Poljaci kastriraju. A mi?
Nedavno je Donji dom poljskog parlamenta prihvatio zakon o obveznoj kemijskoj kastraciji osuđenih za silovanje djece ili bliskih rođaka. Inače, kemijska kastracija vrši se putem uzimanja tableta, injekcija i usatka. Glavni sastojak tih sredstava jesu antiandrogeni koji smanjuju količinu testosterona, pa samim time i seksualni nagon. Protiv takve odluke odmah su skočile udruge za zaštitu ljudskih prava koje umjesto kastracije traže rehabilitaciju osuđenika.
1998. Josef Fritzl proveo je godišnji odmor na egzotičnom Tajlandu zabavljajući se sa maloljetnicama, družeći se sa prijatelja i uživajući dok mu je kćerka sa njegovom djecom bila zatočena u podrumskoj tamnici obiteljske kuće. Snimku njegovog provoda neposredno prije početka suđenja objavio je Austrian Times.
43-godišnju Elisabeth Fritzl je nakon 24 godine zatočeništva, tijekom kojih se smatrala nestalom, policija iz podruma obiteljske kuće, koja se nalazi u blizini austrijskog grada Amstettena, oslobodila 27. travnja 2008. godine.
Suđenje Josefu Fritzlu počinje 16. ožujka. U novijoj hrvatskoj povijesti srećom nemamo sličnog primjera počinjenja niza kaznenih dijela. Međutim, što bi bilo da se takav slučaj dogodi u Republici Hrvatskoj, koje bi sankcije trpio počinitelj?
Naime Fritzla se tereti za :
O ubojstvu Kristine Šušnjare ispisano je tisuću redaka koji obiluju sveopćim zgražanjem nad moralnom propašću jednog mladog "mirnog i vrijednog" muškarca te tužnoj sudbini jedne mlade autostoperice. Svi su se zaledili na njegovu izjavu "Ne bih bio muškarac da nisam pokušao" jer čuli smo je u puno "benignijim" prilikama puno puta do sad. Jer uistinu, kakav to hrvatski muž ne bi pokušao malo zažnjarati zgodnu djevojku?!? No, pravi zločini nad Kristinom i svim drugim djevojkama koje bi se jednom mogle naći na meti "pravog hrvatskog muža" uslijedili su u danima nakon njene smrti.
Ovih dana Vici Vukojeviću istekao je mandat ustavnog suca, a samim time prestaje i imunitet koji ga je do tad štitio od kaznenog progona. Radi se o optužbi za silovanje koje je Vukojević navodno počinio za vrijeme trajanja hrvatsko – muslimanskog sukoba u logoru pored Mostara. CNN blog još je 17. Veljače 2005 pod naslovom „Koliko je ustavni sud častan i pošten?“ pisao o tom slučaju u sklopu kraće biografije o Vici Vukojeviću.
Neki dan malo prošireniju biografiju o Vukojeviću napisao je i Ivan Cerovac, koji ga za razliku od mnogih poznaje osobno. Cerovac navodi da ne vjeruje u priču o silovanju, ali isto tako nema ni lijepih riječi za Vukojevića koji mu se za sve ono što su njegovi učinili za Vicu, devedesetih zahvalio progonom kao u doba mračnog komunizma. Cijeli tekst pročitajte na cerovac.blog.hr.
Mislim da od svih koji pišu blogove najbolje poznajem Vicu Vukojevića. Upoznao sam ga kad sam došao kao mladi student u Beč na studij dirigiranja. Vice je bio već u Beču i pokušavao dobiti neku austrijsku stipendiju za nastavak pravnog studija kojeg je započeo u Zagrebu. U vrijeme kad sam ga upoznao 1965/66. učio je njemački. Bio je izvanredno simpatičan i dobroćudan mladić. Doduše 10 godina stariji od mene (rođen 1936) ali to je bilo lako objasniti njegovim boravcima u zatvorima zbog politike.
Nakon izvjesnog vremena Vice Vukojević se preselio u Pariz jer mu se tamo otvarala prilika za studij na jednoj elitnoj pravnoj školi.
Današnji Jutarnji list donosi članak o povijesnoj presudi, kojom je silovanje po prvi put označeno i kao ratni zločin.
Povijesna vijest u Jutarnjem
Baš kad sam htio reći, evo, i naše pravosuđe je napokon počelo donositi suvisle odluke pročitam dalje da je osuđenima dodijeljena kazna od sedam godina zatvora. Dakle, napravljen je povijesni iskorak, silovanje je određeno kao ratni zločin, po mojoj logici to bi trebalo značiti i oštriju kaznu. Da je bila riječ o "običnom", mirnodopskom silovanju, valjda bi kazna bila još blaža, a uzimajući u obzir pretrpanost zatvora i pomilovanja i ranija oslobađanja, počinitelji bi bili vani za koju godinu.
Neovisni, ali ne i neutralni