Što mi zapravo hoćemo?
Nakon što mi se u kratko vrijeme u mojim elektroničkim poštanskim sandučićima najmanje pet puta pojavio ovaj dolje citirani tekst – odlučio sam ga staviti na Pollitika.com. Zanimljivo je da su svi pošiljatelji iz RH, a za neke pouzdano znam da su članovi HDZ-a ili njegovih satelita. Još je zanimljivije da sam 100 % uvjeren da su neki i članovi SDP-a te njihovih satelita!!??
Pokušava li to neka i nečija “gebelsovska” propaganda (ili nekoliko njih?) uvjeriti me kako zapravo živimo u dobroj i uređenoj zemlji? Poželjnoj za život, te kako baš ništa i nije potrebno mijenjati jer nam je eto - dobro? Najbolji u regiji?
Zanimljivost je to veća što su i neki moji dugogodišnji prijatelji i istomišljenici o puno toga dobili isti taj tekst.
Posebno me iniciraju za objavljivanje ovog neki posljednji dnevnici na ovoj našoj stranici, od Jakšinog do DuorPula, Malik pa do Feniks, te još nekoliko njih.
Ovaj narod je fascinantan, fascinantan u svom obožavanju svojih "vođa", graniči sa vjerom i religijom taj odnos, ali istovremeno je u jednom danu spreman promijeniti mišljenje i "vjeru".
NEZAPOSLENI SPASIMO SE SAMI!!!
OSNUJMO UDRUGU, SINDIKAT, STRANKU!!!!!
Nezaposlenima i radnicima
Ima nas 310 000!!!
Svakog dana 500 radnika dobije otkaz.
Svakodnevno se zatvaraju privatna poduzeća.
NIKOGA NIJE BRIGA!!!!!
Vlastodršci se čvrsto drže za vlast, želeći tamo i ostati.
I puniti džepove dalje. I očuvati privilegije.
Bez srama, časti, morala i savjesti ovaj grabežljivi predatorski čopor već 16 godina žari i pali ovom jadnom zemljom siromaštva i tuge. Kao roj skakavaca ostavlja za sobom pustoš. Gdje ti prođu tu trava više ne raste.
Ni oporba slizana s vlastodršcima ne brine za nezaposlene. Oni bi to lako da bar znaju kako. Doći na vlast.
Ni sindikate nije briga. Najvažnije je zasjesti na pregovore sa lady Kosor i bodyguardima tj. ministrima u vrloj nam Vladi, klimati glavom i popustiti što prije i brže.
Danas u Labinu obilježavaju 89. godina Labinske republike. Sjetih se tim povodom da sam 1998. u tjedniku "Hrvatski obzor" bio objavio reportažu iz zadnje aktivne jame Tupljak, koja će biti definitivno zatvorena nekoliko mjeseci nakon toga. Zanimljiv detalj: javili su mi iz redakcije da odmah pošaljem reportažu, da ide već u broj koji se upravo zaključuje. Ali nije nigdje bilo ne samo računala s pristupom internetu (tada smo se upravo počeli navikavati na korištenje elektronske pošte za takve stvari), nego ni slobodne pisaće mašine. Tako sam sjeo i pisao rukom, stranica za stranicom; na sreću, imam čitak rukopis. Zatim sam poslao telefaksom iz upravne zgrade rudnika.
Kako se zapravo cijelo vrijeme bavimo politikom
i političarima ,a malo onom drugom stranom rad-
nicima i sindikatima posvečujem svoj dnevnik njima.
Mislim da uz svu silu afera i lošeg gospodarenja
u našim tvrtkama imamo sindikate koji samo form-
alno postoje.Sindikalna scena je kao temeljni opo-
nent poslodavcima slaba i razjedinjena i kao takva
nema šanse izboriti baš ništa dobroga za radnika.
Središnjice vode svaka svoju politiku i osim što se
osvrču na cijenu košarice one zapravo nemaju nika-
kvu snagu.Nikada u svojoj povijesti postojanja nisu
se uspijele dogovoriti,a kamoli podržati jedna drugu.
Sramotno je da one uopće ne vode brigu o svim onim
poduzečima u kojima ni ne postoji kolektivni ugovor,a
kamoli radničko vijeće.Kad kažem ne vode brigu onda
mislim da su one te koje moraju detektirati sve one
firme koje opstruiraju sindikalno udruživanje i biti na
pomoč svakome tko bi eventualno želio prihvatiti ideju
zaštite radničkih prava.
Danas smo svjedoci da kakav takav sindikat postoji
jedino u javnim i državnim poduzečima.Samo tamo
donekle postoje kolektivni ugovori i samo tamo živi
Dvije tisuće radnika "Pevec"-a na čelu sa sindikatom traže od Vlade da im isplati zaostale plaće..
Ima li to smisla u državi koja ima uređen Zakon o trgovačkim društvima i postojeći, pravovaljani ZOR?
Pevec je samo jedan u nizu poduzetnika koji je ne savjesnim poslovanjem doveo vlastitu kompaniju u stečaj zbog nagomilanih dugova, a sve to dodatno je inicirala ekonomska kriza. Problem je velika brojnost njegovih radnika kao i njihovo zbrinjavanje. Dio njih odlazi na bolovanje kako bi dobili bar neku kunu, jer im se plaće za tri mjeseca nemaju od kuda isplatiti i tu nastaje vakuum, polupani lončići, suze i ljudski brodolomi.
Prvo, da li Zakon dopušta takva izmišljena bolovanja i tko ih odobrava?
O jučerašnjem prosvjedu, koji su organizirali sindikati, napisao sam haiku:
Kamena vrata.
Kordon. Stoje radnici.
Opet izdani.
O čemu se radi, pročitajte priopćenje Crvene akcije.
Jedan moj raniji komentar na istu temu: Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!
Morate biti svjesni, svi vi, koji živite od svojeg rada: Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom!
Hoće li Stožer izdati naredbu?
Ne, nisam general i nitko neće smijeniti 11 generala! Ne radi se o tom Stožeru!
Govorim o Stožeru za obranu Petrokemije Kutina, kratko i kao prva informacija o istom. Najvjerojatnije će biti još nastavaka….
Večeras u 18 sati nazočio sam kao član Stožera «povijesnom» sastanku! Prvi puta su se u ovoj državi sastali svi predsjednici najvećih sindikalnih saveza, centrala i središnjica RH na istom mjestu, za istim stolom u prostorijama jedne sindikalne podružnice u mojoj tvrtki. To je ogroman pomak naprijed za sindikalne središnjice RH, a sve na poziv Stožera.(Zahvaljujem Ozrenu koji je došao čak iz Splita!!??)
Što je to Stožer za obranu Petrokemije Kutina?
Danas je u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskogdoma u Zagrebu održana tiskovna konferencija na temu izvanrednog otkaza, kojima ravnatelj HTV-a Vanja Sutlić (inače, nekako mi je uvijek bio antipatičan - kraće vrijeme bio mi je urednik u jednim novinama - ne zbog sebe, nije on kriv, nego zbog tate mu, isto se zvao Vanja, znaju ga školvoani filozofi, koji je pisao totalno nečitljive knjige, zamislite samo slijedeći naslov: "Praksa rada kao znanstvena povijest", da se iskilaviš) :nut:
Neću o samom slučaju, ima ga okolo po svim medijima. Nego, dvorana je bila puna, više javna tribina nego tiskovna kaonferncije, bilo je više o sto ljudi: novinara raznih redakcija, 6-7 kamera, novinari s Hateveja, aktivisti iz civilnog društva koji su došli dati podršku,. pa su kratko govorili i Zoran Pusić i Vesna Balenović.
Po svemu sudeći, novinari Večernjeg lista 30. listopada idu u generalni štrajk. Razlog štrajku je, kako se moglo pročitati i čuti u medijima, kršenje kolektivnog ugovora, ukidanje stečenih prava radnika koje će prebaciti u nove tvrtke te otpuštanje stalnih radnika i zapošljavanje honoraraca. Svima koji se iole kuže u radne odnose i u ono što propisuje Zakon o radu, jasno je da se igra perfidna igra, a to je potvrdio i sam predsjednik Uprave Večernjeg lista u večerašnjem Dnevniku kada je kazao nešto u stilu "da se kolektivni ugovor ne može poštovati jer se onda ne može tržišno poslovati".
Seriju napisa o radništvu i klasnim odnosima u Hrvatskoj započeo sam prekjučer tekstom Hrvatski radnici i svjetski kapital: odvratna kampanja Jutarnjeg lista, te nastavio jučer tekstom Jutarnji list: Glasnogovornik Svjetske banke i Hrvatske udruge poslodavaca. Prenio sam više komentara serije napisa u navedenim novinama, o tome kako su Hrvati (čitaj: "hrvatski radnici") lijeni, nesposobni i razmaženi. Ova kampanja pokazuje zaoštravanje klasne borbe u Hrvatskoj od strane hrvatskih i globalnih kapitalista, koji su krenuli u agresiju za dalje porobljavanje radničke klase, dok s druge strane još nema adekvatnog odgovora.
Neovisni, ali ne i neutralni