U procesu uništavanja hrvatske brodogradnje koja je, kao i svako drugo uništavanje materijalne osnove hrvatskog društva, započela Tuđmanovim preuzimanjem vlasti u Hrvatskoj i dovođenjem na čelna mjesta u brodogradilištima nekompetentnih podobnika iz redova “vjernih vojnika partije”, potom nastavljena ultimativnim zahtjevim EK radi uklanjanja potencijalno snažne hrvatske brodogradnje kao konkurenta evropskim bodogradilištima, jer ako smo išta znali, onda smo graditi brodove nedvojbeno znali, došlo se do kraja i u najvećem hrvatskom brodogradilištu BI Split.
BI Split je privatizirana 28. veljače 2013. činom potpisivanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica brodograđevne industrije Split između Vlade i samoborskog DIV-a po kojem je DIV postao vlasnik 99,78 posto dionica Brodosplita.
Moram priznati da je mene osobno uvijek fascinirala činjenica kad tvrtka preuzima neku tvrtku, čiji je ukupni tjedni prihod veći od ukupnog godišnjeg prihoda novog vlasnika.
Na stranu sad to što u konkretnom slučaju novi vlasnik nema pojma o brodogradnji. Doduše, prema prvim njegovim izjavama on se brodogradnjom i ne kani baviti.
Blog se preselio na novu adresu:
aleksandar-hatzivelkos.from.hr
Ovaj upis možete pak naći na ovom linku
Vremenom ću sve dnevnike preseliti na novu adresu, no blog na pollitika.com ne namjeravam brisati, u prvom redu radi komentara koji ipak predstavljaju tuđe uloženo vrijeme i mišljenje - čime, smatram, nemam pravo raspolagati.
Nadam se da se i dalje čitamo.
Danas su sindikati javnih službi, posebno onaj za srednjoškolsko obrazovanje i onaj za liječnike, zaplesali s našim Mirandom od Rada skladni valcer u taktu društvene odgovornosti i solidarnosti , tj. pristali su da im plaće ne rastu u sljedećoj godini, a sve naravno zbog pada BDPa. Vilim Ribić se nije pojavio, a Abveršekica je zauzela "nit' smrdi, nit' miriši stav", pojavivši se i dajući legitimnost odluci, ali bez potpisa.
JEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO
Kada je Barac Obama pobijedio na izborima i postao američki predsjednik u svom je inauguralnom govoru naglasio smjerove u kojima kani ići njegova administracija, a sve u cilju poboljšanja stanja nacije. Tom je prilkom spomenuo obrazovanje kao uvjet prosperiteta zemlje. Spominjao je i zdravstveni sustav koji mora biti dostupan svakome, održivi razvoj i važnost ekologije, okončanje skupih ratova, ukidenje Guantanama...
Nakon dvije godine, kada je svjetska kriza dobrano zatresla i SAD, ponovno se obratio naciji! Moramo štedjeti, rekao je, ali sigurno nećemo štedjeti na zdravlju i OBRAZOVANJU: Na tome se ne smije štedjeti.
Hrvatska, godine gospodnje 2012. Održani su izbori, HDZ je otišao u oporbu, a na vlasti je Kukuriku koalicija koju su očajni građani izabrali ne bi li , koliko-toliko, posložila prioritete i krenula u nekom jasnijem pravcu.
Sinekure su se preraspodijelile, a ministar od obrazovanja bio je među posljednjima imenovan. Nije, valjda, da nitko nije htio tu poziciju. Ili nije bila toliko važna, kao npr. financije ili policija. I dok su se još prije izbora znali pojedini ministri, onaj od obrazovanja je ostao enigma do zadnjeg trenutka.
Dragih par tisuća ljudi koji ste bili na TBJJ u subotu, 15. listopada 2011,
Ja sam jedna od vas, bila sam i proljetos, djelomično i prošlog ljeta i proljeća. Gledam malo reakcije, kao što sam ih gledala u prethodnim prosvjedima, i, s oproštenjem – ja vidim samo napredak.
Prošle godine, u situaciji Varšavska te u situaciji Filozofski, prigovori „javnosti“ i prigovori s kauča su išli u smjeru „ne idem na prosvjede jer su ograničeni samo na to što hipsteri/vječni studenti žele, to narod ne razumije, narod je kruha gladan, šta ih briga za školarine/garaže u Centru, samo se zajebavaju i rade performanse, neradnici, kad idu na posao-u školu“.
I jedan i drugi prosvjed u kontinuitetu su ipak:
a. Privukli pažnju
b. Privikli ljude na ulične reakcije kad dođe do nepravde koja se dotiče cijele grupe građana
c. Stvorili bazu ljudi spremnih priključiti se sljedećem krugu prosvjedovanja i/ili aktivizma
d. Podučili solidarnosti i načinima privlačenja pažnje (duhovitost kod istupa, srčanost), pravila prijave prosvjeda, tehnikalije i slično – neprocjenjivo za sljedeći krug
Prenosim izjavu Plenuma Filozofskog fakulteta Zagreb, koji daje podršku sindikatu "Akademska solidarnosti" i štrajku, kojeg je Nezavisni sindikat znanosti proglasio nelegalnim. Podršku su također iskazali studenti i studentice Sveučilišta u Zadru, članovi AS, te Autonomni studenti Rijeka (vidi na portalu h-alter.org).
Izjava plenuma FFZG-a povodom puštanja zakonâ u saborsku proceduru
4. srpnja 2011.
Puštanjem zakonā o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu u saborsku proceduru, Vlada Republike Hrvatske oglušila se na primjedbe i zahtjeve onih na koje se zakonska rješenja odnose - akademsku zajednicu. Takav je postupak potpuno u skladu s postojećim demokratskim deficitom i interpretacijom "dijaloga s narodom" naših političkih elita. Jedini važeći dijalog jest onaj sa socijalnim partnerima iz Hrvatske udruge poslodavaca i režimskih sindikata koji su preko noći postali veliki zagovaratelji nepostojećeg besplatnog obrazovanja.
Posljednjih šest mjeseci proizvelo je nekoliko političkih situacija u kojoj sam očekivao reakciju sindikata - ili točnije, drugačiju reakciju sindikata.
Prva takva situacija bili su proljetni prosvjedi kada su tisuće ljudi šetnjama po hrvatskim gradovima tražile trenutni odlazak vlada Jadranke Kosor i raspisivanje prijevremenih izbora. Na vrhuncu prosvjeda (koji su donostrirali izraziti otklon od političkih stranaka), s ulice je upućen i poziv sindikatima da se priključe. No najveće sindikalne središnjice taj su poziv odšutile. Direktnog i jasnog odgovora nije bilo, tek se javnosti "u hodu" uputila izjava da "nije dobar trenutak za sindikalno uključivanje", budući su predizborne godine trenutak kada je vlada najslabija, te kada sindikati mogu najviše izvući - za zelenim stolom. Time su sindikati potvrdili da su isključivo interesna grupacija koja je spremna ignorirati i dugoročni interes društva u cjelini, radi kratkoročnog ispunjenja svojih partikularnih interesa. I to čak i u situaciji u kojoj ispunjenje kratkoročnih interesa višestruko šteti dugoročnim interesima i njihovih članova - budući je jedina stvar koju od Jadranke Kosor mogu kupiti socijalnim mirom, gospodarski neodržive beneficije lošeg sustava financirane iz deficita. Time su i sindikati ujedno dali legitimitet svakoj drugoj vladi za ignoriranje njihovih stavova u budućnosti, budući su zorno pokazali da ih je za opće stanje u državi - baš briga. Dokle god se ide njima niz dlaku.
Jedan od ključnih problema Peripatetičkog antivladinog prosvjeda (PAP 2011) jest ekipa desničara koji se agresivno nameće na čelu kolone, iako ih mediji uglavnom ignoriraju. Među njima je istaknuta ličnost Dean Golubić, predsjednik stranke "Nacionalni demokrati". Stranke toga imena u Europi su poznate kao sljedbenici nekadašnjih "nacionalnih socijalista" (nacista) i stalno su na rubu zabrane. Oni se, iako marginalni, uspijevaju nemetnjuti čistom bezobraštinom,. jer su druge grupacije (lijeve, liberalne, konzervativne) pomirljive, ne guraju se i međusobno su nepovezane.
Aleluja! Oglasiše se i sindikalci, pardon, koordinacija pet sindikata. Situacija je sazrela. Gotovo, da se može igrati na sigurno jer:
- antivladini prosvjedi ne jenjavaju
- "traktoraši" ne odustaju
- "bruse" se i branitelji čekajući presude iz Haaga
- rejting vladajućih spao je na katastrofalnih 6,6% ( izvjesno je da će izbore popušiti)
- tri četvrtine građana podržava prosvjede i slaže se sa zahtjevima da Vlada odmah odstupi
- sustav se raspada po šavovima koje su godinama pomagali krpit HDZ-u i jatacima igrokazima za raju i simuiranjem zalaganja za šljakere
I tako skupile se mudre, sindikalne, glave i zaključile:
"Drugovi, vrijeme je!"
Da se oglase, pokažu i založe za ono što su odavno trebali učiniti i za što su bili (pre)plaćeni.Plaće, doprinose, uvjete rada, prava radnika...
"Buuuu...!" - straše sindikalci vladajuće.
"I mi ćemo prosvjedovati, pa ćete vidjeti!"
Samo, ne vjerujemo im!
Ja, primjerice ne patim od amnezije i sjećam se i Ribića i Crvenkapice i Matijaševića i njihovih razno-raznih igrokaza i dvostrukih identiteta.
