pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

Godina je bila 1989-ta. Srbi su htjeli obilježiti 600 godina od (još jednog) vojnog i političkog poraza i to baš na mjestu na kom se on i dogodio, na Gazimestanu, na Kosovu. Tom prigodom, došlo je do iskrenih izljeva ljubavi između nacional-šovinista predvođenih Miloševićem i Srpske pravoslavne crkve, ispred najmanje dva milijuna Srba dovedenih na to mjesto besplatnim vlakovima i autobusima. Slobo je izrekao glasovitu rečenicu: „Mi Srbi možda ne znamo raditi, ali znamo ratovati, i to neka je na umu svima“ (mislio je, dakako, na narode ondašnje SFRJ, prije svih na Slovence, Hrvate i Albance). To je bio nastavak provođenja Memoranduma SANU, započetog smjenom Ivana Stambolića, nastavljenog „jogurt revolucijom“ kada je prvi puta pogažen Ustav SFRJ i nasilno promijenjeno unatar-državno uređenje.
Ostatak priče poznat je autoru ovoga dnevnika, budući je bio na izvoru zla i sve to gledao vlastitim očima, često jedva spašavajući živu glavu i živote članova svoje obitelji. Tu su priču na svojim leđima osjetili Hrvati i Bošnjaci, a na poslijetku i Albanci.

Nakon šest mjeseci odlučivanja, predsjedavajući Kevin Parker najavio je izricanje presude Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću za četvrtak, 27. rujna. Trojka bivših oficira JNA je optužena za ubojstvo 264 osobe na farmi Ovčara pored Vukovara 1991. no ne i razaranje grada.

Suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću počelo je u listopadu 2005. i završilo u ožujku ove godine. Trojica školovanih JNA oficira se terete po individualnoj i zapovjednoj odgovornosti jer je Mrkšić bio zapovjednik 1. gardijske brigade i operativne grupe jug koja je, prema navodima tužitelja, odgovorna za evakuaciju civila iz Vukovarske bolnice. Mrkšićev šef sigurnosti Šljivančanin bio je zadužen za selekciju zarobljenika u bolnici. Uloga Miroslava Radića ostaje upitna jer su njegovi odvjetnici odabrali posebnu obranu alibija.