Vladajuća Socijaldemokratska partija izabrala je prošlog tjedna za predsjednika u idućem četverogodišnjem mandatu dosadašnjeg čelnika Zorana Milanovića. U tome ne bi bilo ništa čudnog da Zoran Milanović nije izabran u glasovanju 38.000 članova SDP-a bez protukandidata, budući da mu se u pretkandidacijskoj proceduri nije suprotstavio ni jedan suparnik.
Ako u nekoj državi ne postoji stranačka demokracija, dakle demokracija unutar stranaka, demokracije ne može je biti niti u samoj državi. To je hrvatski politički standard koji se na stranačkoj, ali i na državnoj razini, uz male izuzetke, primjenjuje već više od 20 godina. Zbog toga hrvatski politički sustav kronično pati od nedemokratskih postupaka, nedemokratskog izražavanja volje naroda i nedemokratskih rješenja, što je sve skupa dovelo državu u sadašnje stanje političke, društvene i socijalne krize.
Neću se više referirati na Marinkovića. Kako je ova tema, htjeli ne htjeli, i dalje aktualna, navodim dalje svoja razmišljanja o zbivanjima i ideološkim prijeporima, prvenstveno 1989.-1991.. Bio sam svjedok i sudionik, te sam i kasnije o tome razmišljao i nastojao nepristrasno razumjeti ono, što je sad povijest.
S jedne strane, postojala je pragmatična potreba "pomirbe", da se ne produbljuju raskoli u hrvatskom narodu, s obzirom da je sa srpske strane, nakon "čišćenja" svih Miloševićevih protivnika u "antibirokratskoj revoluciji" prijetio ujedinjeni, izrazito agresivni velikosrpski pokret. Tu su potrebu u prvim mjesecima 1990. prihvatili i vrhovi SKH, kao i HDZ-a i stranaka koje su ušle u koaliciju, koja je "narodni sporazum" stavila i u ime.
Po(r)uke (ne)uspješnog referenduma o EU
Nakon drugog ključnog referenduma u Republici Hrvatskoj koji je ishodom propisanim Ustavom odredio budućnost države i hrvatskog naroda neminovno se postavlja nekoliko značajnih i krucijalnih pitanja i dilema.
Dragi moji,
komunisti, humanisti, antifašisti, četnici, bradonje, židovi, socijalisti, feministi, demokrati, profesionalni pisci i vas nekolicina klero-kriptofašista, ustaša, šovinista i ognjištaraca...
Došao je i taj dan. Volonterski rad za gospodina mraka i pružanje nesebične pomoći u održavanju njegova profesionalnog ugleda došli su kraju. Moj vlastiti mali nesebični doprinos sve slabijem kredibilitetu pollitika.com ovim je dnevnikom konačno završen.
Kako portal, čini se, više ne posjećuje nitko drugi osim gore navedenih i pokojeg google namjernika uistinu više nema smisla ovdje pisati.
Alexa i broj čitanja članaka pokazuju zabrinjavajući, ali i ohrabrujući down-trend, nešto što treba shvatiti pozitivno, a nikako negativno- u pravom duhu new-agea, kritike, samokritike, refleksije i samorefleksije.
Prisjećam se tako protesta za povratak imena Trga žrtava fašizma 1999.
Poslije protesta okupilo se jedno duštvo, iako ne baš istomišljenika, ali tolerantno, oko generale Rade Bulata, koji je dosta kritički progovorio o Tuđmanu.
Jedna gopođa iz društva obrati se Bulatu, govoreći mu da on kao Srbin sigurno ne voli Franju Tuđmana zato što je on hrvatski nacionalist.
Bulat bez imalo krzmanja odgovori da je gospođa u zabludi, jer da Franjo Tuđman nije nikada bio hrvatski nacionalist, već uvijek i samo karijerist.
Eh da, rekoh sebi, da je bar Tuđman bio usamljeni primjer partizanskog borca, političkog komesara X Korpusa Zagrebačkog, tobože odanog ideji socijalizma, koji nezdovoljan neutaženom čežnjom za vlašću postaje disident.
Možda je on u početku čak i bio iskreni pobornik izgradnje Jugoslavije kao zemlje socijalizma, na takav zaključak moglo bi uputiti njegovo jedino suvislo djelo "Stvaranje socijalističke Jugoslavije".
A onda opet ...
On, čovjek s poslanjem, pa samo generalmajor, pa samo na čelu Personalne uprave JNA, predsjednik SD "Partizan", a on zna da bi trebao biti Tito umjesto Tita.
Ako je i bilo neke dvojbe oko toga kakva je stranka, bolje rečeno partija SDP, nakon najnovijeg splitskog slučaja to više nije dvojbeno. Maske su pale i SDP se, uostalom kao i HDZ, jer su to dvije frakcije bivšeg SKH (a ne SAH-a, dakle Saveza antifašista Hrvatske kako se bivši komunisti u svojem kukavičluku prema odgovornosti vole nazivati), deklarirao kao stranka u kojoj je najvažniji privatni interes.
Prije tri dana Hrvatska je kao zemlja kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju trebala obilježiti 23. kolovoza - "Sveeuropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritativnih režima koji treba biti komemoriran s dostojanstvom i nepristranošću". To je jedan od zaključaka rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmu, izglasovane s uvjerljivom većinom u Europskom parlamentu 2. travnja prošle godine.
Kao što je rezolucija usvojena u Europskom parlamentu u hrvatskoj političkoj i medijskoj javnosti prošle godine prošla nezapaženo, tako se i njezin ovogodišnji nadnevak zloslutno prešutio. Jedino je "Večernji list" donio osvrt sad već usamljenog borca protiv recidiva komunizma u Hrvatskoj prof. Ive Banca.
Istodobno u dvije različite prigode o prešućenim učincima komunizma progovorili s jedne strane glavni urednik "Glasa Koncila" Ivan Miklenić, a s druge strane ni manje ni više nego predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić.
Koliko me obradovala vijest o predaji predsjedničkih odlikovanja članovima vodstva SKH koje je donijelo odluku o raspisivanju prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, toliko me ružno iznenadio pokušaj falsificiranja povijesti od strane Drage Dimitrovića, posljednjeg sekretara SKH, te pokušaj posthumnog difamiranja Ivice Račana, kao tobožnjeg protivnika višestranačkim izborima 1990-te, u posljednjem broju “Globusa” .
Mogu razumijeti uvrijeđenost gospodina Dimitrovića koji se s pravom ili ne osjetio odbačenim, a kojega sam, iako nikada osobno upoznao, cijenio kao sjajnog mladog političara pri kraju 80-tih i kao osobu koja ulijeva povjerenje svojim modernim i nadasve demokratskim iskoracima, sasvim neobičnim za ono vrijeme.
No, “hrabro” interpretiranje povijesti, kada su ostali akteri ili umrli ili im nije do polemike, bacaju savim drugo, puno ružnije svijetlo na gospodina Dimitrovića. Da li ga je Račan s pravom ili ne isključio iz stranačkog života nakon preobrazbe SKH u SKH-SDP (Stranku demokratskih promjena) bilo mi je dvojbeno, o čemu sam mnogo puta razgovarao s Račanom, ali nakon ovoga intervjua ipak manje.
Upravo sam doznao da je danas u dubokoj starosti umrla Savka Dabčević Kučar. Sjećam je se s poštivanjem jer je svojim radom označila važne trenutke moje mladosti. Bez nje, ali i bez ekipe koju je okupila mislim da ne bi bilo Masovnog pokreta, ne bi bio moguć razvoj Matice hrvatske u drugu političku snagu u Hrvatskoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća a ne bi onda bilo ni Hrvatskog tjednika i Studentskog lista u kojima sam učinio svoje prve korake u javnost.
Savka Dabčević Kučar je bila hrabra žena. Obrazovana i odlučna. Iako ju tada, dakle sedamdesetih godina nisam nikad susreo njeni javni nastupi su me impresionirali.
Ona je vodila politiku za koju je smatrala da je u tom trenutku najbolja i u stvari jedino moguća. Njene procjene su se nažalost pokazale krivima.
Bilo mi je žao kad je došlo do loma između mojih šefova u Matici hrvatskoj i CK KPH jer sam u tome slutio kraj našeg djelovanja. Mislim da se taj lom dogodio zbog izbacivanja Šime Đodana i Marka Veselice iz KPH.
