Ovi kakofonični monolozi (umjesto javnog dijaloga) stvaraju (ili svjesno održavaju) potpunu zbunjenost glede definiranja stava prema prošlosti koje počinje definiranjem što termini koje ćemo koristiti uopće znače. Početak svake rasprave je definiranje teme i njenih ključnih elemenata. U raspravi o prošlosti kao stalni lajtmotivi se pojavljuju fašizam, nacionalizam i domoljublje. Javna svijest o fašizmu je zadovoljavajuća makar se o njemu još uvijek raspravlja, ali značenje ova druga dva termina je problematično.

Koja je razlika između nacionalizma i domoljublja? Što su obilježja jednog, a što drugog? I je li jedan "bolji" od drugog?

Ima ljudi koji misle da je argumentacija zapravo isticanje njihovih vlastitih predrasuda u jednom novom obliku. Takvi naširoko elaboriraju svoje stavove, ali ne nude razloge zašto su oni ispravni. Drugi misle da su argumenti činjenice pa argumentom smatraju statistike, zaključke stručnjaka ili primjere. I jedni i drugi su u krivu.

Argument je složena tvrdnja koja nudi set razloga ili dokaza koji podržavaju određeni zaključak. On ima jasan cilj: učiniti neko gledište prihvatljivim. Njegov temelj je logičko razmišljanje kojem je cilj uvjeriti nekoga u nešto i na taj način utjecati na određene pojave. Taj se utjecaj najčešće koristi kako bi se stavovi izmijenili ili kako bi se izgradili novi.

Moj jubilarni prvi post na ovoj stranici.

Prvi puta da me je iritacija natjerala na pokretanje nove teme.

Sama tema je o ovoj stranici. Naime, do danas je www.pollitika.com bila slobodan medij. Pojedinci su bez obzira na politicku orjentaciju, logiku, reputaciju imali mogucnost da citaju druge i da budu citani NEOVISNO o bilo kome drugome.

Do danas je na ovome mjestu bilo mjesta za sve one koji misle DRUKCIJE od vecine. Za sve one manjine, genijalce, lateralce, pikantne mislioce, za nedojebance, frustrirane babe, propale profesore.

Do danas smo bez bilo kakvog straha slobodno mogli pisati na ovome mjestu i znati da ce pojedinci koji s nama djele misljenje imati mogucnost da nas upoznaju i da cemo mi imati mogucnost upoznati takve pojedince.

Jučer tijekom večeri na pollitika.com čiji sam webmaster (i osnivač) dogodio se prvi ozbiljniji incident s jednim od korisnika web sitea, a koji je moj potez proglasio cenzurom te potom iz protesta obrisao sve svoje tekstove na cijelom siteu.

Ono što se dogodilo je da je dotični, u napomeni na tekst (koji se uzgred rečeno bavio Karlovačkom pivovarom) spomenuo moju nedavnu javnu deklaraciju kojom sam svima dao do znanja da podržavam SDP, te me tamo spomenuo imenom i prezimenom. Razlog zbog kojeg sam poimence spomenut je moja javna deklaracija te pitanje kako mogu biti objektivan i neutralan? Osim što je pollitika kolaborativni blog na kojem svatko može pisati, pa možemo tamo naći široki raspon tekstova različitih profila (iako desnijih stavova imamo daleko manje nego što bi htjeli) - nekako sam mislio da je slogan politike “Neovisni ali ne i neutralni” totalno očigledan i nije mu potrebno objašnjenje. Na pollitici svatko može zastupati svoje stavove, baš kao što ja na svome blogu zastupam svoje.