Oni koji su prije 83 godine u svojoj dnevnoj sobi uključili radio kako bi čuli BBC vijesti za taj Veliki Petak 18. travnja 1930. dobili su rečenice iz naslova. Danas nije bilo vijesti.
To danas gotovo bogohulno zvuči, toliko događaja, toliko svega, svuda. Javnost ima pravo znati, javnost želi znati, ma ta javnost to mora znati pa makar joj šopali niz grlo ili koji drugi tjelesni otvor. Uz to, svatko tko je ikad od trećeg razreda osnovne naovamo napisao neki sastavak ima sve predispozicije biti novinar, a ako slučajno ima i blog onda je odmah i istraživački novinar. Ego napuhan poput balona od sapunice se podrazumijeva.
Danas nije bilo vijesti. To je surova vijest koja prestravljuje one koji prodaju ono što stave u neiskorištene minute i na prazne stranice između reklama. Jagme se za slobodom medija umjesto za slobodom od medija. Zamislite, nešto se negdje dogodilo - no da li je to vijest? Ili vijest koja je bez dodira sa bilo čim što se dogodilo.
Za odgovoriti na pitanje iz naslova trebamo prije svega doći do suštine pojma izdajnik. Jasno je kako je to osoba koja čini ili je počinila akt izdaje, napustila ili prevarila određene ideale. U konkretnom slučaju, domovinu, Hrvatsku.
Iz ovog je jasno kako nitko tko se borio protiv Hrvatske u Domovinskom ratu nije počinio čin izdaje. Ti su ljudi od početka bili na toj strani, protiv Hrvatske i iako se za neke može utvrditi da su zločinci najgore vrste - oni nisu izdali Hrvatsku, oni su cijelo vrijeme bili protiv nje. I njihova borba je bila uzaludna, gotovo je, Hrvatska se protiv njih izborila.
Izdati Hrvatsku su mogli samo oni koji su se pravili da su joj saveznici ili da su se bore na njenoj strani. Ili možda koji su se i borili na njenoj strani pa ju izdali naknadno. Mogli su i oni koji su borbu za svoje privatne interese, više ili manje uspješno, pokušali maskirati borbom za Hrvatsku.
Joseph Smith (1805-1844) je mogao ostati samo beznačajni američki farmer i trgovac da je nastavio s očevim poslom u unutrašnjosti američke države New York, blizu jezera Ontario.
No, kad je imao sedamnaest godina, sreo je u šumi “anđela Moronija” koji mu je otkrio da su u blizini njegovog doma zakopane “zlatne ploče”, ali mu nije dao da ih otkopa. Tek je 1827. otkopao ploče, a tvrdio je da je mu je anđeo rekao da su to zapisi Indijanaca, i da ih mora prevesti.
Ploče su ti Indijanci navodno napisali na “reformiranom egipatskom”: prevodio ih je tako da je stavio poseban kamen u šešir i potom je šešir stavio na lice, i u njemu vidio prijevod. Jedanaest svjedoka je potpisalo izjavu da su vidjeli ploče, ali kad je Smith završio “prijevod”, vratio je ploče “anđelu” tako da ih potom nitko nije vidio. Prijevod je tiskan 1830. kao Knjiga Mormona i sadrži mnoge zanimljive stvari: kako je Isus nakon uskrsnuća posjetio Ameriku, kako su neki Indijanci potomci starozavjetnih Židova itd.
Vjerujete li političarima? Vjerujete li da danas postoji ikakva istinska demokracija? Mnogi SDP-ovci, HDZ-ovci, i drugi, rekli su (ali još nisu ostvarili), da se nama - nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim i drugim stanovima - moraju vratiti naša oteta prava, da moramo dobiti pravo na otkup svog stana. Jeste li čuli da je Milanović to ikada ponovio, otkada je došao na čelo SDP-a? (Za razliku od njega, Jadranka Kosor je to još davno rekla, i nedavno je ponovila. Sad još samo preostaje da se to i ostvari).
Ne bi bilo dovoljno da Milanović to jednom kaže, nego on i mnogi drugi moraju to stalno ponavljati, i stalno činiti sve da se to ostvari. Ako oni to ne čine, što se može odatle zaključiti, osim da je strankama i stranačkim političarima stalo samo do njihovih osobnih interesa, i spremni su ignorirati i prekršiti svačija prava, svoja vlastita obećanja, pravdu, i sve ostalo? Nismo uopće zadovoljni ni s pojedincima iz HSS-a, HNS-a, i još nekima....
Nije nam jasno, kako to da su sve odgovorne osobe još uvijek na slobodi. Zašto se ne istraži, tko su glavni krivci, i zašto bar po koji od njih, koji je sve to zamislio i organizirao, nije već u (doživotnom) zatvoru? (Naime, mislimo da bi doživotni zatvor bio upravo adekvatna kazna za zločin koji se vrši nad nositeljima stanarskog prava i njihovim obiteljima, a koji se, po našem shvaćanju, može usporediti s nekom vrstom genocida. Pri tome treba naročito uzeti u obzir upornost kojom se krši Ustav, međunarodni ugovori, i naša neupitna prava, a što traje 14 odnosno 19 godina - od donošenja Zakona o najmu odnosno Zakona o prodaji stanova).
Postoji li ikakva istinska demokracija kod nas i u Europi, ili je to samo jedna velika obmana i predstava za naivni narod? Stranke su, izgleda, složne u svemu što ide u njihovu korist, i nije im važno ako to ide na štetu naroda. Ne radi se, jasno, samo o našim stanarskim pravima, nego i o pravima radnika, o otkazima, radu bez plaće, mirovinama, zaduživanju države, prevelikim plaćama političara i mnogih drugih, itd. U kapitalizmu se smatra normalnim da se može mnogo zaraditi na principu ponude i potražnje (na pr., neki poduzetnik, trgovac, zubar, nogometaš, pjevačica, filmska glumica....), ali za djelima političara (i još nekih) uopće nema potražnje, nego oni jednostavno grabe sami za sebe koliko hoće iz proračuna!
Kako se može nešto promijeniti, poboljšati?
Neophodno je, između ostaloga, promijeniti način izbora, tako da se biraju pojedinci a ne stranke. - Vidi: Jutarnji list od 09. 08. 2008., "Don Ivo Grubišić: Sit sam papirnatog i trona i oltara".
http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,8,9,,129334.jl
Evo citata:
"Kod nas je i demokracija 'papirnata'. Piše, naime, u Ustavu da je Hrvatska, među ostalim, i demokratska država. Najobičnija analiza ukazuje da se kod nas od demokracije nije dogodilo ništa, da smo 17 godina potrošili a da se nismo makli dalje od početka. Čak se može postaviti pitanje: koliko su institucije države legalne i legitimne ako narod ne predlaže i ne bira izravno svoje zastupnike, nego mora zaokruživati stranačke liste, a stranke određuju prioritete po političkoj podobnosti a ne po sposobnosti. Mi trpimo već 17 godina tiraniju podobnih nad sposobnima"
Glazbena preporuka za čitanje dnevnika u drugom tabu vašeg internet preglednika. Ukoliko ne volite žestoki rock baš me briga što ćete slušati.
Nakon posljednjih događaja u Waršavskoj ulici, nameće se samo jedan zaključak. Imaju li pravo građani Republike Hrvatske na bilo kakav način izraziti vlastito nezadovoljstvo postojećim stanjem u vlastitoj državi? Imaju, ali tek ako su dirigirani od strane vladajućih. Tek će tada dobiti zaslužen tretman na javnoj televiziji kao javnom servisu. U protivnom, zloduh nekadašnje katedrale duha će biti pušten iz boce.
Pa dobro, zašto se onda Hrvatska televizija naziva javnim servisom? Ukoliko bacimo oko na količinu proizvedenog programa i kvalitetom istog zaslužuje taj naziv. Kada iz tog programa izdvojimo Informativni program, ovdje ćemo definiciju zamijeniti drugom tvrdnjom. Koja glasi Stranački servis i uvelike kvari kvalitetne radove ostalih produkcija.
Nakon što smo skoro svi mi ovdje zaboravili na studentske prosvjede, na štrajkove i blokade fakulteta u RH i nakon što se slegla prašina oko toga svega (makar prividno je slegla), mislim da bi bilo dobro pregledati te događaje i malo raspraviti temu koja je aktualna i dan danas.
Odakle toj generaciji ideja da mogu na takav način uspjeti sa svojim ciljevima?
Teroristi zatvaraju javne ustanove i drže taoce, ovdje nije bilo žrtava ali na kraju su ti mladi ljudi sebe stavili u toj ulozi taoca. Prvi put u povijest da je terorista u jednom u ulozi taoca, te definitvno i žrtve!
Glavna parole su im bile:
„Jedan svijet, jedna borba“
„Obrazovanje nije na prodaju“
+ „Koliko košta kila znanja?“
Uz napomenu kako su često puta prve dvije parole stavljali u istoj rečenici, nekima bi to izgledalo malo kontradiktarno ali uz njihove napore da dobiju simpatije svih nas koji smo pratili te događaje osobno mislim kako nisu ništa pogrišili stime!
Kada govorimo o slobodi govora, puno raspravljamo o tome, pa čak najviše oni koji vide tu slobodu kao najsvetiju ili kao jednu od najvažnijih čimbenika u slobodi individue. Ovo naravno vuće za sobom i pravo na izražavanje, koje ne mora biti u vidu govora već u vidu geste, pogleda ili odjevanje i.td.
Zašto je ova osnovna karika slobode toliko zanemarena pa čak silovana od strane svih vladara koji su ikada vladali sa bilo kojim malim dijelom ovoga svijeta?
Rekao je negdje obaladaleka da pravila određuje onaj koji ima zlato, i nažalost se moram s time složiti. Krešimir Macan izjavio je da u utrku za predsjednika može ići samo onaj koji je bogat, koji je puno stekao, pa će onda i za državu (porijeklo imovine se ne računa jer hrvati brzo zaboravljaju..); Primorac nam priča o svojim prrijateljima u americi i dijaspori koji mu daju veliku podršku (pitam se očekuje li isto i od hrvatskih studenata?); Bandić i Vidošević podijelit će koplje protiv Hebranga; Josipović, Pusić, Kajin jedinstveni su protiv sadašnje vlasti a pojedinačno vrlo egocentrični; VŠO nam kazuje da nitko nema njena iskustva mirne reintegracije i da je to njena prednost; Alka je spremna na revoluciju - ma što god to značilo u njenom glamu-roznom svijetu; Mikšić je kaže najuspješniji; Tuđman se žali na medijsku blokadu...za ostatak ne znam, a i tko bi ih sve upamtio ;)
Odete li na Google i pokušate li na internetu potražiti gdje se to webmastere i blogere zatvara, vrlo brzo zaključit ćete da jedini odgovori dolaze iz zemalja poput Irana, Rusije, Azerbajdžana, Sirije, Jordana, Vijetnama ili Tajlanda. Ukratko, to je popis osumnjičenih zemalja o kojima često slušamo u kontekstu slobode medija ili ljudskih prava. S krajem ovoga mjeseca i Hrvatska će ući u to sramotno društvo jer se 27. listopada Damir Fintić, inače malo poznat i u stvari samo jedan od tisuća Vukovaraca, mora prijaviti na izdržavanje zatvorske kazne.
Iako je opće poznato da su zatvori prepuni “nedužnih” ljudi, za Fintića u stvari znamo da jest nedužan, jer je njegov krimen koji ga je na kraju odveo u zatvor to što je kreirao web-stranicu vukovarac.net, na kojoj je nesmotreni i anonimni kritičar svojedobno optužio tadašnjega gradonačelnika Vukovara i saborskog zastupnika HDZ-a Vladimira Štengla.
Tužakanje - obiteljski biznis
Tekst ovog dnevnika je uklonjen jer je autor dnevnika prestao sudjelovati u kolaborativnom blogu pollitika.com te je prilikom napuštanja bloga sa sobom ponio svoja autorska djela.
Temeljem pravila pollitika.com autori tekstova zadržavaju autorska prava na svoje tekstove te s njima mogu slobodno raspolagati. S obzirom da autor ovog dnevnika ne raspolaže autorskim pravima na komentare korisnika koji su sudjelovali u raspravi ispod dnevnika ne bi bilo korektno iskoristiti jedinu moderatorsku ovlast koja je dana korisnicima: brisanje cijelog dnevnika i cjelokupnog sadržaja ispod njega.
Umjesto toga, uklonjen je tekst dnevnika, a komentari su ostavljeni.
Autor se ispričava korisnicima čiji su konstruktivni doprinosi na ovaj način ostali bez konteksta.
Za informacije i tekstove koji su originalno objavljeni ili preneseni na pollitika.com autora je moguće kontaktirati preko matičnog bloga.
Opinioiuris, studeni 2009.
