NB. Evo poslatice za moje uvijek iste minusere kojima se ne smije reći da su velikosrbi, odnosno jednostavnije rečeno četnici. Želim svima ugodno čitanje.
Predsjednik Republike Ivo Josipović nastupajući u redovnoj emisiji Hrvatskoga radija ponovno je kritizirao izjavu saborske zastupnice i predsjednice stranke HSP AS Ruže Tomašić da je saborski zastupnik Vojislav Stanimirović surađivao s četnicima u Vukovaru i da takvi Srbi ne bi smjeli sjediti u Hrvatskom saboru. „Nije sporno da je Stanimirović u vrijeme para-države bio gradonačelnik Vukovara. Ali on je obuhvaćen Zakonom o oprostu nakon čega je postao punopravni član našeg društva“, izjavio na Hrvatskome radiju predsjednik Republike.
Najnovija smjena u Informativnom programu HTV-a urednika i voditelja Denisa Latina, Ružice Renić i Katje Kušec samo je novi dokaz da je na javnoj televiziji u Hrvatskoj kao najvažnijem mediju zavladala kampanja provođenja cenzure. Jedino se tako može protumačiti odluka da se spomenuti novinari smijene zbog toga što su u Dnevniku 3 prošle subote ugostili predsjednicu stranke HSP- dr. Ante Starčević Ružu Tomašić.
U toj emisiji Ruža Tomašić je objasnila svoju rečenicu izrečenu pred koji dan kako je Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su gosti, te je napala saborskog zastupnika SDS-a Vojislava Stanimirovića da je surađivao s četnicima. Izgleda da je ta izjava prevršila mjeru strpljenja arogantnog i bahatog premijera Zorana Milanovića koji je tim povodom sazvao posebnu konferenciju za novinstvo, što se inače rijetko događa, iako je Hrvatska suočena s ozbiljnom političkom, ekonomskom, financijskom i društvenom krizom. Svi ti razlozi nisu dosad ponukali Zorana Milanovića da se obrati javnosti, pa čak ni potreba za novim zaduženjem od 1,5 milijardu dolara, ali je zato premijer napravio pravu dramu od izjave jedne političarke.
Uvod
Nakon čudne epopeje u kojoj je glavnu rolu odigrao preskupi, neučinkoviti i možda sumnjivi popis svih građana Republike Hrvatske, u onim malobrojnim enklavama u kojima on u politici život znači digla se prašina. Naime, osim što bi nam taj popis trebao biti temelj za neka strateška razmišljanja (Hrvati i strateško razmišljanje, pih!), u nekim lokalnim zajednicama taj popis, govoreći koliko nas ima, govori i o tome što kome pripada. Tako je i u najpoznatijoj hrvatskoj enklavi - Vukovaru.
Nakon presude hrvatskim generalima u Haagu, general Gotovina je objavio da je rat završio. Koliko je meni poznato, u Vukovaru je još uvijek na snazi. Naravno, radi se o ratu drugim sredstvima, ali ne dvojim do kakvog bi masakra dovela prigoda da se suspendiraju samo dva, tri zakona. U takvoj, osjetljivoj zoni, najgore što se moglo dogoditi građanima Vukovara, svim građanima, jest hrvatska politika.
Nikada u svom životu nisam napisao riječ, rečenicu ili tekst kao što nikada nisam pomislio ili pak izgovorio riječ ili rečenicu u kontekstu bilo kakvih nacionalnih podjela, dakle doslovno nikada nikakvog prefiksa ili sufiksa koja bi u bilo u kojim konotacijama bila u svezi nacionalne pripadnosti, a u odnosu na vrijednosti koje definiraju osobu kao pripadnika iste ili bilo koje druge nacionalnosti.
Kažem nisam do sada, ali pročitavši izjavu Milorada Pupovaca, predsjednika SDSS-a, prvi puta hoću.
Kako uopće netko tko se ne samo smatra već i po svemu jeste građanin Republike Hrvatske može izgovoriti ono što mediji prenose da je izgovorio gospodin Pupovac, a rekao je da "Ono što je dobro za generale Markača i Gotovinu sasvim sigurno nije dobro za žrtve i nastavak obnove pomirenja u regiji.“
Javno vas pitam gospodine Pupovac da mi kao dragovoljcu Domovinskog rata objasnite što to nije dobro u oslobađajućoj presudi za dvoje hrvatskih generala koji su godinama nevini čamili u haškim ćelijama i protiv kojih u cijelom procesu nije iznesen doslovno niti jedan jedini dokaz koji bi ih teretio?????
NB. Evo teksta koji će oduševiti razne jugonostalgičare, komunjare, velikosrbe, pa i četnike na ovom portalu, pa gospodo drugovi požurite s minusima da ga što prije izbrišete. Ugodno čitanje.
Iako politička korektnost po ustaljenom nepisanom pravilu štiti novoizabranu vladajuću garnituru poštedom od 100 dana, u hrvatskom slučaju s obzirom na okolnosti to pravilo ne bi trebalo vrijediti kad se radi o pitanjima od nacionalnog interesa. Zato bez obzira o kome se radi treba odmah upozoravati na poteze vladajuće ljevičarske koalcije koji bi mogli imati dalekosežne posljedice. Konkretno radi se o najavi nove ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić o mogućnosti povlačenja tužbe za genocid koju je Hrvatska podnijela protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde na temelju zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku.
Postoje ljudi koji značajem svoje osobnosti ostavljaju dojmove o kojima se dugo i naširoko raspravlja. Nije bitno o kojem se području života radi, takav trag prelazi okvire jednog pojedinca i postaje zajedničko dobro. U jednom trenutku takva osoba postaje moralna vertikala. Sama njena pojava već ima određeno značenje. Ono što bi od drugih zvučalo sasvim obično i nevažno, kod takvih osoba snagom karizme zadobija jednu drugu dimenziju.
O dr. Vesni Bosanac neću trošiti riječi. Većina zna o kome i o čemu se radi. Ali izgleda da ja ne pripadam toj većini.
Predizborno vrijeme je period u kojem se stranke žele ne samo prikazati u što boljem svijetlu već i osigurati si što bolje uvjete za poslije izbornu suradnju. Kako je svima cilj biti na vlasti ili barem uz vlast, mada nijedna stranka to neće otvoreno priznati, u pravilu nastoje otvoriti vrata novim ali i potpuno ih ne zatvoriti starim partnerima. Predvodnici takvog ponašanja su sadašnji HDZ-ovi partneri, poglavito HSS i SDSS, ali ni drugi puno ne zaostaju. Koliko mi je poznato, jedini koji su HDZ unaprijed isključili s liste potencijalnih koalicijskih partnera su Hrvatski laburisti – stranka rada i HSLS Darinka Kosora, Kukuriku se podrazumijeva, dok drugi ostavljaju mogućnost "programske suradnje". Kako znamo, to je strankama omiljeni naziv za koaliranje samo što se u tom slučaju ne potpisuje koalicijski ugovor.
Isti je izraz danas upotrijebio i Danijel Srb odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića da kako mogu kao partnera isključivati SDSS dok istovremeno s njima koaliraju na lokalnoj razini. Dodatno je pojasnio da se na lokalnoj i regionalnoj razini ne donose strateške, odnosno svjetonazorske odluke zbog čega je onda moguće surađivati i s onima od kojih se po takvim pitanjima razlikuju. Kako se radi o strankama koje su ujedno najudaljenije na suprotnim polovima političkog spektra, vrijedno je pozabaviti se fenomenom "programske suradnje", odnosno pokušati doći do odgovora na pitanje može li ona doista biti prihvatljivo opravdanje za suradnju svakoga sa svakim.
Nastupanje povijesti među živima
Polako ali sigurno Republika Hrvatska stari. Događaji koji su obilježili osamostaljivanje u sve većem dijelu društva postaju povijest. Sve je više onih koji o Domovinskom ratu uče, a sve je manje onih koji su u tim događajima sudjelovali. Napetost koja raste u sudaru nezadovoljstva svjedoka i činjenica sasvim je razumljiva. Jer, svjedoci se u povijesnim događajima ne cijene, jer su neobjektivni. Oni se tek tu i tamo koriste više za ilustraciju, negoli kao izvor. Pukotina koja tako nastaje polako se pretvara u jaz. Teži se dojmu da istina ne stanuje u povijesti, već da je u posjedu svjedoka. Takva situacija se redovito događa kada su u pitanju rađanje religija. Imajući to u vidu opravdan je strah da svjedoci postanu proroci i svećenici istine. Činjenice koje ulaze u kultove bilo koje vrste postaju mitovi. Temeljiti povijest na mitu opasnije je od zanemarivanje iste. Isključivost koja vreba unosi nemir i opravdava verbalno i svako drugo nasilje prema onima koji nisu u posjedu istine. Kriteriji postaju subjektivni, postaju bolni.
Bit svake zamke je u tome da bude koliko je to moguće nevidljiva. Potrebno je da bude skrivena u prirodnom okolišu, da se stopi. Uvijek djeluje kao iznenađenje, i to neugodno iznenađenje. Njezin sadržaj se nalazi u prevari onoga kome je namjenjena. Svi ovdje nabrojeni elementi nalaze se u najnovije političkom spinu kojega nam ovih dana serviraju HDZ i SDSS. Igrokaz za mase.
Mnogi smo bili iznenađeni kada je gospođa Kosor pozdravila Gotovinu i Markača. To iznenađenje se pokušalo tumačiti na mnoge načine, a prevladavala je analiza koja je isticala da HDZ želi preuzeti dio desnije orijentiranog biračkog tijela. Na osnovu samo jednog pozdrava?! Taj mi se zaključak činio manjkav. Nakon tog pozdrava uslijedila je očekivana reakcija SDSS-a koja nije bila bog zna što. Nakon toga su malo pustili HDSSB i to je bilo to. Zamka je postavljena, a da mi to nismo niti znali. Priznajem da se niti meni tu ništa nije činilo čudno. Osim iznenadne Kosoričine želje da pozdravi Gotovinu.
